nedjelja, 09.11.2014.

Slučajni susreti ili susreti s razlogom ?

Prije nekih dvadesetak godina, u firmu gdje radim, navraćao je gospodin i kupovao nekakve kemikalije. Nikad ga prije nisam vidjela, nisam ga poznavala i nisam mu znala ime.
U dva navrata, poklonio mi je jedan stari mlinac za kavu i jednu petrolejku keramičkog postolja. Zašto je to učinio ne znam, ali znam da je to bio prvi put da sam u tim starim stvarima vidjela ljepotu i ta me ljubav više nije napuštala.
Nisam bila strastveni saklupljač starina, niti sam išta znala o tome, na koncu, ne znam ni dan danas, ne mogu ocijeniti iz kojeg je razdoblja neki komad namještaja ni koliko vrijedi, ali jedno je sigurno, što lošije izgleda, nebitno o njegovoj vrijednosti, ja se zaljubim u njega i pokušam, koliko god je to u mojoj mogućnosti, vratiti mu malo sjaja u novom ruhu.

E sad, zašto sam spomenula onog gospodina ?
Zato što je on restaurator starog namještaja, sakuplja starine, od namještaja do uporabnih predmeta cijeli život, što ja nisam znala do sada.
Sjetila sam ga se onda kad nisam znala što bih s onim famoznim lusterima s "kristalima" koji to nisu.
Znala sam koga ću pitati broj telefona i javila mu se.
Sjetio me se i pozvao k sebi.
Tako, u razgovoru, pokazala sam njemu i supruzi svoje radove, malo se ispričali i rastali.
Sljedećeg dana me nazvao i rekao kako se ženi jako sviđaju moji radovi i kako bi voljela da joj osvježim dvije stolice.
To su, naravno, stolice iz prethodnog posta.
Danas sam ih odnijela natrag i oboje su bili jako zadovoljni.
Zauzvrat, dobila sam jedan stari zanimljivi ormarić, komodicu, ne znam kako bih to nazvala, ali ću vam je pokazati jednom prilikom.
Pa sam si baš razmišljala putem doma ... kad me čovjek koji se bavi restauriranjem zamoli da nešto učinim za njega, pa valjda taj moj rad nešto i vrijedi ?

Od sve te priče, htjela sam reći, kako sam učinila uslugu tom gospodinu zbog poklona koje mi je donio i kako imam običaj uvijek biti ljubazna s ljudima, bez obzira što ih možda nikada više neću vidjeti, jer ... takva sam po prirodi, a i nikad se ne zna.
Ljudi dolaze i odlaze iz naših života. Učinite da vas pamte po dobrom, pa makar se nikada više ne susreli.
Nakon toga, nismo se ni vidjeli ni čuli dvadesetak godina.
Do nedavno.

Ipak, ovo je trebala biti priča o remakeu ( jel se to tako piše ?) starog okvira, al me ponijelo ...

Intanto, ljetos sam dobila okvir za sliku ( odmah sam vidjela zrcalo u njemu ),



prljav, prašnjav, okrnjenih ćoškova,











pa sam ga najprije na grubo očistila mokrim maramicama i papirom,



pa dobro oprala toplom vodom, sapunicom i četkicom za zube,



nakon čega je izgledao ovako:



Eto, najprljaviji dio posla je gotov.
Nakon toga sam zakitala pukotine i popravila ćoškove, koliko god bolje sam mogla, ali to, naravno, nisam poslikala ...

Da mi se ne dogodi sa se nakon bojenja boja počne ljuštiti s njega, odlučila sam se za temeljnu, a nakon toga i bijelu boju.



Dok se sušilo, Faust je čuvao da se netko nepozvan ne umaže i stvori mi nered.





Da sam pretpostavila da mi taj korak neće trebati, skratila bih postupak, ovako sam opet naučila nešto novo. Mislila sam da će mi ta bijela biti lijepa ako ostane u tragovima, ali sam se prevarila, tj. nije mi se sviđalo ono što sam dobila,







pa sam, lijepo, uzela moju obožavanu bronzu i sve premazala njome.





Nakon dooooobrog sušenja, spužvica, patina i mrljaj !







Eto, još ga trebam odnijeti staklaru da mi ugradi ogledalo i objesiti na zid.

Zaslužih ručak !



I spašena ptičica.

Oznake: remake starog okvira