Tkuju me misli moje,
u ovom jesenskom crnilu.
Ne plačem, ne ispuštam glasa.
Tkuju me u izmaglici svijesti
gdje nestaju svi moji smislovi.
Odzvanjaju poput mekog kasa.
Osjećam meke vibracije
i tinjanje magle
u vlastitom dahu.
Puštam da me mirisi obuzmu,
oživljavaju utrnulo mi biće
ulovljeno u strahu.
Probijam se.
U vlastiti um, grubo.
Ne ostajem u njemu dugo,
želi me slomit.
Nabijam se
na igle vlastitog htijenja,
uspuhana, ali nijema.
Želim se probit.
Tkuju me misli moje,
žele da me raznesu.
Možda im napokon pustim.
Tkuju me misli moje
09 studeni 2018komentiraj (4) * ispiši * #