Ti moj si zalazak

Nekad samo želim sačuvati jedan trenutak u riječima.

Ponekad postoje trenuci
kada svijet zastane,
i ostane samo mir
koji se dogodi rijetko,
samo uz nekoga koga duša prepozna.

Ti moj si zalazak —
tiha vatra na rubu dana,
onaj tren kad nebo zadrhti
kao da zna da ga netko gleda
baš u pravo vrijeme.

U tvojim očima
gasne nepotrebna žurba,
i rodi se tišina
koja traje duže nego što bi smjela.
Ona tišina koju čovjek
ponese sa sobom.

Kad se sunce spusti
i posljednji zlatni tragovi
kliznu preko nečijih ruku,
osjeti se kako večer
dobije toplinu
koja ne pripada nikome slučajnom.

A kad se gleda,
boje neba skupe se u grudima
i dišu polako,
kao da čekaju poznati korak
na rubu misli.

Ti moj si zalazak —
mjesto gdje se nemiri utišaju
i ostane samo ona toplina
koja se vraća
i kad se ne zove.

U jednom glasu
čuje se posljednje svjetlo dana,
ono koje ostaje
čak i kad mrak preuzme sve ostalo.

I vjerujem —
ni jedno sunce ne odlazi,
dok ga nosi netko
tako duboko i tako tiho,
da se ne može imenovati,
ali se može prepoznati.

Oznake: #ti moj si zalazak