JEDNA DUSA A NAS DVOJE
Mezimica
Prva sjećanja koja naviru, vezana su uz oca Grgu i didu Franju, koji su me učili jahati konja, a ja bih se sva važna držala sa didinu ruku, dok bi otac upravljao Slavonskim kolima.
Bila su to nezaboravni trenuci djetinstva duboko usađeni u moju dušu, dani puni,sreće, ushićenja, ljubavi.
Moja obitelj je bila ogromna. Otac, mati, sestre, braća, dida, baka i tetka, očeva sestra koja nas je voljela kao svoju djecu. Zaista bilo je tu ljubavi i sreće napretek.
Iako se radilo danonoćno, uvijek se nalazilo vremena za veselje i igru. Tipična velika,
sretna Slavonska obitelj, koja se danas gotovo i ne može naći, svi se raseljavaju, ili je doista rijetka, pa je to neka sitna brojka.
Bila sam dijete koje je tražilo punu pažnju, uveseljavala sam sve oko sebe jer sam imala osjećaj da je to moja dužnost, ali sam ju isto tako obavljala sa punim osmijehom.Iako sam imala oko 5 godina, voljela sam spremati i prati podove, želeći impresionirati oca i majku , te sam sva ponosna čekala nestrpljivo njihove pohvale za moj trud.
Otac je radio u Hrvatskim Vodoprivredi,pa je svakodnevno obilazio teren i gradilišta motorom.
Ljeti bi me često vodio sa sobom, od mjesta do mjesta, a ja, iako sam bila malena upijala sam oko sebe sve što se događalo. On je bio lijep, ponosit, odlučan, uvijek nasmijan, hvaleći radnike za njihov trud a ja sam u njemu vidjela sve, bio je moj idol.
Često bi ga radnici pitali, zašto me vodi sa sobom a on bi uzvratio, " Ona je moja mezimica".Godine su prolazile, svi smo krenuli u škole i odlasci sa ocem su bili sve rijeđi.
Imao je premalo vremena za život.Po cijele dane bi radio na poslu, popodne kad bi došli iz škole, nakon ručka, svi u polje do kasno u noć.Sjećam se kao da je bilo danas, moja požrtvovana mati Ivanka, visoka, otmjena lijepa, žena plavih očiju, svaku večer bi nas sve okupala, uz molitvu smjestila u krevet. Onda bi sjela uz šivaću mašinu i do dugo u noć šivala haljinice, kojih bi se i najveći modni kreatori danas postidjeli. Vjerovatno gledajući mamu kako uvečer do kasno šije, moj je otac vidio kod kume iz Vinkovaca pleteću mašinu i uz nju naučio plesti. Uvečer bi uz majku sjeo i dok je ona šivala haljinice on je isto tako pleo najljepše haljinice koje sam vidjela. Nakon par dana pletenja, obukla sam haljinicu sa visokim strukom, boju trule višnje uz to iste takve cipelice i krenula u školu. Učiteljice su se u školi divili spretnosti mojih roditelja i često molile za uslugu od oca da i njihovoj djeci isplete. Naravno bilo je to nemoguće jer je otac ionako imao premalo vremena. Vjerovatno sam zbog toga često i mijenjala haljinice, pokazujući sa ponosom divne kreacije mojih roditelja.
Međutim sa 15 godina, odlazim od kuće na školovanje, činio mi se to kao ostvareni san, koji se vremenom pretvorio u patnju. Prerano odvojena od obitelji, osjetila sam svu gorčinu življenja bez obitelji. Za vrijeme praznika bih dolazila kući a otav je postao mrzovoljan, stalno je nešto prigovarao, ponekad bez kraja. Gledala sam ga, ljutila se na njega, mati je uvijek smirivala situaciju a mi smo svi polako odlazili od njih, svatko svojim putem.
Ali danas, danas ga razumijem, više se ne ljutim na njega jer mu postajem slična. Shvatila sam da neprekidna borba u životu za obitelj, nepravda, te nemoć da nešto promijeniš i danonoćni rad pretvore veselu osobu u mrzovoljnu sjenu
.
Danas slušam da je bolestan, duhom odsutan ali opet neumoljivo brine za obitelj, tiho ponavljajući...Ali tko će se brinuti za Snježanu, Ivicu, Anu, Katicu....mrmljajući polutiho imena svoje djece...
.
Oče, tu sam, blizu tvog srca, još si nam potreban, nemoj se predavati, pa odavno ti nisam rekla koliko te neizmjerno volim,
tvoja mezimica
moji dragi roditelji, daleke 1956 godine
moji roditelji danas, nakon 60 godina braka
Jesam li
Jesam li sama, u ovome gradu
što pokušava, sanjati tihi san?
Dok glazba svira, produbljuje nadu
budi me noćas, gura u novi dan.
A ja bih snila, budila se ne bih
kada zvijezde, padaju sve tiše
samo bih usput, ja zapisala stih
jer moja duša, snage mema više.
Ne budite me, bez razloga ljudi
kao i zvjezdi, treperi mi duša
ne traži ništa, prijatelj mi budi
udjeli mi stih, da mi ona kuša
nebeski nektar, poeta što nudi
stihove nove, izvoru bez suša.
29.srpnja 2016 Ana Petrović
MEĐUGORSKA MATI
Dobro jutro, Majko, Kraljice Hrvata
nepresušno vrelo velike dobrote,
tvoja snažna ljubav vrednija od zlata
vodi nas kroz život duhovne ljepote.
Ti si naša mati, brižna uistinu,
što nas vodi putem neizmjernih nada
smiluj nam se, Gospe, povedi nas Sinu
Velikom Pastiru vjernog svoga stada.
Molimo te Gospe, Međugorska mati,
prosvjetli nam dušu, putove osvjetli
ne dozvoli više da Tvoj narod pati!
Vodi nas sa sobom, pokaži cilj sveti.
Vjeru nam ojačaj, duše nam obrati,
snago naša Sveta, dragulju presveti.
31.srpnja 2016 Ana Petrović
