smotani
ponedjeljak, 30.07.2012.
Malo drugačiji dani :)
 Kako sam i (ne)planirao, odrađujem i brzinski posjet metropoli. Obavio neke nužno dosadne papirologije ali i neke vizite koje su „neplanirano“ uletile u moj „planer“, svratio do ranča uzeti malo snage i vratiti potrošenu energiju, ali i pobrati svoj tutač jer je, zbog povećanja ekipe ali i sve češćeg „vikendaškog ataka“ nedostatak u prijevoznim sredstvima... krenuli smo ranom zorom ... Mladen je imao neke obveze ali i ja sam u neko „pristojno“ vrijeme trebao osvanuti na nekim zakazanim pretragama... nevjerojatno je kako je lijepo voziti po „praznom“ gradu... doista se osjeća da je vrijeme godišnjih i nekad nepregledne kolone zamijenjene su „brzom“ izmjenom na cesti.... oko pet smo se našli kod mene rezimirajući učinjeno i stvarajući plan za večer ali i sutrašnji dan u kojem sam trebao obaviti i jedan razgovor vezan uz, siguran sam, bivši posao – iako sile su neraskidive i nikako da me puste.....  Nakon tekme , u kojoj je Dinamo jedva prošao..., a koju ja, iskreno, nisam trebao niti gledati jer sam po Mladenovim komentarima bio „unutra“, uz laganu večericu dao mi je posljednje upute za razgovor koji predstoji.... pazio sam da zapamtim svaku riječ ali i da u glavi posložim kockice....  Svanulo je jutro koje će po mnogo čemu ostati zapisano u mom dnevniku....od nekih osobnih „zabrinutosti“, preko razgovora kojeg sam, po svemu, odredio upečatljivo... ( iako, nisam baš siguran kakav je na mene ostavio dojam) ... i, nakon kojeg sam, po ne znam koji put shvatio kako je okrutna životna arena u kojoj se pojedinci poigravaju ljudima... no, neki slatki osmijeh nadvio se na moje lice, neki je mir ušao u moju dušu kada sam vidio izbezumljena lica i čuo pitanje „vi to odbijate?!?! Pa što još tražite?!?!?!“ moj je odgovor bio vrlo kratak.... pustite me u ovom prelaznom roku  rezultate njihovog vijećanja ću vidjeti, ali, jedno je sigurno.... sa ili bez „transfera“ ovaj je „prelazni rok“ moj!  Pod dojmom i slatko gorkim okusom razgovora uputio sam se na dodatnu pretragu .... tlak i vrijeme mi baš nisu išli na ruku i dobio sam neke dodatne upute ali i savjete kako prebroditi vrijeme do konačnih odluka ( dakako, i neke nove lijekove..)... ali, bez obzira na njih ... uz još koji dan zadržavanja, neće mi puno „pokvariti“ ovo dugoo toploo ljeto...  Obavili smo sve zadatke i nabavke i krenuli na ranč... pa ne mogu prozujati a da ne svratim i bacim pogled... da pogled....  odlučili smo u miru, bez prekidanja telefonima (cure, ma nejde to vas ..  ) i stalnim kontrolama provesti barem jedan dan uživajući malo i u kopnenim radostima a opet, napraviti i nešto korisno....Pobrati plodove kojima ćemo, siguran sam, razveseliti ekipu (ako što od ovoga ostane... jer, otegnuo se naš boravak... mislim da ćemo stići i u „drugu“ berbu)   Pokušati sa nečim što u ovo doba još nisam radio... ubaciti drugu rundu graha....prvu sam spremio u led....   Uživati u odmoru, baš kako u njemu uživaju i „prirodni stanovnici“....   OPREZ! Slika uznemirujućeg sadržaja ( napomena za "mali suncokret" & Co.  ) A onim „letećim“, konačno, počeo sam spremati i „zimnicu“   Brejknuli smo i jednom posjetom dragoj frendici u „malom gradu“, našli se na kavici ( dobro, ja sam ordinirao sok od brusnice  ), malo potrošili vrijeme, dogovorio neke pripreme za „oproštajni“ tulum i vratili se u oazu... pokušao sam malo kositi...ali, vrijeme mi baš nije naklonjeno – neka tlaka u zraku, mala nemoć, prikovali su me u kući prebirući i slažući razne vijke, matice ... za koje nikada nemam vremena.... kako nije bilo „ženskih ruku“ da nas ganjaju.... uvalili smo se u svoj ritam ... mocarela i paradajz glavna klopa.... dobro, i skuhali smo nešto... kavu ..... malo se ljutili gledajući naše cure kako imaju Brazilke a kako gube...., ali, uživali sutradan u pomalo čudnoj, ali ipak pobjedonosnoj tekmi protiv Grka u vaterpolu, u „gaženju“ Korejanaca u rukometu.... mislim da će i ovo vrijeme Olimpijskih igara dobro mi doći za ostvariti preporuke „mirovati, ne izlaziti“ ali... ne i za onaj dio... „ne se sekirati“.. kako god, vikend smo čist dobro nas dva solera proveli....  Ovaj mi se brzinski posjet otegnuo...ali, siguran sam (nadam se ).... neće dugo... peripetije, gužve, papirologije.. i ko zna što sve ne... može čekati.... i čini mi se da je vrijeme da skratim sve te njihove dvojbe, ostavim im vremena da razmisle, naročito nakon najnovijih pretraga, a ja da, mirno i s puno gušta, uživam i dalje u ovom toplom ljetu ... da toplom?? Pa u gradu je pravi kaos – jučer me skoro odnijelo kako je puhalo, a danas mi tlaka udara na srce kroz tjeme.. i sad ti budi normalan... pa kak? ... osim... osim.... da opet odem do plave oaze .. .sad sam se malo zelene nadisao, ponio u srcu i mislima.... i... prijatelju... mislim da je vrijeme.... idemo li sutra??  |
- 22:54 - Komentari (31) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||