I doista te nema, konstanto.
Bijeli bitak sada vid mi prekriva.
Klizi prema meni, tiho, elegantno,
tamo gdje ništa ne biva.

Utihnuše i misli, zaslijepljene tišinom
nastalom na žalu sjetnih sjećanja.
Zaogrnute teškom, pulsirajućom crninom,
šapuću meko usred blagog jecanja.

Ne vidim stazu po kojoj donedavno hodah.
Ne ćutim ni mir ljetnih, snenih noći.
Zar za privid sreće ja se opet prodah?
Zaboravljajući da će i to jednom proći.

I sad znam da te nemam i da nije te ni bilo,
Sve bješe vapaj moga bića za malo prhke sreće.
U meni toliko se bola sada skrilo -
da izići na svjetlo više nikad neće.

I nečujna je patnja kad se prikrada.
Nečujne su sve njene sjene.
Šulja se polako, dolazi odozada
u mraku svoje vlastite koprene.

Oznake: poezija, tuga, Bol