Tkuju me misli moje,
u ovom jesenskom crnilu.
Ne plačem, ne ispuštam glasa.
Tkuju me u izmaglici svijesti
gdje nestaju svi moji smislovi.
Odzvanjaju poput mekog kasa.
Osjećam meke vibracije
i tinjanje magle
u vlastitom dahu.
Puštam da me mirisi obuzmu,
oživljavaju utrnulo mi biće
ulovljeno u strahu.
Probijam se.
U vlastiti um, grubo.
Ne ostajem u njemu dugo,
želi me slomit.
Nabijam se
na igle vlastitog htijenja,
uspuhana, ali nijema.
Želim se probit.
Tkuju me misli moje,
žele da me raznesu.
Možda im napokon pustim.
