smotani
četvrtak, 12.07.2012.
"Brejk" vikend na kopnu :)
Spomenuo sam da sam jedan vikend uzeo „brejk“ i, nenadano, završio na kopnu. Kako sam morao na kontrolu kljuke sve je bilo podređeno tom trenutku i, cijela je ekipa odlučila provesti jedan vikend na kopnu. Ne, nije im dojadilo more ( a kome i bi?) nego su, kao moralna, a pokazalo se i dobro fizička, potpora htjeli sa mnom podijeliti radost susreta sa „malo“ zaraslim rančom. Iskreno, nakon onih temperatura sam kaj me šlag ni trefil kad sam videl kolika je trava...ali, ujedno je i mali osmijeh zatitrao jer, znao sam, ako je trava tako narasla i biljkice bi trebale biti u dobrom stanju....  Pri samom pogledu na cvijeće neki posebni osjećaji, posebna toplina ovladali su mojim tijelom.... smiješak za noćne frajle, ruže, suncokret...a ujutro u me iznenadili prkosi koji kao da su prkosili ovim temperaturama i pokazali se u punom sjaju... jedino, rano liježu i oko podneva sklapaju svoje latice i odlaze na počinak....   S terase sam vidio da mi se paradajzići smješe i kao da su pocrvenili od sunca... samo da i njih ne napadne alergija....   Krenuo sam u obilazak..... Pogled na tikvice koje su malo „prerasle“ odmah su dale svima ideju..... radimo „tikvenjaču“....   Naravno, nabavio sam i sireka .... malo pomogao.... Cure su smotale i pazile na ostatak procedure....   Dok smo se Mladen i ja borili sa kosilicama.... ne, ne želim uopće komentirati...ali, priznajem, ma kako je trampav pokosio je sve oko kuće...a ja... ja sam se bacio na „livadu“....  U vrtu me dočekalo predivno iznenađenje... pobro sam preostali grašak – dio smo uzeli na more za riži biži ( mali se Pomorac „guši“ u njemu) a ostatak sam spremio u škrinjicu; mahune nisu htjeli nositi pa sam, prvu berbu, stavio za društvo graškiću u led; kelj koji kao da je „poludio“ dok me nije bilo, bratski smo podijelili – more i škrinja su dobitnici.... paprike.. ubrali smo koju za salaticu, malo radića, zelene salate – i bome smo punu vreću tih delicija spremili za more ( a kad nas ima a bome i salatu uništavamo u nenormalnim količinama)... Malo smo opljevili vrt ( doduše, tu baš nisam imao neku pomoć) ali je bilo neopisivo zadovoljstvo uživati u procvalim patliđanima, grahu koji se lijepo puni, mahunama koje rastu a još uvijek i cvjetaju.....  Naravno da sam pokušao zabušavati... na lepo pokošenu travicu, malo dalje Mladenu od dohvata, sel sam si na travicu i užival u cvetekima koje je namjerno zaobišo ( i onda nek veli da i on nije romantičar u duši)... i dok sam ih gledao i razmišljao o ko zna čemu, začuo sam Tihanin glas..... „voli ili ne voli?“ nasmijao sam se... ne, nisam trgao latice, ali... mogao bi probati.... i dok je ona malo prisjela na travu odgovorio sam joj... „ma šteta ih je trgati kad ih je već papak preskočio...ali, znam, ja volim za oboje..“ nasmijali smo se...a ona, onako nježno i brižno kako zna, nastavila je...“super, ako ti voliš za oboje... onda diži dupe i prestani sanjariti.. primi se posla... vrijeme curi....“  ah.... ništa od sanjarenja.... no, kako god, malo smo sve doveli u red... dobro zalili ( sva sreća, bačve su bile pune), malo se nauživali a bome i naigrali... čak smo i badminton uspjeli odigrati – pravi mali turnir...i ne, ne bum reko ko je pobijedio jer bu joj perje naraslo.... bravo Ivana, tak sam te učil igrati  Kontrola, uz sve peripetije, čekanja... prošla je sa novim uputama i dodatnim mjerama opreza..ali, sve u svemu... dobro.... planirani sok ipak nismo popili ( sad bi Mladen reko... slabo planiraš prijatelju) ali smo se sretno vratili na more u nove avanture koje nikako ne stignem ni nabrojati...jer, dok ja prebirem po prošlim.... dani neponovljivo „bježe“...ali, skupljam ja materijal, skupljam...dok neki skupljaju školjkice, kamenčiće......   ovaj sam spotić prije dvije godine slago tu negdje u blizini..... i nekako sam ga se sjetio.... |
- 22:10 - Komentari (23) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||