|
smotani007@gmail.com
Uranova pikula
oprostit ćeš mi
sam sebi neću
ne plaši se
molim te
nemoj me se plašiti
Pahuljica
U visine k tebi, do zvijezda ću ići
k ostavljenima dolje anđeo će sići
Zajedno ćemo dragi vinut se do zvijezda
za voljene svijat neka nova gnijezda
|
smotani
ponedjeljak, 02.07.2012.
za dušu u večernje praskozorje....
Kako sam bio jedno vrijeme malo „prikovan“ i nemoćan da se u punoj mjeri posvetim morskim aktivnostima, vrijeme sam provodio na razne načine..... od šetanja, istraživanja, čak i kuhanja ovim „vucibatinama“ od prijatelja koji su me, nemilosrdno, čim sam se malo oporavio, ostavljali samog i po cijelih sat vremena...bez da su se pitali što ću ja za to vrijeme raditi? Tko će mi pripremiti obloge? No, dobro, šalu na stranu.... iako ću jedan post posvetiti dragim prijateljima, velikim „pomirenjima“, neraskidivim „vezama“....to neće biti ovaj....da si ne bi umislili obzirom na datum kad ga objavljujem a i zbog činjenice da su nas poterale van dok one „nekaj“ spremaju...e pa, drage moje.... iako nemam pojma kaj ali slutim neku „spačku“
Ovaj ću post posvetiti, ma kao i puno njih, prirodi..... ali, ovaj puta nešto drugačijoj od one koja je kod mene uobičajena... dok sam, ovako malo „indijanski pofraban“ skrivao se od znatiželjnih pogleda i uvijek istih pitanja „što se dogodilo? Kaj ti je bilo?“ i mojih pomalo već priglupih i smiješnih odgovora „pao sam na koru od banane“ odlučili smo jedan dan otići u obilazak otoka i to jednog posebnog dijela.... zadnji put sam tim dijelom išao prije jedanaest, dvanaest godina.... još sa Sanjom.... sjećam se da smo se probijali po dosta neuglednom „putu“... da je bilo i šikare... ma kako „rijetke“ ali neugodne....sjećam se, i da sam i tada ostao fasciniran ljepotom ali i snagom koju sam tada vidio....
Prošle su godine....., puno se toga dogodilo u mom životu...ali i u životu ove predivne „snage“..... konačno smo i sami shvatili kolika je vrijednost naše baštine... pa i ove, prirodne....
Da, radi se o starom masliniku... Lunskom masliniku na otoku Pagu...
Iako otprije znam da se tamo nalazi puno maslina starijih i od tisuću godina... ipak sam ostao fasciniran jednom reportažom ( koja je i zaslužna da sam to mjesto želio vidjeti ponovo) i podacima da se na tom dijelu nalazi preko 150 tisuća samoniklih maslina od kojih je preko tisuću starije od tisuću godina... zamislio sam se nad tim brojkama.... 1000 godina.... koja je sve i kakva povijest prolazila pored njih.... čemu se nijemi svjedoci... u kolikima su „upisani“ inicijali velikih ljubavi?.... puno pitanja.... a kada sam još naišao na članak i podatak da su poneke masline starije i od 3000 godina.... ostao sam.... u nekom bezvremenskom prostoru....
Prvo, veliko i predivno iznenađenje uslijedilo je kada smo ugledali ploču sa oznakom i „putokazom“ maslinika.... ne, toga nije bilo prilikom prošlog posjeta i srce mi je nekako čudno zaigralo... konačno... konačno i mi pokazujemo svoju baštinu... svoju neprocjenjivu vrijednost....
Proučivši kartu, odlučili smo.... malo ćemo pogledati prvi dio..a onda idemo do, prema procjenama stručnjaka, najstarije masline.... no do nje.....
Pogled na „cjepljenje“ masline i stvaranje podmlatka tih, genetski posebnih i osebujnih, vrsta
Mala šetnja i uživanje u neponovljivim osjećajima koji su me obuzeli.....
da, možda i od sjećanja na „zadnji“ susret s njima, na Sanju koja je, gotovo pjesnički opisivala svaku krošnju.... da, obuzela su me sjećanja a moji su to prijatelji i te kako osjetili i nastojali mi malo „odvući“ misli....a pomogao je i predivan pogled iz maslinika....
Lijepo uređena staza pokazuje da sredstva koja i je i EU namijenila iz pretpsristupnih fondova idu u prave ruke.... naravno, preostalih 25 posto sufinancira Novalja....i, hvala im na inicijativi ali i financijskoj i logističkoj potpori u ovoj akciji..... informirao sam se i doznao da bi do slijedeće godine na cijelom potezu trebale biti uređene sve staze dužine 7-8 km....da bi trebala voziti dva vlakića sa elektomotorima ( mislim da će se u INA –i naljutiti jer...eto, ništa od ugovora za prodaju goriva ), trebalo bi napraviti parkiralište, recepciju, neku dvoranu za upoznavanje s maslinama..... sve što sam čuo od mještana.... oduševilo me... i, iskreno, sam sam sebi obećao.... ako iduće godine dođem na Pag... opet ću u maslinike...vidjet ih punim sjajem....
No, do tada.... još malo ću prošetati ovim puteljcima.... kako smo bili upozoreni na zmije...a naravno, bili smo u kratkim hlačama, ukopao sam se na svaki šušanj..... nekad do te mjere da sam ostao ukopan i čekao cijelu obitelj od šuškanja...a ono.....
No brzo sam se oporavio....
Prema stručnjacima.... najstarija maslina.... na žalost... ničim obilježena.... ali, dovoljno je pitati vatrogasce, mještane...i, nema šanse da „fulate“... svi vas, toliko srdačno ali nadasve ponosno, upućuju prema „najstarijoj“.... da... možda i je nasjtarija...ali, izgleda toliko mladoliko da sam se odmah zaljubio......
Kao i u ljepotu ovih spletova, pletenica koje kao da je bura plela..... malim plodovima koji kao da prkose vremenu i dokazuju... nismo mi još za otpisati...i, ne, niste drage moje.... stojte ponosito i gordo još daljnjih tisuću godina i neka se ostvare svi planovi vezani uz vas, vaše „potomstvo“ o kojem se sada i stručnjaci brinu...... sretno vam bilo
A ja bi se sa sutrašnjim danom pridružio uz sve rođendanske čestitke znanima i neznanima i velikoj rođendanskoj čestitci dragoj S.D. „ Draga S., iako kratko, ovo mi je prijateljstvo posebno slatko sa posebnim začinima koji istome daju posebnu snagu ali i vrijednost.... žao mi je što ne mogu osobno propisno te izljubiti na vrijeme ( čini mi se da si malo krivi tajming odabrala za godišnji hihihi ali, ja bum se okupal za tebe dok ti, odmorena, vrijedno radiš ) ...ali, učinit ću to odmah po povratku.... sretno ti i veselo u životu bilo!“
|
|
|
< |
srpanj, 2012 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
|
|
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati
Koraci su postali laki...
Nisam prestao misliti...
Niti želim zaboraviti....
Samo.... želim živjeti....
Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....
kavu/e molim:)
Vas je bilo...
Od drage Mirjam...
Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa.....
Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan.
/Phil Bosmans/
/hvala Mirjam/
Khevenhiller
(mojoj majci)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo.
pak ni vezda ne bu
da nam nekak ne bu.
Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak ne bude,
kakti biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo,
pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu.
kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu,
kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gde drugog spomenka na grebu mu ne bu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
( Miroslav Krleža )
..... i... meni.....
|
|