Koliko puta već
mi smo usmrtili se zajedno,
grlom naiskap ispijajući žest
svih misli smišljenih
za sagorjeti želje sluđenih snova.
Ljubeći se bez daha,
ostavljajući malo vremena
za pomisao o životu bez života
koji nas čeka,
za svijest o disanju bez zraka.
Usmrtili, dragovoljno, isuviše strasno
voljenjem bez kajanja,bez straha.
U glatkoći,
bez prepreka klizeći vremenom
pod uznemirenu put
jedno drugom se zavlačili dodirom,
ljepotu tuge slamali osmijehom.
I nijedna ta smrt
nije bila dovoljna da ugasi svjetlo
rasuto u zaglavljenom uglu
naših snova.
Zajedno smo umirali voleći se
ne žaleći ni jednog trena,
grabeći jedno drugo od bola.
Silinom voljenja bez riječi,bez upita
hoće li biti života u životu
ikada za nas.
Umirali, ne pitajući za sutra,
ne tražeći odgovora
Post je objavljen 26.01.2023. u 18:30 sati.