JEDNA DUSA A NAS DVOJE
Na pragu doma
Snažno ciknu zemlja k'o slomljena grana,
poslavši svoj narod da nov dom potraži;
k'o mati kad trpi bol što njoj bje znana,
pa ljubavlju žarkom svoju djecu snaži.
Isprobavan kušnjom u vremena davna,
uz predanost Bogu, od dušmana gonjen;
narod krene smjelo u stoljeća slavna –
nepokoren osta, al' vječno progonjen.
Borba bješe teška, a obrana jaka;
te vjera u Boga, i Hrvatska sloga.
Položivši zavjet, kao mati svaka,
svoj narod vrati pred Nebeskog Boga,
pogledom ga moli, nakon dugog mraka,
da na prag on stupi starog doma svoga.
Innsbruck, 5 svibnja 3013
