Smisao Života

subota, 30.04.2022.

Neradom za bolje sutra ;)

„Nitko ne bi trebao raditi. Rad je uzrok gotovo svega zla na ovome svijetu.“

„O čem' ti pričaš?“

„Rad je stvorio sve eksploatacijske sustave od robovlasništva i feudalizma do kapitalizma i realsocijalizma u kojima čovječanstvo pati tisućama godina, jer je kao prisilna i otuđena djelatnost u korist „elite“ besposličara koji su svladali umijeće nerada i bogaćenja na tuđi račun, postao naporna zadaća i kao takav izvor višestruke patnje.“

„Ali rad i oplemenjuje čovjeka i mijenja svijet nabolje.“

„To je sranje. Ideja da je rad plemenit izvor je ogromne štete. Da, ovaj svijet je izmijenjen našim radom i to je razlog zašto je izmijenjen tako loše."

„Kak' to misliš? Da nema rada ne bi bilo ni svih dobrobiti u kojima čovječanstvo uživa. Kome je ikada rad donio štetu?“

„Pa većini koja radi. Da nema tog uzvišenog rada ne bi bilo ni neimaštine ni stresa koji uzrokuje mnogostruka oboljenja i skraćuje život, dok manjini besposličara to donosi blagostanje i uživanje. Rad je ucjena, ako nisi te sreće da si rođen u klasi eksploatatora ili sposoban da to postaneš moraš otuđivati svoj rad i tako zaslužiti pravo na hranu, jer oni koji besposličare živeći od tuđeg rada smiju jesti, a oni drugi koji besposličare jer ne mogu naći posao ili ne žele naći takav posao u kojem će otuđivati svoj rad ne smiju jesti, znaš kak' veli sv. Pavao: 'Ako netko neće raditi neka i ne jede!', osim robovlasnika.“

„To sve ne znači da je rad nešto loše, to samo znači da mi kao ljudi trebamo poduzeti sve što možemo da stvaramo pravednije društvo.“

„To je samo floskula dok god postoji organizacija rada u kojoj jedni rade, a drugi ubiru plodove tog rada. Svijet se radom neće mijenjati nabolje, to je pokazala povijest, stoga je jedini način promjene nabolje prestanak rada. Ne neki kratkotrajni štrajkovi kojima se samo produžuje agonija rada, već rad treba ukinuti u potpunosti. “

„Pričaš gluposti, kak' će ljudi živjeti ako prestanu raditi?“

„Kako žive oni koji ne rade? Pa tako što drugi rade za njih. Da bi se stvarno promijenila ta eksploatacijska paradigma prvo treba prestati raditi, a onda stvarati drugačije odnose, onda se tek može ona floskula o stvaranju pravednijeg društva provoditi u djelo, dakle, da bi rad pretvorili u nešto plemenito prvo ga treba ukinuti.“

„Stvarno pričaš bedastoće. Prvo ćemo ukinuti rad, a onda ćemo raditi drugačije da bi taj rad postao plemenit i njime bi stvarali pravednije društvo? Pa i to će biti rad, vidiš da nema ničeg bez rada.“

„Ima, jer prvo treba ukinuti rad, a ovo drugačije plemenitije djelovanje možemo nazvati nekim drugim imenom. Dakle, protiv ovog trenutnog kapitalističkog zla se najučinkovitije boriti neradom. Prvo potkopamo temelje kapitalizma neradom, a onda stvaramo bolji svijet. Neradnici su ljudi koji misle svojom glavom i vide svojim očima. I zato, neradnici svih zemalja, ujedinite se!“

„Alooo, vas dvojica, jel' vi mislite raditi?! Gablec je prošao, kaj se čeka, ajmo na posel! Kaj mislite da ste nezamjenjivi, ima ih koji bi rado bili na vašem mjestu!“

„Sve manje i manje ih ima.“

„Šuti budalo, čut' će te. Evo šefe, idemo.“ *

*Ovo je samo priča iz nekih davnih vremena kada je svijet bio grozno mjesto. Danas smo ipak stvorili puno bolji svijet upravo zahvaljujući radu, jer sada kad se već bogati još više bogate to bogati i sve ostale. Superhik i Škegro su bili u pravu.



I za kraj jedan primjer borbe protiv kapitalizma neradom



Sretan Praznik rada!

četvrtak, 28.04.2022.

Prisilna sloboda

„Svakoga tko se odbije pokoriti općoj volji na to će prisiliti cjelokupna zajednica, a to znači ni manje ni više nego da će morati biti slobodan.“ J.J. Rousseau

Eto, zahvaljujući Rousseauvoj misli ovaj oksimoron iz naslova prividno ima i smisla...

Znate, to vam je onaj Rousseau koji je napisao „Čovjek se rađa slobodan, a svugdje je u okovima.“ , i čijim je idejama bila prožeta francuska revolucija čiji je slogan bio „Sloboda, jednakost, bratstvo.“

No, koliko god bile plemenite namjere dotičnog gospodina njegove su ideje zapravo bile opravdanje za totalitarizam i poticaj za stvaranje totalitarističkih sustava od jakobinskog, preko boljševičkog do fašističkog, jer su se ti sustavi naslanjali, između ostalog, uvelike i na njegove ideje.

Ne znam jel' je Rousseaua netko već proglasio „ocem kolektivizma“, iako nije on prvi razvijao tu ideju, Platon je davno prije njega stavljao državu ispred pojedinca, al' eto bum ga ja proglasio „ocem suvremenog kolektivizma“.

Uglavnom, Rousseau je htio spasiti čovjeka od njegove destruktivne individualne volje tako što će ga podvrgnuti općoj volji za njegovu vlastitu dobrobit, kao i dobrobit drugih, odnosno kolektiva... Tako se, dakle, ostvaruje i kolektivna sloboda koja mora biti prisilna, opća volja se mora nametnuti, nejde drugačije, jelte...

Tako je Rousseau zagovarao ukidanje političkih stranaka, vjerskih zajednica i svih reformističkih pokreta, jer „unutar države ne smije biti djelomičnog društva“. Opća volja mora biti obvezujuća za sve. Jedino se tako ostvaruje sloboda. A kako je s velikom strašću zagovarao slobodu, mnogima je to otežavalo da uvide kako su njegove misli zapravo neliberalne, jer je stavljajući opću volju kolektiva ispred volje pojedinca zanemario individualne volje pojedinaca koji čine kolektiv, odnosno da individualne volje pojedinaca ugrožavaju prisilnu slobodu kolektiva, te da to vodi k tome da neposlušni pojedinci postaju opasnost koju treba eliminirati.

Dakle, vlast nad ljudima, te država kao sredstvo provođenja te vlasti se temelji na ideji da pojedinci nisu sposobni vladati sami sa sobom, da njihove pojedinačne volje uvijek izazivaju interesne sukobe i da to neminovno vodi do kaosa i kraha zajednice pa je uspostava opće volje putem vlasti potrebna da bi zajednica mogla funkcionirati, odnosno na ideji da pojedinci ne znaju što je za njih dobro pa im treba netko tko će im to dobro nametnuti za njihovo dobro.

To dobro je u tzv. demokraciji u kojoj danas živimo volja većine (barem većine onih koji izlaze na izbore) te je obvezujuća za sve. I to je oblik kolektivizma, pa i totalitarizma zagrnutog u zastavu nacije, no, ipak u blažoj verziji u kojoj je pojedincima donekle dopušteno da budu neposlušni, da se bune, da traže svoja prava itd... Da im se, eto, omogući barem privid kako sudjeluju u vlasti, odnosno kako vlast ovisi o njihovoj volji... Ajd, barem nešto, makar i samo kao privid...

No, ako nismo kompetentni kao pojedinci vladati sami sa sobom i ne znamo što je za nas i za zajednicu dobro, onda nismo kompetentni ni birati nekoga tko će određivati što je za nas i zajednicu dobro. A toga koga mi kao nekompetenti biramo da vlada također je jedan od nas nekompetentnih, pa kak' je onda on kompetentan vladati sa zajednicom? Ili, jednostavnije rečeno, ako nam je potrebna vlast onda je nismo kompetentni birati. I kaj bumo sad?

A, išli opet na izbore, kao da imamo drugog izbora ... Biti neposlušni, vladati sami sa sobom? ... Ma je, kak' da ne, pa da ostanemo bez prisilne slobode...

utorak, 26.04.2022.

Milosrđe smrti

U svom sam poslu često viđao slučajeve u kojima su ljudi zbog patnje oduzimali vlastiti život, ponekad na uistinu grozne načine, npr. jednom se jedan čovjek u bolničkom krevetu više od 40 puta ubo tupim nožem od pribora za jelo kako bi okončao svoju patnju... Dakle, volja za prekidom patnje koju mu je zadavala bolest, odnosno za spasom koji donosi smrt bila je jača od boli koju je trpio dok se ubadao nožem, ako je uopće osjećao tu bol, možda je bila potpuno zanemariva u odnosu na patnju koju je proživljavao... Takvi slučajevi uvijek otvaraju pitanja ubojstva iz milosrđa... Dijalog koji slijedi inspiriran je filmom „Bog prema Ferdinandu von Schirachu“...


"Smije li liječnik pomoći pacijentu koji želi počiniti suicid kako bi okončao svoju patnju?"

"Ne, liječnici ne smiju pomagati nekome da se ubije, to se protivi Hipokratovoj zakletvi."

"Ako pacijent traži prekid liječenja liječnik je to dužan učiniti i tako mu pomoći da prije umre, to je u redu, a ako pacijent traži pomoć pri suicidu tražeći sredstvo koje će ga usmrtiti i okončati mu patnju, to onda nije u redu? I jedno i drugo je aktivna pomoć u usmrćivanju pacijenta."

"Ne, prekid liječenja je pasivni čin, a davanje sredstva je aktivni čin."

"Kako to ima veze sa stvarnošću, zar isključivanje aparata koji održavaju pacijenta na životu isto nije aktivan čin, kao i prekid davanja lijekova?"

"Pri davanju sredstva uzrokujem smrt, pri prekidu liječenja samo prihvaćam smrt."

"Ali, ako prekinete liječenje smrt nije slučajna nuspojava već znani ishod koji ste izazvali prestankom liječenja. Smrt je cilj u oba slučaja."

"Ne, smrt u liječenju nikada nije cilj, potpuno je različito ako netko umire od neizlječive bolesti ili ako se otruje."

"Da, razlika je u patnji, u potonjem slučaju skraćujemo patnju. Ako više ne možete pomoći pacijentu u njegovom zdravstvenom stanju i olakšati mu patnju ne bi li bilo etično pomoći mu okončati tu patnju? Ili je etičnije ljude osuđivati na noževe i druga sredstva s kojima će se pokušati ubiti? Nije li taj posljednji čin izraz dubokog poštovanja, humanosti i milosrđa prema pacijentu, kao kad ubijemo ozljeđenog konja da mu skratimo patnju? Zar konja čiju patnju razumijemo cijenimo više od čovjeka? Cijeniti čovjeka znači razumijeti njegovu patnju."

"Život je Božji dar i zato su ubojstvo i samoubojstvo grijeh, jer samo Bog smije oduzeti ono što je dao."

"Čudan neki dar koji se ne smije vratiti. Isus dopušta da ga muče i ubiju zbog naših grijeha, a bog je odgovoran za te grijehe, on je posadio drvo spoznaje i stvorio zmiju, on je stvorio podražaj za prvi grijeh, onda je dopustio da ga razapnu kao Isusa Krista i oprostio nam grijeh koji je on sam skrivio! Ako je bog htio oprostiti prvi grijeh kojim je kaznio sve Adamove potomke zašto to jednostavno nije učinio? Čemu ta komplicirana, krvava, odvratna, nelogična i tužna priča? Čemu uopće ti grijesi, samo ljudima kvare život, postaje im sitan i ružan? Ne teži li čovjek sreći, uklanjanju jada, nije li to prirodno? Nije li patnja besmislena?"

"Život jest patnja, živjeti znači patiti, kršćanstvo je vjera patnje. Patnja je strašna, često nepodnošljiva, ali patnja vjernika nikad nije kazna, nema veze s osvetom, patnja je čišćenje. Kršćanstvo traži od nas da se prepustimo Božjoj volji i da do kraja živimo sa svojom patnjom i iz toga crpimo smisao."

"Ali, ako je sve božja volja onda je i suicid božja volja jer ništa ne opstaje izvan božje volje, ni naša tzv. slobodna volja. Zar onda bog i suicidom ne uzima ono što je dao? Tu se radi samo o jednom jedinom jasnom pitanju: Kome pripada naš život? Državi, društvu, zajednici, obitelji, bogu ili nama samima? Kome pripada naša smrt ako ne nama?"

nedjelja, 24.04.2022.

Smisao (ne)postoji samo u sjećanju

Ako je smrt poput stanja prije našeg rođenja i ako se ne možemo sjetiti svog života kad završi, onda to znači da je naš život u konačnici besmislen, jer nešto može imati značenje, odnosno smisao, samo ako se toga možemo sjetiti kad završi. Ili možda ne?

Za onoga tko je umro umire i smisao, jer umiru i sjećanja. Sjećanja na umrloga pak opstaju u sjećanjima živih i zajedno s ostalim sjećanjima tvore smisao života živih, a kad umru svi umire i smisao u potpunosti. Ili možda ne?

Ljudi koji pate od demencije često se ne mogu sjetiti ni vlastita imena, kao ni drugih događaja koji su im obilježili život, koji su im dali smisao. U kaosu fragmenata sjećanja, za života su izgubili smisao. Ili možda ne?

Ako životu ne treba „opravdanje“ izvan sebe jer je sam sebi „svrha“ i „smisao“, znači da su za svrhu i smisao života sva iskustva, a time i sjećanja nebitna. Ili možda ne?

četvrtak, 21.04.2022.

Oklada

Koja vam se oklada više sviđa?


Pascalova...

„Korisnije je vjerovati da Bog postoji, jer ako Bog postoji, kad umreš ideš u raj i imaš beskrajnu dobit, a ako ne postoji tvoj gubitak je konačan i samim time zanemariv. Ako pak ne vjeruješ u Boga, a Bog postoji, kad umreš ideš u pakao i imaš beskrajan gubitak, a ako ne postoji tvoja dobit je konačna i samim time zanemariva.“


...ili ateistova...

„Najbolje je živjeti puni život i pokušati učiniti ovaj svijet u kojem postojimo što je moguće boljim, neovisno o tome vjerujemo li u boga ili ne vjerujemo. Ako bog ne postoji, ne gubimo ništa, a ostat ćemo upamćeni po dobroti od onih koji ostaju iza nas. Ako postoji bog koji je dobar, tada ćemo biti suđeni po svojim zaslugama, a ne po činjenici vjerujemo li u njega ili ne.“


Koju biste od ovih oklada izabrali u hipotetskoj situaciji u kojoj bi morali birati između njih? Nije bitno jeste li vjernik ili nevjernik, stavite se u neutralnu poziciju (ako je to moguće) i izaberite onu koja bi vam najviše odgovarala?

nedjelja, 17.04.2022.

Zaboravite Isusa...

Ljudi su umislili da su vrijedniji od drugih živih bića na ovom planetu, a to su umislili zahvaljujući svojoj inteligenciji, odnosno razvojnoj fazi inteligencije u kojoj su sposobni postavljati pitanja o svom bitku. Ali, kako u toj razvojnoj fazi inteligencije nisu sposobni i dati odgovore na ta pitanja neminovno postaju religiozni. Odnosno, religija je faza u evolucijskom razvoju u kojoj je vrsta dovoljna inteligentna da može postavljati pitanja o bitku, ali ne i dovoljno inteligentna da može odgovoriti na ta pitanja. Ali si je u vlastitoj umišljenosti i na vlastitu štetu i štetu života na ovom planetu ipak dala odgovor kako je svrha te vrste da gospodari Zemljom, da je podloži...

Evolucijski smo se razvili kao i sva druga bića na ovom planetu. Sebičnost je uvjet opstanka. Kao i kod životinja svako naše činjenje ili nečinjenje proizlazi iz želje za zadovoljavanjem naših potreba, a ako zadovoljavamo naše potrebe, znači da sve što činimo, činimo zbog sebe, zbog svoje sebičnosti. Postoje tri vrste sebičnosti.

Prva je kada činim nešto da sebi priuštim zadovoljstvo ugađajući sebi;

druga je kada sebi priuštim zadovoljstvo ugađajući drugima;

i treća je kada nešto činim kako bih izbjegao loše osjećaje.

To je naš život, sve što činimo ili ne činimo (ili pokušavamo činiti ili ne činiti) je zbog vlastite zadovoljštine.

Mi svoja činjenja i nečinjenja, za razliku od životinja, definiramo kao moralna ili nemoralna iako principijelne razlike u motivaciji našeg činjenja ili nečinjenja nema, osim što nam naša inteligencija omogućava taj (ne)moralni aspekt i time nam omogućava da činimo ono što zovemo zlo, što životinje nisu u stanju bez obzira što neke ubijaju i djeluju nam okrutne i krvoločne, ali nemaju tu razinu inteligencije da o tome promišljaju i da to definiraju kao dobro ili zlo (iako bi neki znanstvenici rekli da i neke inteligentnije životinje poput dupina i bonoba pokazuju nekakve znakove primitivnog moralnog ponašanja, pa čak i primitivne religioznosti).

Ono što zovemo dobrim djelima su također osobni interesi. Sva dobra djela koja činimo, činimo isto zbog jedne od onih ranije navedenih vrsta sebičnosti. To ne znači da ne treba činiti dobra djela, jer koliko dajemo toliko i primamo, ali dajemo zato što želimo primiti, primiti zadovoljštinu, primiti dobre osjećaje, jer ako ih ne primimo, patimo. A patimo zato što smo postavili uvjet primanja. Naime, ako težimo tome da taj uvjet zadovoljimo i u tome ne uspijemo, patnja je neminovna. Patit ćemo i ako imamo očekivanja koja nam se nisu ispunila, npr. možemo nekome pomoći ne samo zbog toga što ćemo se bolje osjećati nego da nismo pomogli, nego i zbog toga što imamo očekivanje da će nam taj netko uzvratiti uslugu, a ako se to očekivanje ne ispuni možemo patiti ili u najmanju ruku biti ogorčeni ili ljuti ili tužni. Kada bi dobra djela mogli činiti bezuvjetno, ona bi bila još bolja, bila bi savršena, mi bi bili savršeni, svijet bi bio savršen. Ali, to je samo fantazija.

No, ipak živimo u realnosti (iako smo istovremeno sposobni živjeti i u fantaziji), a ta nam realnost zbori da se kao vrsta unazad stotinjak tisuća godina nalazimo u najopasnijoj razvojnoj fazi inteligencije koja doživljava svoj klimaks. Ta faza podrazumijeva vrhunac umišljenosti o našoj „vrijednosti“ i vrhunac opsjednutosti s pohlepom i moći. I unatoč tome što smo se svih tih tisuća godina pokušavali „dovesti u red“ i „vratiti na pravi put“ pomoću raznih religioznih i ideoloških uvjerenja, raznih duhovnih i materijalnih filozofija, ništa nam nije pomoglo, to nas je povijest uspješno naučila - kako nas ništa nije naučila. Već sam jednom napisao da je čovjek u odnosu na kukca potpuno bezvrijedan za život na ovom planetu, jer da nestane kukaca nestao bi gotovo sav život, a da nestane čovjek... Znate sve, nema čovjeka, nema problema...

Uglavnom, najopasniji stadij inteligencije je kad sebična vrsta postane dovoljno inteligentna da shvati kako je sposobna pokoriti svijet i dovoljno glupa da ne može shvatiti kako time uništava taj svijet i sebe. 'Ko može pomoći takvoj vrsti? Nema tog spasitelja, tog boga! Zaboravite Isusa... ili nemojte ako vam pruža utjehu, jer to je jedino što preostaje, utjeha u fantaziji da postoji vječan život u savršenom svijetu bez patnje, u nekom drugom životu, jer što bi inače bila svrha patnje u ovom svijetu?

Vrijeme mi je za ručak, za finu šunku od pajceka koji je ipak manje vrijedan od mene i tu je da bi mene nahranio, on je svoju svrhu ispunio, patio je i žrtvovao se za veće dobro, pa će biti nagrađen u raju za pajceke, mljac...

Sretan Uskrs!