JEDNA DUSA A NAS DVOJE
ANĐEO
ANĐEO
Puno dvorište ljudi me pogodilo poput groma. Šok. Nevjerica. Blaženka je umrla.
Zima 1969/1970 bila je poprilično oštra, hladna, toliko da bi se mi svi, nakon škole okupili u dnevnom boravku, jer je to bila jedina prostorija koja se grijala. Bilo nam je lijepo i ugodno, nas šestero djece i mati Ivanka, koja je bila ponovo trudna, pri kraju trudnoće, ali visoka, lijepa, tamnokosa sa plavim očima, bila je oličenje ljepote, te naravno i otac kad bi došao sa terena. Iako je bio neizmjerno umoran nakon napornog radnog dana, uvijek je nalazio vrijeme za nas. Bio je jako visok, sa crnom kosom, zelenim očima, a u njima je bio veseli odraz sreće. Bila su to vremena,kada su ljudi u mnogo čemu oskudijevali, ali zato je bilo ljubavi napretek.
Otac je odlučio investirati u kupaonicu. Malo tko je u to vrijeme imao pravu kupaonicu a nama djeci je to bio san. Ta 69 g. ostala mi je kao nešto najljepše u životu. Kupaonica je bila kompletna bijela, zidne bijele pločice sa velikom kadom, i tamnim podnim pločicama.Svi smo nestrpljivo čekali to prvo kupanje. Majka je odlučila prvo okupati Blaženku, prekrasnu djevojčicu sa plavim uvojcima kose, plavim očima i velikim osmjehom, našu mezimicu. Ona je bila toliko vesela, vrištala je i udarala po vodi. Svi smo gledali i jedva čekali svoj red. Konačno kad smo svi okupali, bili smo presretni. Osjećala sam se kao princeza koju sam gledala na televiziji, jer do tada smo kupaonicu gledali samo u filmovima. Osjećala sam se posebno, jer u to doba, malo je tko imao sve te udobnosti. Ne znam tko je bio sretniji mi zbog velike kade, igranja u vodi ili naša mati, kojoj je u odmakloj trudnoći bilo puno lakše okupati nas u kadi.
Roditelji su nestrpljivo očekivali sedmo djete nadajući se sinu, jer uz jednog sina i pet djevojčica sasvim je opravdana njihova nada. Te godine Sava je prijetila da poplavi Slavoniju i otac je bio na nasipu. Baš u to vrijeme mama je rodila sina, našoj sreći nije bilo kraja. Svi smo ponosno gledali malog brata tu slatku bebu a brat Ivica je trčeći ulicom presretan govorio." Mama je rodila brata Marija, sad me nitko neće moći tući! "
Blaženka je sa zanimanjem pratila malog brata, kao da je i ona bila svjesna važnosti trenutka, uvijek iznova bi uzbuđeno vikala:"Mama plače braco!" Otac se vratio sa terena presretan, jer su obranili Slavoniju od poplave a još k tome žena mu je rodila drugog sina, ponosan do neba gledao je svoju obitelj sa očima u kojima se vidjela neizmjerna sreća. Blaženka je uvijek dolazila ocu, grlila ga, i pjevala...iako joj je bilo samo godina i pol, pričala je i pjevala, prerano za tu dob, svi su se tome čudili. Zato je i bila naša mezimica. Stavili bi ju u kolijevku, svi bi posjedali oko nje i ljuljali se do besviIjesti. Danas kad gledam u kolijevku nije mi jasno gdje smo svi stali? Ali eto, preživjela je kolijevka do dan danas i kad god ju pogledam sjetim se tih dragocjenih trenutaka mog života.Ono što me posebno dira je sjećanje na Blaženku i njeno pjevanje pjesme "O majko, majko, što me rodi, kad sreće nemam ja". Naravno da je tepajući pjevala i ta sjećanja su postala dio nas.
Jednog vikenda Blaženka se razboljela, imala je visoku temperaturu, povraćala je, a u to vrijeme, vikendom liječnik nije radio i treballo je ići u Vinkovce. Mati je govorila ocu "Grgo, u ponedjeljak moram Blaženku voditi liječniku, nije mi nimalo dobro!" Otac je rekao:"Dobro Ivanka, reći ću ja Boži da dođe Janja čuvati djecu a ti odi jutarnjim vlakom."
Osvanulo je nedjeljno jutro, otac je pošao u crkvu, te je prije toga došao do Blaženke da ju poljubi i vidi kako je. Kad se sagnuo da ju poljubi, ona je rekla:" tata bubi, Icuca bubi!" pokazujući na križ koji je dobila na krštenju. Tata joj dohvati križ, koji ona poljubi, a on poljubi nju, te nakon toga ode na jutarnju misu, ni ne sluteći da je to bio oprost sa njegovom curicom.
Majka je Blaženku okupala želeći joj skinuti temperaturu vodom, te joj nakon toga dala tabletu za temperaturu koju je Blaženka nakon par minuta ponovo povratila. Mama je sva uplašena povikala:"Ana, trči kod strine, pitaj ju ima li tablete za temperaturu, Blaženka će mi umrijeti od visoke temperature!"
Pojurila sam trčeći bez daha do strica. Tamo zateknem oca, jer je svake nedjelje nakon mise nailazio kod brata Bože na kavu. "Otkuda ti Ana?"
Odgovorih:"Mama me poslala po tablete, ona se boji da će Blaženka umrijeti!" Tata mi odgovori:" a tvoja mama, kao da ona zna... kakvo umiranje."
Popio je kavu i mi smo krenuli sa tabletama kući.
Prizor koji nas je dočekao, ledio je krv u žilama. Udvorištu je bilo puno ljudi a mama se plačući bacila ocu u zagrljaj." Grgo, umrla nam je Blaženka!" Otac je dotrčao do kolijevke, davao umjetno disanje Blaženki, ali uzalud. To divno malo biće koje je pjevalo cijeli svoj kratki život, preselilo se u Dvore nebeske. Od tog dana sjaj u očevim očima se nekako izgubio...
Osjećaj krivnje me progonio godinama, mislila sam, da sam dovoljno brzo trčala, ona bi još bila živa. Tek nedavno mi mati reče:" Moja Ana, ona bi ionako povratila tu tabletu. Bila su to teška vremena, kad liječnici nisu bili dostupni kao danas..."
A meni i danas odjekuje njena pjesmica." O majko, majKo, što me rodi kad sreće nemam ja!"
Danas je točno godina dana, kako si me i ti oče napustio. Nadam se da si uz našu Blaženku i da ne pjeva više tako tužne pjesmice.
Beč, 24.11.2018
