smotani
ponedjeljak, 09.07.2012.
prijatelji, hvala Vam......
 Naumio sam.... a oni to i zaslužuju.... Prijatelji su „čudne biljke“ ..jer oni, makar ih ne zalijevaš, makar ih ne tapšaš ostaju uvijek tu negdje pored nas...i, zlu ne trebalo, na njih uvijek možemo računati. No, ljepše je kad nije zlo u pitanju... da ljepše... postoje prijatelji koji nas svakodnevno prate u životu ali i Vi, moji dragi, virtualni prijatelji ( neke sam, doduše, već upoznao pa i nisu više „virtualni“...ali, ostaju posebno zapisani baš zbog „mjesta“ upoznavanja)... a post, ma kojoj grupi posvećen, odnosi se na...sve prijatelje..... Neki znaju detalje, neki djelomično... bio sam u malom raskoraku sa svojim velikim prijateljem...Mladenom.... i evo, ni okrenuo se nisam, a prošle su dvije godine od našeg „ciljanja preko nišana“, glupavih i kratkih, ponekad smiješnih razgovora kad smo se morali sresti... na nekim feštama, druženjima.. ne, nismo se izbjegavali samo smo pazili da se ne sretnemo...a kada se i to dogodilo razgovor je bio vrlo komunikativan...“bok“... „kaj ima?“.... bok, niš..... „kak si?“ ... dobro...“kak je na poslu?“.... radim..... „ok, super“..... sada, moram priznati, smijem se ko lud..koliko sam puta htio uskočiti u neke razgovore... jer, kao i uvijek, imal sam nekaj za dodati...ali, zadnjim atomima snage... suspregnuo sam se...jer, još sam bio ljut..... ( ma, još uvijek sam...ali...)  ...i.... bližilo se prošli produženi vikend.....Pomorac šalje poruku.... ajd s nama na more.... naravno da nisam pitao „ko ide?“ jer, pretpostavio sam... oni me zovu...a znaju kako volim Pag.... i, odluka je brzo pala.... (iako, moram priznati, planirao sam taj vikend odlazak k njima...ali, u sasvim drugim okolnostima...još negdje u travnju...)... došli su sa svojim „mini busom“ po mene... kad smo se utaborili, prošetali na sokić, imal sam kaj vidjet.... Tihana, Ivana, Mladen i još neka ekipa već su bili tamo.... malo mi je zapelo u grlu...ali, odlučio sam nikome ne kvariti produženi vikend... dok sam se sa svima izljubio ( ma s curama naravno), dečke ispozdravljao.... shvatio sam da mi je „šećer“ ostao za kraj... pokušao sam jednakim žarom... „bok, kak si?“ .... ekipa je brzo krenula sa komunikacijom i vrlo vješto uključivala jednog i drugog u razgovor... mali od Pomorca je bio „neka tajna veza“ i kao da je osjetio.... išao je čas njemu, čas meni.... sa nekim „prohtjevima“... naravno da smo se i nasmijali, na tren preskočili moju ljutnju... odledio sam se...i opustio... nakon nekog vremena, zaigran sa malim Pomorcem, shvatio sam da smo za stolom samo On i ja...a mali nas zabavlja... nakon par minuta mali se okrenuo i otišao tati koji je kao tražio časopise na kiosku...i ne, pojma nemam gdje su drugi nestali.... neka čudna tišina je nastala... dok je On nije prekinuo..“daj, papak, zajebo sam, istina...ali, pa daj se više otkravi... nisam mislil niš loše...“ nastavio je svoj monolog a meni su se slike tih dana vratile.... optužujući glas ponovo je sjevnuo... kao da sam ju taj čas opet, onako snažnu i ljutu čuo, .... znam, znam ja da nisi niš loše mislil...ali.... no, nakon nekog vremena shvatio sam da nema smisla objašnjavati se... obojca stojimo iza svojih djela, obojca nismo niš loše mislili...samo ispada da sam ja tvrdoglav... pa jesam ... ali, u tom trenu sam priznao i sebi da mi nedostaju ona naša druženja, one spačke, smijeh, ma i suze kad zatreba.... pogledao sam ga... pružio ruku.... i, vrlo naučno izjavio „ne zaboravljam!“ uzeo pauzu za zapaliti i još naučnije ( ova mi je dobra) izjavio...“ali ne mogu ni zaboraviti sve ono prije...i ne želim!“ sa vrlo malo riječi kao da je neka čarobna krpa obrisala paučinu koja se dvije godine svijala između nas.... i gle, u trenu, kad sam pružio ruku, pojavili su se svi „nestali“... ma koji sam ja 007 prema njima... dobro, trebalo nam je malo vremena ... a je, koji sat, da se vratimo na stare staze... lako je na njih se vratiti kad vas ruka prijatelja čeka... tu smo se, oboje složili.... Sada je, odmah na početku, razbijen jedini mogući uzrok „lošijeg“ raspoloženja.... ubrzo sam shvatio da većina ostaje nekoliko tjedana, da će neki odlaziti i vraćati se.... i već sam osjetio da sam u dilemi...a ja? Kaj bum ja? Ostal ili prešel? .... no, mislim da sam već drugi dan, makar podsvjesno, odlučio...a ostal bum bar još drugi tjedan.... a evo me... u trećem....ili četvrtom?? ma super.... Bilo je puno dogodovština, ali i njihovog prilagođavanja meni nakon „boksačkog treninga“... no, čim sam se malo oporavio pokušao sam pratiti njihov ritam....u svemu osim u sunčanju...jer, ja to ne „trošim“... ranojutarnje i večernje plivanje, poneka šetnja preko dana, nabavka... i to je sve od sunca... jer, već drugi dan izbila je alergija ... koja je tak dobro zgledala da me mali Pomorac pital „stjiček Kiki kaj su te to veliki komajci spikali?“ a je, je... komajci .. veliiikii... cijela brigada...  Vrijeme doista brzo prolazi...ni u snu nisam sanjao da ću za ročkas biti na moru... sa najboljim prijateljima...ali, jesam, i to sam, nakon dugo vremena, uspio dočekati... u samo predvečerje, Ivana i Tihana su nas sprašile van sa Pomorčevom ženom, klincima.... nek se idemo prošetati... dakle, oni su dobili dozvolu vratit se u neko doba...a Mladen i ja imali smo izgon...poprilično...i, iskreno, taj tren nisam ni slutio ništa dok se ovaj lajavac nije, kao i uvijek, htio našaliti na Ivanin račun ... „jebate, one ko da pokušavaju na praviti tortu od leda po ovom paklu... pa koji jarac toliko delaju?“ ... čim je to odvalio, pogledao me...i ono njegovo... „a ježi ga....ja i tajne...“..tek tada sam se sjetio ... što slijedi sutradan.... Ali, sutradan smo, naravno, dočekali budni... uz predivnu pjesmu, ali i druženje do sitnih jutarnjih sati...još navečer, kada se lajavac izlajao, isplanirao sam večernji izlazak slijedeći dan.... i, u svrhu dobrog raspoloženja... oko šest ujutro sam ih poteral spat ( ako ko može od vrućine) a ja sam, sa Mladenom, otišao na jutarnje plavanje.... koje je, to jutro, bilo neopisivo snažno, toplo i nježno u isto vrijeme.... čak sam u jednom trenutku pomislio..“da li sam se ovako slobodno, opušteno, bestežinski osjećao onoga dana kada sam „isplivao“ iz majčine buše?“... svakakve su me misli obuzele... i srećom, u moru se nije vidjela i pokoja suza koja je kanula.... Večer smo proveli predivno...prisjećajući se nekih starih, dobrih vremena... lagana papica ali i pokoji ples ... imao sam tri dame sa kojima sam svakako htio, nakon dugo vremena, otplesati barem po jedan ples.... najsimpatičnije je bilo kada sam zaplesao sa Pomorčevom ženom..... mali se Pomorac ugurao k nama...“ mogu i ja s vama plesati?“... ma naravno .... bio mi je to presladak ples...dječje ruke oko vrata i nespretno lupkanje nogicama gdje je dohvatio.... Ivana je jedva dočekala da zaplešemo... a i ja sam se, iskreno, raspametio... oduvijek smo znali gluposti izvoditi u plesu ... šećer je došao na kraju... Tihana... moja draga Tihana koju sam proteklih mjeseci rijetko viđao, tek povremeno smo se čuli fonom.... konačno je i ona jednu životnu epizodu skinula s ramena i baš joj se vidlo da se opušta, da uživa.... predivna večer ispunjena smijehom, plesom, dobrim, nadasve toplim raspoloženjem ( mislim da je bilo garant preko 35 stupnjeva) Mogao bih još jako puno o dogodovštinama ovih dana...ali, ono što me dojmilo je očito poznavanje svih nas međusobno do te mjere da se znao kad je pravi trenutak „staviti stvari na svoje mjesto“.... i, iskreno, presretan sam tim pospremanjem...i ne, neću i dalje glavu razbijati zašto?... kaj je, tu je... popraviti, na žalost, ne mogu.... ali, svakako mogu uživati u krugu prijatelja... ( i, znam ja stari moj da si mislio dobro...samo, na čudan si to način i u totalno pogrešnom trenutku pokazao...no, kako rekosmo... to je iza nas.... ma koliko "koštalo" i bolilo....) ...a iza nas je i protekli vikend koji sam nenadano proveo na ranču, u prolazu doma, blic kontroli kljuke i, evo me.....natrag na moru... javascript:%20void(0);  no o tome i predivnim i manje predivnim stvarima koje su me dočekale na ranču, Zabregu.... drugi put....a zaslužni i „krivi“ za jedan predivan, iako malo „bolan“ vikend....opet su...Oni.... hvala Vam, prijatelji!   |
- 22:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||