Tamo sam u kutku dana
umorna od sivila a iza
paravana. Čekam svoj
let u nepoznati mi svijet
da oblaci bojaju livadu i
na tren stanem na
pozornicu. Krećem u
svoju ulogu otvorim oči
sanjam te, kao cvijeće u noći.
Približim se i grlim dok izlaskom
tražim nemoj samo da moram da
te zaboravim. Zima je to, ogrnula
te plaštom zagrijala dok u očima
ima sjaja, ka ogledalo beskraja.
Nakon svega idemo toplinom ka
sunce pod oblake jednostavnom
tišinom.
Čekaju oni, čekam ja...
naći ćemo se negdje u vremenu
koraku gdje ima prostora. Letim
tamo gdje nema sivila, gdje sam
tvoja u rumenilu boja.
Oznake: #na pozornici
