smotani
ponedjeljak, 30.07.2012.
Malo drugačiji dani :)
 Kako sam i (ne)planirao, odrađujem i brzinski posjet metropoli. Obavio neke nužno dosadne papirologije ali i neke vizite koje su „neplanirano“ uletile u moj „planer“, svratio do ranča uzeti malo snage i vratiti potrošenu energiju, ali i pobrati svoj tutač jer je, zbog povećanja ekipe ali i sve češćeg „vikendaškog ataka“ nedostatak u prijevoznim sredstvima... krenuli smo ranom zorom ... Mladen je imao neke obveze ali i ja sam u neko „pristojno“ vrijeme trebao osvanuti na nekim zakazanim pretragama... nevjerojatno je kako je lijepo voziti po „praznom“ gradu... doista se osjeća da je vrijeme godišnjih i nekad nepregledne kolone zamijenjene su „brzom“ izmjenom na cesti.... oko pet smo se našli kod mene rezimirajući učinjeno i stvarajući plan za večer ali i sutrašnji dan u kojem sam trebao obaviti i jedan razgovor vezan uz, siguran sam, bivši posao – iako sile su neraskidive i nikako da me puste.....  Nakon tekme , u kojoj je Dinamo jedva prošao..., a koju ja, iskreno, nisam trebao niti gledati jer sam po Mladenovim komentarima bio „unutra“, uz laganu večericu dao mi je posljednje upute za razgovor koji predstoji.... pazio sam da zapamtim svaku riječ ali i da u glavi posložim kockice....  Svanulo je jutro koje će po mnogo čemu ostati zapisano u mom dnevniku....od nekih osobnih „zabrinutosti“, preko razgovora kojeg sam, po svemu, odredio upečatljivo... ( iako, nisam baš siguran kakav je na mene ostavio dojam) ... i, nakon kojeg sam, po ne znam koji put shvatio kako je okrutna životna arena u kojoj se pojedinci poigravaju ljudima... no, neki slatki osmijeh nadvio se na moje lice, neki je mir ušao u moju dušu kada sam vidio izbezumljena lica i čuo pitanje „vi to odbijate?!?! Pa što još tražite?!?!?!“ moj je odgovor bio vrlo kratak.... pustite me u ovom prelaznom roku  rezultate njihovog vijećanja ću vidjeti, ali, jedno je sigurno.... sa ili bez „transfera“ ovaj je „prelazni rok“ moj!  Pod dojmom i slatko gorkim okusom razgovora uputio sam se na dodatnu pretragu .... tlak i vrijeme mi baš nisu išli na ruku i dobio sam neke dodatne upute ali i savjete kako prebroditi vrijeme do konačnih odluka ( dakako, i neke nove lijekove..)... ali, bez obzira na njih ... uz još koji dan zadržavanja, neće mi puno „pokvariti“ ovo dugoo toploo ljeto...  Obavili smo sve zadatke i nabavke i krenuli na ranč... pa ne mogu prozujati a da ne svratim i bacim pogled... da pogled....  odlučili smo u miru, bez prekidanja telefonima (cure, ma nejde to vas ..  ) i stalnim kontrolama provesti barem jedan dan uživajući malo i u kopnenim radostima a opet, napraviti i nešto korisno....Pobrati plodove kojima ćemo, siguran sam, razveseliti ekipu (ako što od ovoga ostane... jer, otegnuo se naš boravak... mislim da ćemo stići i u „drugu“ berbu)   Pokušati sa nečim što u ovo doba još nisam radio... ubaciti drugu rundu graha....prvu sam spremio u led....   Uživati u odmoru, baš kako u njemu uživaju i „prirodni stanovnici“....   OPREZ! Slika uznemirujućeg sadržaja ( napomena za "mali suncokret" & Co.  ) A onim „letećim“, konačno, počeo sam spremati i „zimnicu“   Brejknuli smo i jednom posjetom dragoj frendici u „malom gradu“, našli se na kavici ( dobro, ja sam ordinirao sok od brusnice  ), malo potrošili vrijeme, dogovorio neke pripreme za „oproštajni“ tulum i vratili se u oazu... pokušao sam malo kositi...ali, vrijeme mi baš nije naklonjeno – neka tlaka u zraku, mala nemoć, prikovali su me u kući prebirući i slažući razne vijke, matice ... za koje nikada nemam vremena.... kako nije bilo „ženskih ruku“ da nas ganjaju.... uvalili smo se u svoj ritam ... mocarela i paradajz glavna klopa.... dobro, i skuhali smo nešto... kavu ..... malo se ljutili gledajući naše cure kako imaju Brazilke a kako gube...., ali, uživali sutradan u pomalo čudnoj, ali ipak pobjedonosnoj tekmi protiv Grka u vaterpolu, u „gaženju“ Korejanaca u rukometu.... mislim da će i ovo vrijeme Olimpijskih igara dobro mi doći za ostvariti preporuke „mirovati, ne izlaziti“ ali... ne i za onaj dio... „ne se sekirati“.. kako god, vikend smo čist dobro nas dva solera proveli....  Ovaj mi se brzinski posjet otegnuo...ali, siguran sam (nadam se ).... neće dugo... peripetije, gužve, papirologije.. i ko zna što sve ne... može čekati.... i čini mi se da je vrijeme da skratim sve te njihove dvojbe, ostavim im vremena da razmisle, naročito nakon najnovijih pretraga, a ja da, mirno i s puno gušta, uživam i dalje u ovom toplom ljetu ... da toplom?? Pa u gradu je pravi kaos – jučer me skoro odnijelo kako je puhalo, a danas mi tlaka udara na srce kroz tjeme.. i sad ti budi normalan... pa kak? ... osim... osim.... da opet odem do plave oaze .. .sad sam se malo zelene nadisao, ponio u srcu i mislima.... i... prijatelju... mislim da je vrijeme.... idemo li sutra??  |
- 22:54 - Komentari (31) - Isprintaj - #
srijeda, 18.07.2012.
slika za sjećanje :)
|
O Paškom trokutu puno je toga rečeno i ne, ne mislim o Pa gledajuć ove slike....
slika za sjećanje
iako, ova bi bolje pristajala
No, kako god – kao da sam osjetio neko bestežinsko stanje,
ali... kaj šumi....?.... pa more magarče jedan... čuje se...
Nakon svega baciti koji zaveslaj rukama, sliniti nad
I s predivnim mislima i slikama, baš kao i sunce umorno od
Poć na počinak i sanjati.....
ideš.... 400-ti post
zakaj su mi toliki "proredi"? ne kužim ovaj novi editor |
- 20:41 - Komentari (38) - Isprintaj - #
|
O Paškom trokutu puno je toga rečeno i ne, ne mislim o
slika za sjećanje
iako, ova bi bolje pristajala
No, kako god – kao da sam osjetio neko bestežinsko stanje,
ali... kaj šumi....?.... pa more magarče jedan... čuje se...
Nakon svega baciti koji zaveslaj rukama, sliniti nad
I s predivnim mislima i slikama, baš kao i sunce umorno od
Poć na počinak i sanjati.....
ideš.... 400-ti post
zakaj su mi toliki "proredi"? ne kužim ovaj novi editor |
- 20:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #
četvrtak, 12.07.2012.
"Brejk" vikend na kopnu :)
|
Spomenuo sam da sam jedan vikend uzeo „brejk“ i, nenadano, završio na kopnu. Kako sam morao na kontrolu kljuke sve je bilo podređeno tom trenutku i, cijela je ekipa odlučila provesti jedan vikend na kopnu. Ne, nije im dojadilo more ( a kome i bi?) nego su, kao moralna, a pokazalo se i dobro fizička, potpora htjeli sa mnom podijeliti radost susreta sa „malo“ zaraslim rančom. Iskreno, nakon onih temperatura sam kaj me šlag ni trefil kad sam videl kolika je trava...ali, ujedno je i mali osmijeh zatitrao jer, znao sam, ako je trava tako narasla i biljkice bi trebale biti u dobrom stanju.... Pri samom pogledu na cvijeće neki posebni osjećaji, posebna toplina ovladali su mojim tijelom.... smiješak za noćne frajle, ruže, suncokret...a ujutro u me iznenadili prkosi koji kao da su prkosili ovim temperaturama i pokazali se u punom sjaju... jedino, rano liježu i oko podneva sklapaju svoje latice i odlaze na počinak....   S terase sam vidio da mi se paradajzići smješe i kao da su pocrvenili od sunca... samo da i njih ne napadne alergija....   Krenuo sam u obilazak..... Pogled na tikvice koje su malo „prerasle“ odmah su dale svima ideju..... radimo „tikvenjaču“....   Naravno, nabavio sam i sireka .... malo pomogao.... Cure su smotale i pazile na ostatak procedure....  Dok smo se Mladen i ja borili sa kosilicama.... ne, ne želim uopće komentirati...ali, priznajem, ma kako je trampav pokosio je sve oko kuće...a ja... ja sam se bacio na „livadu“.... U vrtu me dočekalo predivno iznenađenje... pobro sam preostali grašak – dio smo uzeli na more za riži biži ( mali se Pomorac „guši“ u njemu) a ostatak sam spremio u škrinjicu; mahune nisu htjeli nositi pa sam, prvu berbu, stavio za društvo graškiću u led; kelj koji kao da je „poludio“ dok me nije bilo, bratski smo podijelili – more i škrinja su dobitnici.... paprike.. ubrali smo koju za salaticu, malo radića, zelene salate – i bome smo punu vreću tih delicija spremili za more ( a kad nas ima a bome i salatu uništavamo u nenormalnim količinama)... Malo smo opljevili vrt ( doduše, tu baš nisam imao neku pomoć) ali je bilo neopisivo zadovoljstvo uživati u procvalim patliđanima, grahu koji se lijepo puni, mahunama koje rastu a još uvijek i cvjetaju.....  Naravno da sam pokušao zabušavati... na lepo pokošenu travicu, malo dalje Mladenu od dohvata, sel sam si na travicu i užival u cvetekima koje je namjerno zaobišo ( i onda nek veli da i on nije romantičar u duši)... i dok sam ih gledao i razmišljao o ko zna čemu, začuo sam Tihanin glas..... „voli ili ne voli?“ nasmijao sam se... ne, nisam trgao latice, ali... mogao bi probati.... i dok je ona malo prisjela na travu odgovorio sam joj... „ma šteta ih je trgati kad ih je već papak preskočio...ali, znam, ja volim za oboje..“ nasmijali smo se...a ona, onako nježno i brižno kako zna, nastavila je...“super, ako ti voliš za oboje... onda diži dupe i prestani sanjariti.. primi se posla... vrijeme curi....“  ah.... ništa od sanjarenja.... no, kako god, malo smo sve doveli u red... dobro zalili ( sva sreća, bačve su bile pune), malo se nauživali a bome i naigrali... čak smo i badminton uspjeli odigrati – pravi mali turnir...i ne, ne bum reko ko je pobijedio jer bu joj perje naraslo.... bravo Ivana, tak sam te učil igrati Kontrola, uz sve peripetije, čekanja... prošla je sa novim uputama i dodatnim mjerama opreza..ali, sve u svemu... dobro.... planirani sok ipak nismo popili ( sad bi Mladen reko... slabo planiraš prijatelju) ali smo se sretno vratili na more u nove avanture koje nikako ne stignem ni nabrojati...jer, dok ja prebirem po prošlim.... dani neponovljivo „bježe“...ali, skupljam ja materijal, skupljam...dok neki skupljaju školjkice, kamenčiće......  ovaj sam spotić prije dvije godine slago tu negdje u blizini..... i nekako sam ga se sjetio.... |
- 22:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 09.07.2012.
prijatelji, hvala Vam......
 Naumio sam.... a oni to i zaslužuju.... Prijatelji su „čudne biljke“ ..jer oni, makar ih ne zalijevaš, makar ih ne tapšaš ostaju uvijek tu negdje pored nas...i, zlu ne trebalo, na njih uvijek možemo računati. No, ljepše je kad nije zlo u pitanju... da ljepše... postoje prijatelji koji nas svakodnevno prate u životu ali i Vi, moji dragi, virtualni prijatelji ( neke sam, doduše, već upoznao pa i nisu više „virtualni“...ali, ostaju posebno zapisani baš zbog „mjesta“ upoznavanja)... a post, ma kojoj grupi posvećen, odnosi se na...sve prijatelje..... Neki znaju detalje, neki djelomično... bio sam u malom raskoraku sa svojim velikim prijateljem...Mladenom.... i evo, ni okrenuo se nisam, a prošle su dvije godine od našeg „ciljanja preko nišana“, glupavih i kratkih, ponekad smiješnih razgovora kad smo se morali sresti... na nekim feštama, druženjima.. ne, nismo se izbjegavali samo smo pazili da se ne sretnemo...a kada se i to dogodilo razgovor je bio vrlo komunikativan...“bok“... „kaj ima?“.... bok, niš..... „kak si?“ ... dobro...“kak je na poslu?“.... radim..... „ok, super“..... sada, moram priznati, smijem se ko lud..koliko sam puta htio uskočiti u neke razgovore... jer, kao i uvijek, imal sam nekaj za dodati...ali, zadnjim atomima snage... suspregnuo sam se...jer, još sam bio ljut..... ( ma, još uvijek sam...ali...)  ...i.... bližilo se prošli produženi vikend.....Pomorac šalje poruku.... ajd s nama na more.... naravno da nisam pitao „ko ide?“ jer, pretpostavio sam... oni me zovu...a znaju kako volim Pag.... i, odluka je brzo pala.... (iako, moram priznati, planirao sam taj vikend odlazak k njima...ali, u sasvim drugim okolnostima...još negdje u travnju...)... došli su sa svojim „mini busom“ po mene... kad smo se utaborili, prošetali na sokić, imal sam kaj vidjet.... Tihana, Ivana, Mladen i još neka ekipa već su bili tamo.... malo mi je zapelo u grlu...ali, odlučio sam nikome ne kvariti produženi vikend... dok sam se sa svima izljubio ( ma s curama naravno), dečke ispozdravljao.... shvatio sam da mi je „šećer“ ostao za kraj... pokušao sam jednakim žarom... „bok, kak si?“ .... ekipa je brzo krenula sa komunikacijom i vrlo vješto uključivala jednog i drugog u razgovor... mali od Pomorca je bio „neka tajna veza“ i kao da je osjetio.... išao je čas njemu, čas meni.... sa nekim „prohtjevima“... naravno da smo se i nasmijali, na tren preskočili moju ljutnju... odledio sam se...i opustio... nakon nekog vremena, zaigran sa malim Pomorcem, shvatio sam da smo za stolom samo On i ja...a mali nas zabavlja... nakon par minuta mali se okrenuo i otišao tati koji je kao tražio časopise na kiosku...i ne, pojma nemam gdje su drugi nestali.... neka čudna tišina je nastala... dok je On nije prekinuo..“daj, papak, zajebo sam, istina...ali, pa daj se više otkravi... nisam mislil niš loše...“ nastavio je svoj monolog a meni su se slike tih dana vratile.... optužujući glas ponovo je sjevnuo... kao da sam ju taj čas opet, onako snažnu i ljutu čuo, .... znam, znam ja da nisi niš loše mislil...ali.... no, nakon nekog vremena shvatio sam da nema smisla objašnjavati se... obojca stojimo iza svojih djela, obojca nismo niš loše mislili...samo ispada da sam ja tvrdoglav... pa jesam ... ali, u tom trenu sam priznao i sebi da mi nedostaju ona naša druženja, one spačke, smijeh, ma i suze kad zatreba.... pogledao sam ga... pružio ruku.... i, vrlo naučno izjavio „ne zaboravljam!“ uzeo pauzu za zapaliti i još naučnije ( ova mi je dobra) izjavio...“ali ne mogu ni zaboraviti sve ono prije...i ne želim!“ sa vrlo malo riječi kao da je neka čarobna krpa obrisala paučinu koja se dvije godine svijala između nas.... i gle, u trenu, kad sam pružio ruku, pojavili su se svi „nestali“... ma koji sam ja 007 prema njima... dobro, trebalo nam je malo vremena ... a je, koji sat, da se vratimo na stare staze... lako je na njih se vratiti kad vas ruka prijatelja čeka... tu smo se, oboje složili.... Sada je, odmah na početku, razbijen jedini mogući uzrok „lošijeg“ raspoloženja.... ubrzo sam shvatio da većina ostaje nekoliko tjedana, da će neki odlaziti i vraćati se.... i već sam osjetio da sam u dilemi...a ja? Kaj bum ja? Ostal ili prešel? .... no, mislim da sam već drugi dan, makar podsvjesno, odlučio...a ostal bum bar još drugi tjedan.... a evo me... u trećem....ili četvrtom?? ma super.... Bilo je puno dogodovština, ali i njihovog prilagođavanja meni nakon „boksačkog treninga“... no, čim sam se malo oporavio pokušao sam pratiti njihov ritam....u svemu osim u sunčanju...jer, ja to ne „trošim“... ranojutarnje i večernje plivanje, poneka šetnja preko dana, nabavka... i to je sve od sunca... jer, već drugi dan izbila je alergija ... koja je tak dobro zgledala da me mali Pomorac pital „stjiček Kiki kaj su te to veliki komajci spikali?“ a je, je... komajci .. veliiikii... cijela brigada...  Vrijeme doista brzo prolazi...ni u snu nisam sanjao da ću za ročkas biti na moru... sa najboljim prijateljima...ali, jesam, i to sam, nakon dugo vremena, uspio dočekati... u samo predvečerje, Ivana i Tihana su nas sprašile van sa Pomorčevom ženom, klincima.... nek se idemo prošetati... dakle, oni su dobili dozvolu vratit se u neko doba...a Mladen i ja imali smo izgon...poprilično...i, iskreno, taj tren nisam ni slutio ništa dok se ovaj lajavac nije, kao i uvijek, htio našaliti na Ivanin račun ... „jebate, one ko da pokušavaju na praviti tortu od leda po ovom paklu... pa koji jarac toliko delaju?“ ... čim je to odvalio, pogledao me...i ono njegovo... „a ježi ga....ja i tajne...“..tek tada sam se sjetio ... što slijedi sutradan.... Ali, sutradan smo, naravno, dočekali budni... uz predivnu pjesmu, ali i druženje do sitnih jutarnjih sati...još navečer, kada se lajavac izlajao, isplanirao sam večernji izlazak slijedeći dan.... i, u svrhu dobrog raspoloženja... oko šest ujutro sam ih poteral spat ( ako ko može od vrućine) a ja sam, sa Mladenom, otišao na jutarnje plavanje.... koje je, to jutro, bilo neopisivo snažno, toplo i nježno u isto vrijeme.... čak sam u jednom trenutku pomislio..“da li sam se ovako slobodno, opušteno, bestežinski osjećao onoga dana kada sam „isplivao“ iz majčine buše?“... svakakve su me misli obuzele... i srećom, u moru se nije vidjela i pokoja suza koja je kanula.... Večer smo proveli predivno...prisjećajući se nekih starih, dobrih vremena... lagana papica ali i pokoji ples ... imao sam tri dame sa kojima sam svakako htio, nakon dugo vremena, otplesati barem po jedan ples.... najsimpatičnije je bilo kada sam zaplesao sa Pomorčevom ženom..... mali se Pomorac ugurao k nama...“ mogu i ja s vama plesati?“... ma naravno .... bio mi je to presladak ples...dječje ruke oko vrata i nespretno lupkanje nogicama gdje je dohvatio.... Ivana je jedva dočekala da zaplešemo... a i ja sam se, iskreno, raspametio... oduvijek smo znali gluposti izvoditi u plesu ... šećer je došao na kraju... Tihana... moja draga Tihana koju sam proteklih mjeseci rijetko viđao, tek povremeno smo se čuli fonom.... konačno je i ona jednu životnu epizodu skinula s ramena i baš joj se vidlo da se opušta, da uživa.... predivna večer ispunjena smijehom, plesom, dobrim, nadasve toplim raspoloženjem ( mislim da je bilo garant preko 35 stupnjeva) Mogao bih još jako puno o dogodovštinama ovih dana...ali, ono što me dojmilo je očito poznavanje svih nas međusobno do te mjere da se znao kad je pravi trenutak „staviti stvari na svoje mjesto“.... i, iskreno, presretan sam tim pospremanjem...i ne, neću i dalje glavu razbijati zašto?... kaj je, tu je... popraviti, na žalost, ne mogu.... ali, svakako mogu uživati u krugu prijatelja... ( i, znam ja stari moj da si mislio dobro...samo, na čudan si to način i u totalno pogrešnom trenutku pokazao...no, kako rekosmo... to je iza nas.... ma koliko "koštalo" i bolilo....) ...a iza nas je i protekli vikend koji sam nenadano proveo na ranču, u prolazu doma, blic kontroli kljuke i, evo me.....natrag na moru... javascript:%20void(0);  no o tome i predivnim i manje predivnim stvarima koje su me dočekale na ranču, Zabregu.... drugi put....a zaslužni i „krivi“ za jedan predivan, iako malo „bolan“ vikend....opet su...Oni.... hvala Vam, prijatelji!   |
- 22:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.07.2012.
za dušu u večernje praskozorje....
Kako sam bio jedno vrijeme malo „prikovan“ i nemoćan da se u punoj mjeri posvetim morskim aktivnostima, vrijeme sam provodio na razne načine..... od šetanja, istraživanja, čak i kuhanja ovim „vucibatinama“ od prijatelja koji su me, nemilosrdno, čim sam se malo oporavio, ostavljali samog i po cijelih sat vremena...bez da su se pitali što ću ja za to vrijeme raditi? Tko će mi pripremiti obloge? No, dobro, šalu na stranu.... iako ću jedan post posvetiti dragim prijateljima, velikim „pomirenjima“, neraskidivim „vezama“....to neće biti ovaj....da si ne bi umislili obzirom na datum kad ga objavljujem a i zbog činjenice da su nas poterale van dok one „nekaj“ spremaju...e pa, drage moje.... iako nemam pojma kaj ali slutim neku „spačku“  Ovaj ću post posvetiti, ma kao i puno njih, prirodi..... ali, ovaj puta nešto drugačijoj od one koja je kod mene uobičajena... dok sam, ovako malo „indijanski pofraban“ skrivao se od znatiželjnih pogleda i uvijek istih pitanja „što se dogodilo? Kaj ti je bilo?“ i mojih pomalo već priglupih i smiješnih odgovora „pao sam na koru od banane“  odlučili smo jedan dan otići u obilazak otoka i to jednog posebnog dijela.... zadnji put sam tim dijelom išao prije jedanaest, dvanaest godina.... još sa Sanjom.... sjećam se da smo se probijali po dosta neuglednom „putu“... da je bilo i šikare... ma kako „rijetke“ ali neugodne....sjećam se, i da sam i tada ostao fasciniran ljepotom ali i snagom koju sam tada vidio....Prošle su godine....., puno se toga dogodilo u mom životu...ali i u životu ove predivne „snage“..... konačno smo i sami shvatili kolika je vrijednost naše baštine... pa i ove, prirodne.... Da, radi se o starom masliniku... Lunskom masliniku na otoku Pagu... Iako otprije znam da se tamo nalazi puno maslina starijih i od tisuću godina... ipak sam ostao fasciniran jednom reportažom ( koja je i zaslužna da sam to mjesto želio vidjeti ponovo) i podacima da se na tom dijelu nalazi preko 150 tisuća samoniklih maslina od kojih je preko tisuću starije od tisuću godina... zamislio sam se nad tim brojkama.... 1000 godina.... koja je sve i kakva povijest prolazila pored njih.... čemu se nijemi svjedoci... u kolikima su „upisani“ inicijali velikih ljubavi?.... puno pitanja.... a kada sam još naišao na članak i podatak da su poneke masline starije i od 3000 godina.... ostao sam.... u nekom bezvremenskom prostoru.... Prvo, veliko i predivno iznenađenje uslijedilo je kada smo ugledali ploču sa oznakom i „putokazom“ maslinika.... ne, toga nije bilo prilikom prošlog posjeta i srce mi je nekako čudno zaigralo... konačno... konačno i mi pokazujemo svoju baštinu... svoju neprocjenjivu vrijednost....  Proučivši kartu, odlučili smo.... malo ćemo pogledati prvi dio..a onda idemo do, prema procjenama stručnjaka, najstarije masline.... no do nje.....   Pogled na „cjepljenje“ masline i stvaranje podmlatka tih, genetski posebnih i osebujnih, vrsta  Mala šetnja i uživanje u neponovljivim osjećajima koji su me obuzeli.....   da, možda i od sjećanja na „zadnji“ susret s njima, na Sanju koja je, gotovo pjesnički opisivala svaku krošnju.... da, obuzela su me sjećanja a moji su to prijatelji i te kako osjetili i nastojali mi malo „odvući“ misli....a pomogao je i predivan pogled iz maslinika....    Lijepo uređena staza pokazuje da sredstva koja i je i EU namijenila iz pretpsristupnih fondova idu u prave ruke.... naravno, preostalih 25 posto sufinancira Novalja....i, hvala im na inicijativi ali i financijskoj i logističkoj potpori u ovoj akciji..... informirao sam se i doznao da bi do slijedeće godine na cijelom potezu trebale biti uređene sve staze dužine 7-8 km....da bi trebala voziti dva vlakića sa elektomotorima ( mislim da će se u INA –i naljutiti jer...eto, ništa od ugovora za prodaju goriva ), trebalo bi napraviti parkiralište, recepciju, neku dvoranu za upoznavanje s maslinama..... sve što sam čuo od mještana.... oduševilo me... i, iskreno, sam sam sebi obećao.... ako iduće godine dođem na Pag... opet ću u maslinike...vidjet ih punim sjajem....  No, do tada.... još malo ću prošetati ovim puteljcima.... kako smo bili upozoreni na zmije...a naravno, bili smo u kratkim hlačama, ukopao sam se na svaki šušanj..... nekad do te mjere da sam ostao ukopan i čekao cijelu obitelj od šuškanja...a ono.....  No brzo sam se oporavio....  Prema stručnjacima.... najstarija maslina.... na žalost... ničim obilježena.... ali, dovoljno je pitati vatrogasce, mještane...i, nema šanse da „fulate“... svi vas, toliko srdačno ali nadasve ponosno, upućuju prema „najstarijoj“.... da... možda i je nasjtarija...ali, izgleda toliko mladoliko da sam se odmah zaljubio......   Kao i u ljepotu ovih spletova, pletenica koje kao da je bura plela..... malim plodovima koji kao da prkose vremenu i dokazuju... nismo mi još za otpisati...i, ne, niste drage moje.... stojte ponosito i gordo još daljnjih tisuću godina i neka se ostvare svi planovi vezani uz vas, vaše „potomstvo“ o kojem se sada i stručnjaci brinu...... sretno vam bilo     A ja bi se sa sutrašnjim danom pridružio uz sve rođendanske čestitke znanima i neznanima i velikoj rođendanskoj čestitci dragoj S.D. „ Draga S., iako kratko, ovo mi je prijateljstvo posebno slatko sa posebnim začinima koji istome daju posebnu snagu ali i vrijednost.... žao mi je što ne mogu osobno propisno te izljubiti na vrijeme ( čini mi se da si malo krivi tajming odabrala za godišnji hihihi ali, ja bum se okupal za tebe dok ti, odmorena, vrijedno radiš ) ...ali, učinit ću to odmah po povratku.... sretno ti i veselo u životu bilo!“ |
- 21:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||