Biramo li partnere po istom uzorku?

Baš sam se to nedavno zapitala: Naime, u preko nekoliko situacija, zamislila sam se nad tom činjenicom. Zanimljivo je kako u životu nailazimo baš na slične tipove muškaraca/žena. Barem ja i nekolicina mojih poznanika. Imam frenda koji je uvijek imao cure s obiteljskim problemima, te rastavljeni roditelji, koji nisu vodili računa o njima dok su bili djeca, te su poumirali pa su bili prepušteni sami sebi i djedovima i bakama, te starci koji su neuspjeh u životu zalijevali alkoholom dok su im djeca sve to promatrala..Eto, baš neku večer povela se priča o filmovima. Ispada da nekolicina mojih bivših i ovaj sadašnji imaju totalno isti ukus što se tiče omiljenih filmova. Muzike-također. Reakcija na neke moje postupke-također. Nikada nitko od njih nije pratio nogomet-baš naprotiv, mijenjao se program na telki. I onda sam sve to nekako povezala s mojim ocem. Zapravo sam skužila da mi cure vjerojatno tražimo kopiju svog starog u vezama. Možda i ne, ali imam frendicu koja ima dosta starijeg lika od sebe. Mi smo je ispočetka sve odgovarale od te veze jer joj po godinama može bit tata, ali eto, ona fura već skoro desetljeće s njim. Čak je i sama jednom priznala da joj on na neki način zamjenjuje tatu koji je nikada u životu nije pretjerano doživljavao jer su joj se roditelji rano rastali i njen cijeli život je obilježen utjecajem samo jednog roditelja-majke koja nikada nije birala riječi za oca. Uglavnom, ne bih nikada nikome otvoreno priznala da tražim "oca "u svojim vezama, ali definitivno ima nešto u tome. Možda tražim podršku koju sam u njemu uvijek nalazila u svim svojim sretnim i manje sretnim životnim situacijama, pa to može biti neka sličnost. Pa je nađem ili ne nađem. Pa ako je ne nađem se razočaram. Neke od mojih dragih frendica bi rekle da trkeljam bezveze, ali ja mislim da ima nešto u svemu tome. Da li sam u pravu ili krivu, prosudite vi...

Sve je u životu relativno...pa tako i posao

Eto, nakon prošlog, lagano biografskog posta o jednom meni nadasve zanimljivom liku s one strane bare, ovih dana mi se vrte malo crnije misli po glavi vezane uz suštu realnost života, bolje reći preživljavanja u ovoj prćiji od države. Znam da je nekad davno netko mudar rekao da je svatko kovač svoje sreće, ali postoje isto tako događaji i osobe koje vas tako lako mogu izbaciti iz takta i zapapriti vam svojim zlim jezicima ili kamenjarskim rodijakom koji će vas zamijeniti, pa tako vi izvisite s posla. Činjenica je da su meni mnogi dragi ljudi neopravdano u skupini onih koji traže posao (Sadistico, npr.), a kada im i ponude zaposlenje, ponude im uvjete na koje se čovjek samo može nasmijati...U svakom slučaju, kako je krenulo, uskoro će i dostavljači po firmama morati znati programirati, a tajnice i kineski zbog njihovog sve većeg broja na brdovitom Balkanu, naravno pored besprijekornog engleskog, njemačkog, daktilografije, memoriranja najsitnijih detalja unazad zadnje 3 godine poslovanja firme i sl. Naravno, namjerno sam upotrijebila izraz brdoviti Balkan jer smo mi svjetlosnim godinama daleko od nekakvog normalnog tržišta rada, a novopečeni poduzetnici od ranih 90'tih kao takvi samo gledaju kako će ljude zavlačiti za lovu i zakidati svoje zaposlenike gdje god stignu, od neprijavljenog rada, prijave na minimalac, neplaćanja doprinosa i prekovremenih sati, godišnjih odmora itd. Nije ni bitno to koje škole i fakultete imaš, koliko toga znaš, bitno je samo da ti uvijek daju do znanja ukoliko pukneš i zatražiš svoja prava koja ti prema zakonu o radu pripadaju, da nisi nezamjenjiv i da je burza puna, a da i uzme nekog odande dobije neke pare od države i iduću žrtvu će prijaviti na kikiriki osnovicu. Nedavno sam isto tako imala prilike čuti priču jednog svog dragog prijatelja o tome kako je napokon nakon duljeg vremena u istoj firmi dobio ugovor na neodređeno, pa zatim i povišicu, slali ga obučavati ljude tome na čemu je radio van države, da bi ga cca 2 mjeseca iza toga dočekala vijest da si počne tražit drugi posao jer najednom nije dobro to što radi, niti on, a niti drugi. Zaposlenici su danas postali potrošna roba, nije niti rijedak slučaj odlaska na porodiljni i preuzimanja radne knjižice iza toga, a i biti bolestan je postalo čisti luksuz. Nedavno sam uspjela odgovoriti jednog stranca da se trajno preseli u Hrvatsku u koju je zaljubljen i savjetovala sam mu da to ne čini iz čisto financijskih razloga, jer ipak tamo, na trulom zapadu neće morati štediti par godina uz prosječnu plaću samo kako bi posjetio svoje najbliže koji žive na drugom kraju svijeta. Bio je zapanjen stopom nezaposlenosti većom od 22%, visinom plaća, cijenama kvadrata stana..Činjenica je isto tako da su blogovi ljudi koji su zbrisali odavde u bijeli svijet bili iznadprosječno posjećeni (namjerno neću ništa pisati o cijeloj aferi) jer su ljudi valjda tamo pronalazili tračak nade u bolju budućnost, ne zanemarujući naravno ni stil pisanja tih žena. Meni je iskreno žao zbog toga što ih više nema tu, bile su mi zanimljive obje. Činjenica je da je kapitalizam ok stvar, ali ne s 'rvackim predznakom. Dovoljno je pogledati ljude koji rade po Pevcima, Getroima, Magmama i gomili drugih neimenovanih kvaziuglednih firmi pa da momentalno požališ što si ovdje rođen. Istina je, mnogi od nas bi željeli i sami plivati u poduzetničkim vodama, ali kako uzeti kredit za otpočinjanje vlastitog posla koji je vođen dobrom poduzetničkom idejom, ukoliko nisi siguran niti da ćeš ga moći otplatiti do kraja ukoliko je i tvoj sadašnji posao tako relativan i sutra ti se može desiti da i ti budeš onaj koji će izlizivati novouređene hodnike HZZ-a te zatražiti od banke da ti istu tu kredu stavi na led dok ne nađeš nešto drugo.Gade mi se i ti stranci koji dolaze ovdje znajući dobro situaciju u ovoj banana državi i traže od ljudi da se pozdrave sa svojim ambicijama i privatnim životom i budu im na raspolaganju od 0-24 po potrebi i vikendom..Zato ću uvijek biti na strani onih koji su imali dovoljno mozga na vrijeme zbrisati odavde..Iako mislim da ipak uvijek ima nade za nas odvažne, bar dok si ne natrpamo obiteljske obaveze na vrat...

Znate li tko je John Corbett?

Teško da ćete njegovo ime zapamtiti od prve, iako je lik prva liga. Visok, PREZGODAN amer rođen 1961. u Wheelingu u West Wirginiji, senzibilnog, a opet muževnog glasa i osjećajan, obožava žene,( a bogme i one njega), ima svoj band s kojem praši neku mješavinu countryija i rocka i ima vlastitu izdavačku kuću. Bio je prva osoba u obitelji sa završenom srednjom školom, što je u tom malom gradiću bilo „wow“ postignuće te 1979. kad je maturirao. Radio je kao šljaker u čeličani sve dok ga ozljeda na radu nije spriječila u nastavku toga. Sva sreća da je tome bilo tako jer bi sve žene ove planete ostale zakinute za „every woman's dream“ frajera koji je otvoreno priznao da ne voli nositi donji veš. Vodio je i „ The love chonicles“, seriju emisija na jednoj od američkih tv stanica koja je opisivala povijesne tradicije i rituale vezane uz ljubav, veze i vezice i brakove. S frendovima je stalno ružio okolo pa su tako jednom zabrijali prema Californiji gdje se zaposlio u gore navedenoj čeličani nemajući pojma što ih je zapravo navelo tamo, ali mu se toliko dopalo da je ostao. Jednog je dana ušetao na satove glume svom frendu na lokalni college i predavač ga je pitao želi li sudjelovati u drami koju su uvježbavali. Ostalo je povijest. Još nemate pojma o kome se radi? Hehe. Evo napokon naznake..Chris Stevens, DJ, u seriji „Northern Exposure“ ili ti kako su kod nas preveli „Život na sjeveru“ otvorila mu je vrata Hollywooda. Bio je nominiran za Emmy i Golden globe zahvaljujući toj ulozi. Nakon toga, uslijedilo je pojavljivanje u seriji „Sex and the City“, i filmu koji je došao odnikud i pobrao super lovu na box officeima, „My big fat greek wedding“ iliti „Moje grčko vjenčanje“. Uglavnom, poznato je da je i u privatnom životu kao i u ulogama koje je dosad odigrao, romantična dušica i da je furao sa super komadima. Zadnja u nizu je bila (ili još je?) Bo Derek, ali je nije nikad odveo pred oltar, kao uostalom i nijednu prije nje. Pa tek mu je 45, zakaj bi se čovjek žurio? Meni su nezaboravna njegova filozofiranja i citiranja mnogih učenih ljudi uz neizostavnu mješavinu svih muzičkih stilova koje su bile u podlozi. Isto tako i njegova uloga Aidana Shawa, vlasnika trgovine namještajem u „Sex & gradu“, koji je trebao samo biti epizodna uloga, da bi na kraju ispao dvaput ostavljen od zbunjene kolumnistice, fetišista za skupe cipele, rastrgane između dva frajera..Eto, bilo bi lijepo kad bi bilo takvih frajera više na našim prostorima..što izgledom, što ponašanjem.. Za kraj evo malo slika za žensku populaciju da napasete oči….Eh, da, ako netko ima taj njegov album prvijenac koji je izdao sa svojim bandom jednostavnog naziva „John Corbett Band“, bilježim se…nema ga za skinut na netu, bar ja nisam našla. Šmrc.

Sve je nekak' sivo.. i rikava

Danas sam dobila par upita zašto sam loše volje, iako tome baš nije bilo tako, no situacija se do ovih ranih sati iskristalizirala, pa sam skužila da me ipak pere bad kaj se moj godišnji lagano završava i u ponedjeljak počinje sva zajebancija ispočetka. Imala sam hiper velikih planova kako ću napraviti sto stvari, obići drage ljude, vidjet neke nove bebe, napraviti sve pretrage koje se mjesecima spremam obaviti, svratiti do prijateljica da se pošteno istračamo,čak i obaviti gletanje i maleriju u par prostorija mog velebnog nedovršenog zdanja od 100 i kusur kvadrata, no izgleda da sam samo bila sposobna odraditi pošteni ODMOR koji mi je fakat trebao jer mislim da bi u međuvremenu izgrizla radni stol ko ono dvoje klinaca u reklami, a možda i pokojeg gnjavatora od kolega da sam morala raditi. Naspavana sam napokon! Jest da sam se uglavnom bavila kućanskim poslovima, obilaženjem veterinara zbog cijepljenja mojih živina, davanjem antibiotika mačkama jer kašlju ko da imaju TBC, rasčišćavanjem svog životnog prostora i tako to. Suma summarum, reklo bi se da mi je pasalo dizanje svaki dan između 11 i 12. Kak ću sad svoj poremećeni bioritam tijekom ovih praznika vratiti u onaj radni, nemam pojma, ali mislim da ću sutra ujutro napraviti cut toga i ustat se ranije, tek toliko da svoje mlado (u najboljim godinama :), jedro tijelo pripremim na šokove koji ga očekuju. I afkors da ponovo nabijem svoje neodoljive koloture ispod očiju. Naravno, kolege s kojima sam se čula su jako sretni kaj se vraćam i navodno im jako falim. Naravno, kad radim posao za bar dvoje ljudi. I tak..ne znam kak ću doć na posao u ponedelek jer mi je jučer auto umro sam od sebe na izlasku iz moje ulice, pa sad nagađam što bi mu moglo biti. Akumulator nije ziher jer je novi stavljen pred Žićbo. Neki drek s paljenjem valjda. Onda mi je i podivljala kamera, istina, pod garancijom je još pa tu ne bum morala niš platit, ali dovoljan mi je horror što ću morat po nju na drugi dio grada u petak kad je gužva samo takva. Podivljao mi je i mobitel nakon što je bio na servisu pa sad koristim staru ragu od siemensa koju mi je moja vrla firma dala na korištenje kad sam pred 2,5 godine prešla u nju. I tak sve crkava, mislim da je najpametnije da u ovom svečanom trenutku otpuhnem zadnji tračak sivog dima cigarete, skinem svoju sivu majicu, odem pod tuš, operem zubeke i legnem pokušavajući zaboraviti na šugavu glavobolju koja me pere cijeli fucking dan i dobar dio večeri. Mora da je ona jedna popijena žuja jučer u kaptol centru ostavila čudan trag u mojim sivim ćelijama..

Zbrajam,gledam izloge i baš si nekaj mislim..

Baš se dohvatih zbrajanja troškova za prošli mjesec na svim mogućim karticama (imam ih samo tri) :). Fakat je ovaj January mjesec u banani..Em ima 31 dan, em se svi drže uglavnom doma i fol odmaraju, a zapravo im je bad otvoreno ti priznat da nemaju para ni za potegnut rundu jer su prenaglili zbog Christmas spirita u dučanima. Ja sam bila relativno pristojna što se tiče blagdanske potrošnje, ali i dalje imam za vratom agoniju zvanu uređenje stana i tome pripadajuću kredu kojoj sam otplatila već drugu ratu. Jupi! Još njih 46.. Božićnicu sam ionak dala majstorima koji su se tu oko kuće smrzavali dok sam ja grijala guzu u uredu zarađivajući za njihov predujam. Zove mene frendica neki dan, daj stara, sad si na godišnjem, ajd počela su sniženja, ajmo do King Crossa. I tako odosmo, 3.1., prvi dan rasprodaja, ali nisam se dala zavesti šarenim natpisima s postocima na vratima. Mislim da ono što sad vidimo po izlozima su REALNE CIJENE svega, a da su trgovci samo smanjili marže koje iznače pobiru..Najsmješnije mi je bilo kad sam vidjela na rasprodaji istu lutkicu Djeda Mraza kojeg sam kupila za 10 kn još prije blagdana, da je snižen sa 100 na 70 kn u jednom fancy dučanu. Ja sam ga kupila u firmi koju ne želim reklamirati, ali koja uglavnom prodaje sve Made in China i gdje se moraš zakopat na bar pol sata da proroštaš ima li kaj normalnog. Isto tako, kad kupujem garderobu, uglavnom to radim van granice, što zbog MWST-a, što zbog toga što za isti iznos love koju bi tu potrošila donesem doma bar 3 stvari više. I te iste stvari nisu najveći br. 36. I ne osjećam se ko slonica zbog toga što imam mrvu šira ramena od te kobne 36-38-ice. I jedva punoljetne polugole prodavačice koje glasno žvaču žvakače gume ne kolutaju očima kad ih zatražim 3x nešto drugo na probu. Ne znam jesam li ja to sebi umislila, ali ja gotovo i da ne mogu pronaći nešto ovdje, a da mi stoji ko saliveno. Nisam manekenske građe, nemam sise vrišteću peticu, nego nategnutu trojku, konfekcijski sam broj 38/40 kako kaj, ali sve što sam ikada probala kupit u npr. Importaneu ili Espritu, uglavnom mi je malo i usko, ako je neki model koji prati liniju tijela. Ne znam otkud to dovlače, valjda s dječjih odjela u Italiji ili Kini. Načula sam nešto da će se sad napokon te stvari dovesti u red jer će se napraviti naš standard za izradu odjeće jer smo sve viši, većih sisa i deblji..(ovo potonje mi je nekak normalno, ipak se mi furamo na truli zapad..:))). Dotad će nam vjerojatno i dalje servirati po trgovinama modele za Kate Moss i Calistu Flockhart. E, da, slična stvar je i s cipelama. Ne znam zakaj, ali nakon što pregledam sve po centru, na kraju kupim uvijek nešto kod sebe u kvartu. Možda je uzrok tome što po tim trgovinama uglavnom rade tete kojima cice nisu pod vratom podboltane push up-om i kojima je trgovina struka i koje će se potruditi i da ti cipelu koja košta 300 kn doda 5 puta na probu. I ne kolutaju očima pritom jer su otkantale frajera s mobitela kad sam ušla. Ponekad se čak i zalomi da te pita da li želiš platiti na dva čeka te iste cipele..Neki zaključak iz ovog mog glasnog razmišljanja neću danas ni pokušati izvlačiti.Bolje da odem što dalje od tih kvazi sniženja i dučana. Bar do iduće plaće..:))

'Ko to kaže da su dalmatinci lijeni? :)))

Eto nas i u 2006.-oj, a sve je isto ko i lani....

Bolje ovo...


...nego ovo.

Ne znam kako je vama bilo na kojekavim dočecima kojekuda, ja sam ove godine bila totalno nezainteresirana za bilo kakva veća okupljanja među gomilama pijanih, upitno punoljetnih klinaca ili ušvicanih starudija po restoranima s gomilom prekalorične hrane i loših vina iz vlastite "proizvodnje" i ostadoh svojevoljno kod kuće sa svojim najbližima. Hehehe, izgleda da me je vrijeme opako počelo gaziti...Moram priznati da ni u jednom trenutku nisam zažalila zbog te svoje odluke jer kad je počela paljba vani moje životinjsko carstvo koje se sastoji od 3 mačke i hrabrog lovačkog psa koji lovi uglavnom samo svoje igračke i pseće kolačiće, oni su se svi bacili na njenu prostirku i drhtali onako stisnuti skupa, ne kužeći pritom čemu sav taj cirkus s raketama, petardama, zoljama i sličnom artiljerijom. Ne, neću donositi nikakve odluke što ću i kako ću ove godine, neću prestati jesti iza 7 navečer, niti popit pifce tu i tam, neću trčati oko Jaruna pet krugova, niti rolati svaki dan...živjet ću kao i dosad i donositi spontane odluke...Jedino što sam si obećala ove godine i što znam da ću učiniti je otputovati preko bare i malo se diviti gradu koji nikad ne spava...Isto tako, znam da neću biti jedna od onih koji u ovo doba godine odlaze u austrijska seoca na skijaču jer ne podnosim snijeg nikako, osim kroz prozor. Fascinantno mi je kako ljudi tvrde da nemaju para, a svake godine ih sve više odlazi na skijanje, iako mislim da ih je puno više koji skijaju samo između kockastih stoljnjaka po restoranima na skijalištima, nego po skijaškim stazama. Ali kad izjavi u firmi kak je bil na skijanju u Kronplazu, slabije plaćene kolege razjape usta. Takvih kod mene u radnoj okolini ima ko u priči, ali mene njihove priče o tome kak su teturali pijani do apartmana po snijegu ne pale ni najmanje..Čak štaviše, duboko u sebi smijem se tim pokondirenim tikvama koji su u stanju dat pare za šetnje po snijegu par stotina km od kuće, a ak hoće već uživat u zimskoj idili, kockaste stoljnjake i kobasice, imaju i na Sljemenu ili Bjelolasici. Uvijek ću radije skupit pare i otići na neko udaljenije mjesto van male zemlje za veliki odmor, nego proležat svoj godišnji na precijenjenom nam Jadranu..Uostalom, za cijenu dnevnog najma apartmana u jednom mjestu koje slovi kao okupljalište hrvatskih wanna be i već etabliranih trendsettera, za lovu koju ćete potrošit u 10 dana možete vidjeti neku od svjetskih metropola..puno sam čačkala po netu i stvarno se da naći dobrih aranžmana i to ne kod nekih agencija upitne kvalitete usluge..
Eto, idem sad konačno skinut pidžamu...ah, kako je lijepo biti na godišnjem...ali ne i peglati, a to me upravo čeka..Ma zapravo, mogu peglati i u pidžami, jelda? :))))

Sretna Nova Godina