Tamo gdje ljeto šuti, a jesen šapuće

Rujan.Mjesec između svjetlosti i sjene.
Dovoljno blizu ljeta da još osjećamo njegovu toplinu, ali s prvim znakovima jeseni koji tiho ulaze u svakodnevicu. U tom prijelazu ima nešto posebno — nešto što nas tjera da zastanemo, udahnemo dublje i osvrnemo se.
Ovaj tekst je moja razglednica iz rujna. Zapakirana od sjećanja, mirisa i tihih oproštaja.


RAZGLEDNICA IZ RUJNA

Rujan stiže tiho, na prstima,
u džepovima nosi
miris suhog lišća
i zaboravljene snove s mora.

Na ramenima mu slijeće prvo jesensko svjetlo,
ono zlatno,
što pada preko gradskih prozora
kao blaga oproštajna pjesma.

U dahu mu – kesteni i kiše,
u pogledu – suton koji dulje traje.
I ljudi šapuću tiše,
kao da se boje probuditi ljeto koje spava.

Rujan ne viče.
On piše.
Razglednice.
I ostavlja ih posvuda:
na klupama u parku,
među stranicama starih knjiga,
u mirisu jutarnje kave.

I na svakoj piše isto:
"Zbogom. Ali i – vidimo se."

Rujan nas uvijek podsjeti da ništa ne traje zauvijek, ali i da svaki kraj donosi novu priliku.
Možda ne pišemo razglednice kao nekad, ali u sebi ih nosimo – svakim danom, svakom šetnjom kroz lišćem prekrivene ulice.

.A ova je razglednica ostavljena tebi –
da je pročitaš kad god ti zatreba,
nježan podsjetnik da promjena
može biti tiha, ali lijepa.

Oznake: #tamo gdje ljeto šuti, a jesen šapuće