Besciljno se gubim
u šumi podno svijesti.
Maglovita me cesta
navodi unutra.
Stazu svoju sjećanjima rubim,
ostavljam tragove od svjetla
prije novog jutra.

Ne bojim se tame,
tako dobro znane,
znala me obavit nekad prije.
Ne bojim se ni sebe, da -
sebe same,
jer ne postoji ništa
što moje jastvo nije.

Plešem usred šume
na ritam neznanog porijekla,
udaram taktove o tlo,
u neistraženo me vabi.
Stope gube se u lišću,
čujem nešto izdaleka -
što energiju mi sabi.

I pogledom prelazim
preko titraja iz zraka,
odbljesak od grane
dosegne mi oči.
I shvatim gdje se krećem -
k svjetlu iz dubine mraka
otkrivajući sebe i sve svoje moći.

Oznake: poezija, pronalazak sebe