Umiranje bez straha
Koliko puta već
mi smo usmrtili se zajedno,
grlom naiskap ispijajući žest
svih misli smišljenih
za sagorjeti želje sluđenih snova.
Ljubeći se bez daha,
ostavljajući malo vremena
za pomisao o životu bez života
koji nas čeka,
za svijest o disanju bez zraka.
Usmrtili, dragovoljno, isuviše strasno
voljenjem bez kajanja,bez straha.
U glatkoći,
bez prepreka klizeći vremenom
pod uznemirenu put
jedno drugom se zavlačili dodirom,
ljepotu tuge slamali osmijehom.
I nijedna ta smrt
nije bila dovoljna da ugasi svjetlo
rasuto u zaglavljenom uglu
naših snova.
Zajedno smo umirali voleći se
ne žaleći ni jednog trena,
grabeći jedno drugo od bola.
Silinom voljenja bez riječi,bez upita
hoće li biti života u životu
ikada za nas.
Umirali, ne pitajući za sutra,
ne tražeći odgovora
|
