SPIG
subota, 28.01.2017.
PRIČA O POVIJESNOM LETU CHARLIE LINDBERGA
|
It's the greatest shot of adrenaline to be doing what you have wanted to do so badly. You almost feel like you could fly without a plane. CHARLES LINDBERG  Kao prvo lijep pozdrav! Ovo nije obična priča. Ovo je čista magija. Moje ime je Charles Augustus Lindberg. Za tjedan dana, točnije 04.veljače, napunio bih 115. rođendan da 26.kolovoza 1974. nisam preminuo. I to na Havajima. Vjerujem da većina čitatelja zna tko sam i zbog čega ću zauvijek zlatnim slovima ostati upisan u povijest najvećih ljudskih dostignuća. Da nema tog čisto tehničkog detaljčića sumnjam da bih ikad gostovao na SPIG - u. O čemu je riječ? Vratit ćemo se načas u daleku prošlost. Točnije u vrijeme kad sam bio mlad. I živ. Dakle, po završetku 1.svjetskog rata,1918. upisao sam se na sveučilište u Madisonu. Tu sam prvi put u životu vidio ono što zovu air show. Zrakoplovstvo je postala moja opsesija. 1924. upisao sam se u 'Nebraska flying school' u Lincolnu i ubrzo sudjelovao u manjim priredbama. Ništa specijalno. Šetanje po krilima aviona i iskakanja sa padobranom. Bezvezarija. Te iste godine krećem u zrakoplovnu školu u San Antoniu u Teksasu i uskoro postajem prvi poštanski pilot na relaciji Chicago -St.Louis. Ulovio sam mot i odlučio ostvariti svoj životni san. Naime, još je 1919. neki bogati papak iz New Yorka ponudio 25 000 dolara za prvi interkontinentalni let i to od New Yorka do Pariza. Par optimista je pokušalo, ali svi do jednog su završili neslavno. Bio sam mladić avanturističkog duha i nekako uspio nagovoriti par poslovnih ljudi iz St.Louisa da mi budu pokrovitelji. Ubrzo je počela izgradnja aviona koji smo nazvali 'Spirit of St.Louis'. Prema riječima jednog promatrača, bila je to (pazite sad!) ''dvotonska leteća benzinska kanta''. Mediji su se sa mojom idejom sprdali, ali to me nije previše tangiralo. Kaže moj prijatelj Spigorovski da kad jedan čovjek počne razmišljati drukčije od većine ta ista većina ga proglasi čudakom ili pak luđakom. Samo da nije takvih ljudi ne bi bilo znanosti. A bogami ni ovakvih manijaka kao što sam ja. 20. SVIBNJA 1927. 07. 54 h ZRAČNA LUKA, ROOSVELT FIELDING, LONG ISLAND, NEW YORK Kad je g. Spigorovski vidio moje uzletanje usporedio ga je sa guranjem karijole pune betona po neravnoj livadi. Pa pogledajmo zajedno. Sad kad vidim to skakutanje sjetim se onog vica kad je orao cijelu večer lokao u kafiću i kad ga je u ponoć konobar izbacio, pokušao je letjeti, par puta zamahnuo, poletio i nakon par sekundi se srušio pedeset metara dalje u neku blatnu njivu. Digao se onako sav prekriven blatom i rekao: - U jebo te, pa ja kao da nisam orao, ja kao da sam kopao. Iako samo polijetanje neodoljivo podsjeća na Grunfa iz Alan Forda - evo me! Poletio sam! Radijski voditelji su dali sve od sebe kako bi stvorili sliku totalnog umobolnika, ali ja sam……letio. Sa sobom sam ponio vode i pet (5) sendviča. Kad su me reporteri pitali čemu samo toliko moj odgovor je bio: - Ako stignem u Pariz neće mi trebati više. A ako ne stignem, onda još i manje. Najurnebesniji dio priče slijedi sad. Ne znam zašto je g.Spigorovskom to toliko smiješno, ali smiješno mu je. Dakle, što moj avion nije imao? Radio? Ne! Kočnice? Ne! Ne znam što je toliko smiješno u činjenici da Duh St.Louisa nije imao - PREDNJI PROZOR. Ne znam, možda i među Vama postoji netko kome je čudno da na let preko Atlantika dug 6670 kilometara letiš u avionu koji nema prednji prozor. Meni je to u tom trenutku bilo normalno i ne znam čemu od toga praviti cirkus. Mirno i opušteno voziš i svakih sat vremena malo izviriš glavom di si. Ono zeru proćiriš. Da nisam mrtav više od 40 godina možda bih se i naljutio, a ovako me i nije nešto briga. Spigorovskom je prilično smiješno i to što sam prilikom leta dosta često bio na visini od tridesetak metara i kaže da pokušava zamisliti kontejner od dvije tone nasred oceana na visini od tridesetak metara i moju glavu blesavu u kabini bez prednjeg prozora kako svako malo izviruje. Kaos! Let je trajao 33,5 sati. Mnogima ni dan danas nije jasno kako sam bez radija, navigacije i prednjeg prozora uspio preletjeti ocean i pogoditi Evropu, ali pogodio sam. Ajde nije sve baš tako crno. Imao sam ipak par dobrih kompasa i - periskop!!!!!! No vratimo se mi na moj let. Dakle, idući detalj je također urnebesan. Zamislite grupu ribara nedaleko od irske obale kako 21.svibnja 1927. bacaju vršu i odjednom čuju kako nešto prdi daleko na pučini. Nakon što pogledaju lijevo i desno dignu glavu prema nebu i vide krntiju s krilima kako se lagano približava. Leti na visini od 20 - 30 metara. Da bi stvar bila bolja za upravljačem sjedi moja malenkost opremljena kartom masnom od fete salame koja mi je ispala iz sendviča i tek onako radi provjere viknem im iz aviona (pazite tek ovo sad!): - Na koju stranu je Irska ???? Ribari se jednom rukom čvrsto drže za međunožje da se od smijeha ne popišaju u gaće, a drugom mašu u smjeru Dublina. 21.SVIBNJA 1927. PODNE MANJE KVARAT PARIŠKI AERODROM LA BOURGET Masa od 150 000 ljudi s nevjericom gleda u nebo. Minute prolaze sporo kao vječnost. I napokon! Čuje se prdež! Povijesni prdež! Čas na 15, čas na 20 metara od tla. Dolazim! Ostalo mi još malo sendviča i vode, glava mi je od propuha otekla kao kuhinjski bojler, motirao sam im da se maknu jer 'Duh St.Louisa' nema kočnice (poludiću) …. Eto! Trijumf! U svoju rodnu Ameriku vratio sam se 10.lipnja i to brodom, a u znak počasti pratilo me 4 razarača i 40 aviona. Odlikovalo me svim mogućim odlikovanjima. Ostatak mog života je također izuzetno zanimljiv i tko želi nek ga pronađe na Wikipediji. G. Spigorovski bi jedino izdvojio detalj da sam istovremeno imao više žena, istovremeno im pravio djecu i bio jebač par exellance. Umro sam 1974. I to na ljeto, baš u vrijeme kad je Oliver na Splitu pjevao Ča će mi Copacabana. RIJEČ UREDNIKA Eto! Ovim putem bih se samo još jednom htio zahvaliti gospodinu Charlieu na gostovanju u današnjoj epizodi. Let od 33 sata u avionu koji nema prednji prozor i koji pri dolasku u Evropu pita ribare na kojoj strani se nalazi Irska se ne događa baš često. Zapravo meni ova priča nije smiješna. Urlam. Inače,gospodin Lindberg me svojevremeno malo zajebao, a da toga nije ni svjestan. Daleke 2006. prijavio sam se za kviz 'Tko želi biti milijunaš?' i upao u onih 100 luđaka kojima se kvalifikacijsko pitanje postavlja telefonom. Nakon kraćeg upoznavanja teta me je zapitala koliko je trajao Charliev let i ja sam nakon kopkanja po hard disku u kojem su pohranjeni besmisleni podaci smještenom kraj malog mozga - bubnuo 38 sati. Nisam puno promašio, ali nisam ni upao! Bolje da sam falio jer bi Charlie sirota za tih 5 sati više sigurno pojeo sve sendviče. Gospon Charlie, počivajte u miru! Vaš 'SPIG' |
