ČUDO JE SVIJET I ČOVJEK JE ČUDO
Čudo je cvijet, svijet je čudo. oko što ga vidi.
Kako iz obamrlog stabla
izlazi zeleni list?
Kako iz naoko suhe šibe
izbija cvijet?
Kako stablo gleda
s tisuću (cvjetnih) očiju?
Znam kako.
Zato sklapam ruke.
Gledaš me očima
rascvalim u krošnjama.
Diraš me grozdovima glicinija
pod kojima se sagibam na stubama.
Zoveš me granama kao rukama.
pričaš mi priču o životu koji kao da je umro a sad je, gle, živ.
Sumom krošnje mi pričaš obećanje o cvatu mojih (ugaslih) očiju o buđenju mojih kostiju o zimi koja nije vječna.
Pod mojim prozorom
snivaju modroljubičaste glicinije.
Kad u jutro niz stube sletim
taknut će mi rame.
Znam tko. /Ivan Golub/
|