petak, 29.12.2017.

svaka normalna žena ...

... u ovo vrijeme peče kolače.
Osim mene.
Ja farbam stolice.

Iz ovako nekakvog stanja,







dovela sam ih u ovakvo.



Napokon sam se riješila starudije



koju mi je moje najdraže dijete uvalilo kad je odnio moj novi stol i stolice.
Sad sam polu zadovoljna. Bit ću skroz kad se riješim ove grozne lamperije i stola.
I to će doći na red. Vrlo brzo.



Moja ekipa je uglavnom na okupu. Po sistemu, tko prvi njemu djevojka, što znači, tko se prvi uvali u krilo, tu ostaje cijelu večer.
Bambo je bezobraznik koji drugima ne da prići,



iako, ponekad i Faust i Špiro ugrabe svoj trenutak.





Panzer je uglavnom na kauču pored mene, ali samo zato što mi u krilo ne stane.



Već nekako tradicionalno, gledajući sa strene, izgleda kako mi godine katastrofalno završavaju. Mogli bi tako zaključiti kada ja ne bih mislila da je svaka ta, nazovi "katasrofa", zapravo pravi blagoslov.
Ostati bez posla u 51. godini je katastrofa, ali naći posao kakav sam našla je blagoslov. Hvala vam ljudi, napravili ste mi uslugu !
Reći ću vam samo da radim dva sata kraće nego prije, s tim da mogu doma ako posao odradim i prije isteka radnog vremena.
A reći ću vam i da je prva stvar kad dođem na posao, uricu šetnje oko mora sa šeficom i njenim psom..



Lijepo se slažemo, puno smijemo i vrijedne smo, da ne bi mislili kako je sve neka zezancija.
Job je ozbiljan i jako odgovoran.
Još se uhodavam jer nisam ništa takvo nikada radila, ali sam zadovoljna.

Ovih blagdana gledam puno Božićnih filmova.



Onih s porukom dobrote, tolerancije, ljubaznosti, ljubavi i uvažavanja. Svega što su ljudi putem pogubili. I naravno da plačem na svaki. Baš svaki. Natapam suzama Bambovo krzno i silno sam sretna.
Toliko sretna da sam i jelku okitila nakon više od deset godina.



I imam volje za svašta.
Čak i za večernju šetnju pustim i kišnim gradom.



E da, vratila sam i svoje staro prezime.
Tome sam se veselila više nego ičemu.
Poklon sebi samoj za Božić. Najbolji mogući !

No dobro, svašta sam nadrobila u ovom postu, a zapravo sam htjela reći da svaki događaj, ružan ili lijep, ima svoju svrhu i razlog, pa nekako, ako možete, one lijepe prigrlite odmah, a one ružne hrabro pretrpite... no, samo se malo strpite da vidite što dobroga će vam donijeti.
Jer hoće. Garantiram !
Sretno uplovite u novu godinu i nastavite ploviti u zdravlju do sljedeće.
Sve ostalo je manje važno.

Voli vas Zvonka.

subota, 23.12.2017.

što vam želim, nek mi bude

srijeda, 06.12.2017.

nonina komoda

Dio regala starog barem 30 godina. Jedini dio koji mi je ostao, jer nisam imala kamo s tako velikim komadima namještaja.
Uglavnom, povlačila se iz kuta u kut, vječno smetala i bila na rubu da završi ... bilo gdje, osim u mom vidokrugu.
A onda sam odlučila da bi ona mogla postati lijepa, lijepa.
Toliko lijepa da je poželim stalno gledati ...

Pa sam poskidala ručke



i zakrpala rupe koje su ostale nakon tog zahvata.



Nakon toga sam izbrusila višak kita i cijelu komodu.



Kako je dosta teška, montirala sam na nju kotačiće. Osim što je tako lakše pomicati je, kotačići su je malko izdigli od poda.



Nakon toga sam je premazala prajmerom



i dala nekoliko ruka bijele boje.



Na ladicama sam izbušila nove rupe za ručkice,



pokitala one prve koje sam krivo bušila, pa napravila nove.



Ladice također prefrabala bijelom.
Sve polakirala dva puta i vratila ladice na mjesto.



Pronašla i kupila prekrasne keramičke ručkice



i montirala na svaku ladicu dvije.



Dodala sliku i lampu ...



I eto ... sad ne mogu skinuti pogled s nje ...