Prijatelju, nemam mira.
Kopnim, bez vode da se napojim.
Svaki trzaj postojanja mog me dira,
a ne osjećam da postojim.

Breme spušta se pa se diže,
na plećima sve je teže.
Neka čudna sudba mene stiže,
neobična mene bol sad veže.

I tko sam, patnik ili ratnik?
Izbijen, ubijen il uzmak'o?
Ginem, samoću da dostignem,
da nadiđem ovaj pak'o.

Obraćam ti se, tražim smis'o
negdje u dubini sebe.
I ja sam nekad tako dis'o,
no vlastiti me dah sad zebe.

Prijatelju, budi tu!
Trzajima bića svog se borim.
Da ne prepustim se ovom zlu,
da u svitaju jada ne pregorim.

Oznake: poezija, depresija, borba

Tko si?
Reci mi , tko si?
Ne ostavljaj me tu,
u vrtlogu neznanja.
Svi u srcu goli smo i bosi,
načeti iskustvom postojanja.

Tko si,
reci mi - tko si?
Osjećam te ovdje,
ali opet tebe nema.
Sve nas neka pruga nosi
na putu vlastita oslobođenja.

Da se predstavim ja tebi -
jer stojiš tiho tu,
iza zastora mojoj slobodi.
Ja sam otpadnik od svijeta,
za tebe nova meta -
jer tvoje me prisutstvo zavodi.

Al' ja ne vjerujem u priče,
bajkovite i sretne
koje svijet svečano predstavlja.
Ja sam načeta od snova,
iluzija i sjete,
tragač što na svrhu svoju ne zaboravlja.

Tko si,
reci mi - tko si?
Neka zbliže nam se duše
i prekinu tišinu.
Hajde, otvorit ću sebe opet,
za novu, još neviđenu razinu.

Oznake: poezija, samoća, postojanje

I doista te nema, konstanto.
Bijeli bitak sada vid mi prekriva.
Klizi prema meni, tiho, elegantno,
tamo gdje ništa ne biva.

Utihnuše i misli, zaslijepljene tišinom
nastalom na žalu sjetnih sjećanja.
Zaogrnute teškom, pulsirajućom crninom,
šapuću meko usred blagog jecanja.

Ne vidim stazu po kojoj donedavno hodah.
Ne ćutim ni mir ljetnih, snenih noći.
Zar za privid sreće ja se opet prodah?
Zaboravljajući da će i to jednom proći.

I sad znam da te nemam i da nije te ni bilo,
Sve bješe vapaj moga bića za malo prhke sreće.
U meni toliko se bola sada skrilo -
da izići na svjetlo više nikad neće.

I nečujna je patnja kad se prikrada.
Nečujne su sve njene sjene.
Šulja se polako, dolazi odozada
u mraku svoje vlastite koprene.

Oznake: poezija, tuga, Bol

Besciljno se gubim
u šumi podno svijesti.
Maglovita me cesta
navodi unutra.
Stazu svoju sjećanjima rubim,
ostavljam tragove od svjetla
prije novog jutra.

Ne bojim se tame,
tako dobro znane,
znala me obavit nekad prije.
Ne bojim se ni sebe, da -
sebe same,
jer ne postoji ništa
što moje jastvo nije.

Plešem usred šume
na ritam neznanog porijekla,
udaram taktove o tlo,
u neistraženo me vabi.
Stope gube se u lišću,
čujem nešto izdaleka -
što energiju mi sabi.

I pogledom prelazim
preko titraja iz zraka,
odbljesak od grane
dosegne mi oči.
I shvatim gdje se krećem -
k svjetlu iz dubine mraka
otkrivajući sebe i sve svoje moći.

Oznake: poezija, pronalazak sebe

Tkuju me misli moje,
u ovom jesenskom crnilu.
Ne plačem, ne ispuštam glasa.

Tkuju me u izmaglici svijesti
gdje nestaju svi moji smislovi.
Odzvanjaju poput mekog kasa.

Osjećam meke vibracije
i tinjanje magle
u vlastitom dahu.

Puštam da me mirisi obuzmu,
oživljavaju utrnulo mi biće
ulovljeno u strahu.

Probijam se.
U vlastiti um, grubo.
Ne ostajem u njemu dugo,
želi me slomit.

Nabijam se
na igle vlastitog htijenja,
uspuhana, ali nijema.
Želim se probit.

Tkuju me misli moje,
žele da me raznesu.
Možda im napokon pustim.

Oznake: misli, jesen, tjeskoba

Ime mi je sjena
nečujno se krećem
nevidljiva i snena
prema nečem većem

zaboravljena bola
u strahu od hladnoće
ostavljena i gola
no i to jednom proć' će

besciljno se gubim
kroz koridore tame
osjećam da ludim
beznađa me mame

obavit ću se danom
kad jednom se ukaže
i svjetlošću nagom
sve dok me ne laže

ostavljam se sada
na polju mrtve sreće
samo budala još se nada
da se negdje kreće

Oznake: poezija