SPIG
ponedjeljak, 16.01.2017.
INVENTURA 2016 (part 2)
|
Na veselje 'SPIG' - ova cijenjenog čitateljstva nastavljamo šetnju kroz drugu polovicu 2016. Bit će svega - od gašenja jednog stvarno nezgodnog požara, rješavanja gorućih političkih problema, sviranja klapske verzije Thunderstrucka pijanim Njemcima do citiranja meni najdraže izjave u 2016. SPIG at his best. DAME I GOSPODO, DOBRODOŠLI U NOVU EPIZODU 'SPIG' -a ! Di smo ono stali? Aha ... Dakle, šesti mjesec. Bojkot HNS - a. Šesti mjesec ostat će i zapamćen po tome što je digitalizacija došla svome kraju. Toliko sam joj se veselio, a na kraju je ispala najobičnija predizborna floskula. Ono što ću pamtiti dok sam živ su ta 24 dana u lipnju. Prvo dobiješ 99% glasova unutarstranačke podrške, spektakularnu pobjedu i lice ozareno srećom. Na krovu si svijeta. Nisi se ni takoreći ni osvijestio od tog veličanstvenog trijumfa, a točno 24 (slovima - dvadeset i četiri) dana kasnije ti si - adio! Dojučerašnje kolege ti okreću leđa i prave se kao da te nikad u životu nisu vidjeli. Ne mo'š virovat'! Ipak, nije sve tako crno. Moram priznati da je većina izjava izrečenih u prvoj polovici 2016. pravo vrelo mudroslovlja i vrijedno da ih se istetovira na podlakticu, ali meni je jedna ipak van konkurencije. Dotični gospodin iz gornjeg odlomka je u jednom trenutku rekao da su oni - nada. Dakle, oni su nada. Nada. Hope. I have a dream. MLK. One man come in the name of love one man come and go ... Za razliku od nekih ja se s čovjekom apsolutno slažem. Povremeno se bavim glazbom i iz prve ruke sam dobro upoznat sa glazbenim ukusom većine onih koji su se u toj izjavi prepoznali. Jedino mi je izjava ostalo malo nedorečena jer se ne zna da li se mislilo na Nadu Topčagić ili Nadu Obrić. SRPANJ TUP! ŠPLJAS! TRAS! FIJU! Umro Bud Spencer. Još jedan idol iz mladosti većine pasioniranih ljubitelja 'SPIG' - a (znači obadvojice plus Wind). Nego, ajmo mi na veselije teme. Riječ, dvije o promenadi. U srpnju smo na rivi svirali promenade. Što su promenade? Jedan od najjednostavnijih, najzabavnijih i najjeftinijih oblika turističke ponude (onome tko to voli, normalno). Dok jedan poznati zadarski pjevač za nastup uzme novaca koji mu jedva pokrije jedan popravak branika, desnog blatobrana, prednjeg fara i obaju vrata nakon što se tri - četiri puta godišnje vesel kao letva zabije u zid, svirači u promenadama su jednostavni i skromni ljudi. Koncepcija je krajnje jednostavna, ali i za nespremne pomalo nezgodna. Kreneš od prvog restorana i odsviraš nekoliko pjesama. Turistkinje nas ovako zgodne fotografiraju, a zatim se odnekud pojavi litra graševine i litra mineralne. Srpanj je, vruće je i hladni gemišt baš paše. Čaša prema okupljenima. Ćin - ćin! Cheeeers! Na idućoj terasi ponovno ovacije i odnekud se pojavi pet velikih točenih karlovačkih. Gazda nazdravlja skupa s nama, a kako je srpanj i vruće je pola litre pive baš paše. Onaj gemišt od maloprije svejedno nismo ni osjetili. Nakon dva - tri sata pjesme i nekoliko litara hladnog svega, nakon što smo prošli sve zore bile, vela luke, providence, ruže crvene i škrinje ljubavi ponekad bacimo i neku sebi za dušu. Trbuh poslije toga nerijetko zaboli od smijeha, ali u tome i je osnovni smisao ljeta. Ako ste kojim slučajem član žirija Omiškog festivala molio bih Vas da donji isječak jednostavno zaobiđete. Kad se obiđu sve terase krećemo iz početka. Na slici dolje 'Stand by me', mjesto sa najboljim palačinkama nadaleko i dvije nama skroz nepoznate turistice koje nisu ni svjesne da su zahvaljujući 'SPIG' - u upravo ušle u legendu. Ako se kojim slučajem prepoznaju ovim putem ih srdačno pozdravljam.  Zadnja promenada u srpnju završila je na jednoj prepunoj terasi u društvu raspjevanih Slovenki. Cure su okupljene u vlastitom vokalnom sastavu i stvarno ne znaš da li ljepše pjevaju ili izgledaju. Kad tamo negdje u sitne sate nad pospanom uvalom tišinu načas prekine njihova verzija pjesme 'Dalmatino, povišću pritrujena' to su trenuci koji se jednostavno ne zaboravljaju. Slovenke rules! KOLOVOZ Mjesec otvorenog lova na Pokemone započet ćemo s jednim neobičnim upitom. Gospodin je iz metropole, ali kao da je Poljak. Zanimala ga je cijena apartmana, može li s njim doći gratis neka baba (?) samo dva dana i - koliki je popust u slučaju lošeg vremena. Šta ja znam, ako ti paše možemo ti u slučaju nevere po danu dati važić slanih srdela i litru maslinovog ulja. Dali bi ti možda i više, ali prošle godine su stvarno nikako rodile. Stoj doma, majstore, nitko neće ni primijetiti da nisi došao. I pozdravi babu. 13. 08. 2016.  Jedni su nemoćno gledali kako se sprema katastrofa. Rado bi oni pomogli, ali tu se bez kanadera ionako ne može ništa. Strpit ćemo se do jutra. Problem ćemo prepustiti da ga riješi netko drugi. Kako smo navikli. Mi tu ionako ne možemo ništa. Zato što sve uvijek rješava netko drugi zato i jesmo na ljudskom, moralnom i civilizacijskom dnu. Mi ostali koji nismo htjeli gledat kako Žirje nestaje u pepelu otrčali smo gore. Formirali zmiju od parsto metara. Grabili more praznim kantama jupola, kainima, sićevima za maltu. Smiješni, smotani, neorganizirani. Od 7 do 77. Ne znamo jedan drugome ni imena ni prezimena, ni da li smo za Plenkovića ili Milanovića ili nekog trećeg i samo prebacujemo te kante iz ruke u ruku. Prvu, drugu, treću, stotu ... Nitko nema pojma da li će to što radimo donijeti rezultat jer je vatra dobro podivljala, ali ne staje se ni jedan trenutak. Gliserima u pomoć dolaze vatrogasci iz okolnih mjesta. Borba traje i traje i traje i odjednom ... Nebo više nije prošarano paklenim ognjem. Gotovo je? Tad se prolomio usklik oduševljenja - UGAŠENO JE! Nitko ne vjeruje, ali je. Čudo! Pravo, pravcato čudo. Kroz šumu se u jedan iza ponoći prolomio gromoglasan aplauz! BTW - u Ustavu RH piše da je svaki građanin dužan pomoći u slučaju požara. U vatrogasnom pravilniku pak stoji da je civilima zabranjen pristup požarištu. Fora. A tko će gasiti do dolaska vatrogasaca? Oni koji sastavljaju te pravilnike? ... Jedino što želim je ovu noć zaboraviti što prije. A gospodi kojima nije mrsko signalne rakete ispaljivati u borovinu drugi put si ih slobodno usmjerite u glavu. Nećemo ni primijetiti da Vas nema. Dva dana nakon ovog horrora svjedočili smo prizoru vrijednom milijun kuna. Doslovno. Nečim neviđenim u čitavoj povijesti ovih prostora. Prizoru o kojem bi se mogle napisati knjige i snimiti filmovi.ž Prizoru koji bi mogao biti predmetom na fakultetu. Za one koji znaju o čemu se radi zahvaljujem im na osmijehu koji im je zaigrao na licu, a ovi ostali nek slobodno zavire u arhivu. Isplati se. Kolovoz je pri kraju. Upiti 'sconto, sconto' sve su rijeđi. Ferragostu je kraj. Ciao, bella! U to ime ide nezaboravna pjesma u izvedbi supruge Billa Cosbya, mladog Edgar Allan Poa i Alena Islamovića. RUJAN 05.09. Moram priznati da nešto tako još nisam čuo. Bio ja tako na jednom mjestu i priđe meni dečkić od nekih pet - šest godina i iz čistog mira izvali - ti nisi bogat! Opa! Materijalno na prvom mjestu. Klasična moderna greška u odgoju! Na prvu mi je to bilo smiješno, a onda sam se sjetio jedne anegdote od prije desetak godina. Megauspješni direktor jedne hiperprofitabilne kompanije često bi navraćao u butigu gdje sam radio. Vidis na njemu da je pun kao brod. Svakog ljeta došao bi s nekim nabrijanim autom vrijednim pitaj Boga koliko. Tako je došao i taj put, kupio šta je mislio, krenuo prema izlazu, a onda zastao, okrenuo se i pitao - jesi li vidio moja nova kolica? Ja se pravim blesav i pitam - šta ste postali tata? On se nasmije i kaže - auto, bogati auto. I izađem ja vani, a ono stoji neka spuštena, nabrijana zvijer. Čudo od auta. Vrijedi pitaj Boga koliko. Ima se bogami s čim pohvalit. Vrijedilo je zastat i okrenut se. I dan danas imam osjećaj da bi pukao da to nije napravio. I mislim se ja tako kako mora da je zajebano kad ležiš na novcima, a u glavi nisu puno daleko od onog malog s početka priče. Kad sam ja bio mali moj pojam bogatstva bio je Bajo Patak. Bio i ostao. 11.09. Na famozni 11. rujna održani su ponovljeni izbori. Ništa specijalno osim što mi se ostvarila želja da taj dan ne pada kiša. Jedna od najbitnijih stvari kod održavanja izbora je da ne pada kiša. Zašto? Pa eto, tko god na izborima pobijedio i dalje će sve biti isto, a nastavak objašnjenja slijedi: ...................................................... Poželjno je da je na dan izbora lijepo vrijeme. Nema većeg poniženja nego kad pun ljubavi, vjere i ponosa odeš na biračko mjesto, biraš kandidata za koga čvrsto vjeruješ da će nešto promijeniti i na izlazu shvatiš da ti je netko ukrao kišobran. .................................................. LISTOPAD Sezona gotova. Rekordna kao i obično. Turisti otišli. Sezonskih poslova više nema. Klupe i stolovi se s terasa unose unutra i pokrivaju najlonom. Bubnjaju jesenske kiše. Savršeno doba za rješavanje jednog od gorućih problema. Problem pobačaja. Svi pričaju o nekom zapošljavanju i obrazovanju, gospodarskom procvatu, a nitko se ne bi uhvatio ovog gorućeg problema. Problema koje tišti sve napredne i suvremene države svijeta. Od Konga preko Zimbabvea do Burundija. Ako mene pitate rješenje je u edukaciji. Mlade bi jednostavno trebalo educirati. Samo ih educirati. Znači, tijekom čitavog života se poseksaš deset puta i imaš desetero djece. Krajnje jednostavno. Radi užitka se ionako seksaju jedino pingvini, međimurske voluharice i perverznjaci. STUDENI Studeni je i mjesec kad su u nas počeli 'ah, tako američki' motivacijski govori protiv depresije. U minusu si tri plaće, stol pun neplaćenih računa, a ovi te uče da se veseliš leptiru u letu i cvijeću na livadi. ..................................... Prekinuti začarani krug depresije i uzeti život u svoje ruke. To je moto predavanja koja su u zadnje vrijeme postala jako popularna. Sve puno ko šipak. Sve poludilo. Pljuni na svoju facu i postani čovjek. Dosta ste vi nas gazili - viče neko. Već vidim kako neka cura zaposlena u 'Plodinama' skida sa sebe pregaču, pokazuje svima oba srednja prsta, zalupi vratima i od sutra okreće novu stranicu u svom životu. Počne raditi u 'Djela'. ...................................... Krajem studenog saznali smo i da već godinama jedemo zaleđene mamute. Mamuti u šumi. Slijedi status: Pričamo mi neki dan o onom mesu koje stoji zaleđeno tek nekih tridesetak godina pa je 'uplovilo' u crnogorsku luku i kaže jedna cura: - Najstrašnije je što kupiš komad mesa koje stoji u ledu tolike godine, otkineš koliko ti treba, a ostatak ... staviš u led da bude i za drugi put. Smijem se, a plakao bi ... PROSINAC I evo nas na kraju. 2016. Bila je to jedna meni jako, jako draga godina. Godina koje ću se uvijek rado sjećati. Godina u kojoj su me ljudi koji su cijelog života imali jedinicu iz povijesti učili o povijesti. Uglavnom, godina u kojoj sam shvatio da je apsolutno sve što znam o životu - pogrešno. O kulturi, povijesti, seksu ... svemu. Sve mi ljudi lijepo objasnili. I drago mi je da u tom neznanju nisam jedini. Za kraj jedna izjava. Po mom skoromnom mišljenju - najbolja izjava 2016.  Budući da sam godinu započeo s lopatom u ruci red je tako je i završiti. Lijep pozdrav Maurice |
