ponedjeljak, 31.10.2016.

Vještičje srce

(srce uočila Zvonka)

Bila jednom jedna vještica. Svi su je gledali nekako sa strahom. Govorilo se, kuda ona prolazi, lišće uz put brže vene i opada prije vremena. Nitko zapravo nije znao od kuda sva ta bojazan prema njoj. Možda zato što je bila drugačija, možda samo zato što nije bila kao svi drugi. Ljudi su o njoj pričali priče, no one su se uvelike razlikovale. Od toga kako su je vidjeli kako gola hoda preko jezera za vrijeme punog mjeseca, pa do toga kako je bacala čari nesumično na ljude u prolazu iz čiste obijesti, no nitko nije htio svoju priču ponoviti više od usputnog razgovora. Imao sam osjećaj da je crnu mačku nabavila samo kako bi ispunila njihova očekivanja. Dolazila je u trgovinu rano u jutro i kasno na večer kako bi izbjegla nepotrebne susrete. Živjela je usamljeno.
Odlučio sam je promatrati. Zaintrigiran mističnošću koja se vezala na nju i djelomično očaran njenim izgledom, osjetio sam se privučen i priželjkivao susret sa njom u svakom trenutku. Nisam se bojao uhvatiti njen pogled, ali nije ga bilo baš lagano pronaći. I kada bi ga uhvatio, brzo ga je skretala i zaštitila se od dubljeg kontakta. Nisam prestajao razmišljati o njoj. Kao očaran tražio sam priliku da joj se približim i onda se dogodilo. Prišla mi je u snu. Lebdjela je nadamnom dok sam bespomoćno ležao u svojem krevetu. Kosa joj je usporeno vijorila, približila mi se i bez puno razmišljanja, poljubila mi usne. Zatim još jedanput, nježno i tako stvarno da nisam više bio siguran. Pod jakim dojmom nastavio sam disati. Morao sam je pronaći. Pogledat ću je i znat ću. Uhvatio sam je u šetnji i odlučno je pogledao. Primjetila je moj pogled, ali nije reagirala. U mislima sam je pitao, dali je to bilo stvarno, a ona je samo nastavila svojim putem. Učinilo mi se kao da sam u kutu njenih usana primjetio začetak osmijeha.
Priželjkivao sam ponovni susret u snu, ali ga nije bilo. Zaljubio sam se u vješticu.
Svi su i dalje vidjeli kako lišće pada sa stabala kuda ona prolazi. Nije bila istina da lišće vene kud bi prošla, već potpuno suprotno. Lišće bi zatreperilo i mahnulo joj u prolazu. Čak bi i cvijeće počelo rasti sa mjesta na koja bi stala.
Pratio sam je do jezera za vrijeme punog mjeseca. Skinula je sve sa sebe i krenula u šetnju preko jezera. Kada je stigla do sredine, okrenula se prema meni, nasmješila se i gestom me pozvala k sebi. Skinuo sam se i bez bojazni krenuo joj u susret, kao da je to nešto najprirodnije. Uhvatila me za ruku i pogledala prema mjesecu. Upijali smo mjesečev sjaj, mističnim tonovima vjetra okruženi. Tako smo samo stajali i promatrali tu sjajnu kuglu na nebu, a biće mi se ispunilo vibracijom koju ne mogu porediti ni sa čime poznatim.
U noći vještica pokazala mi je svoju čaroliju. Djeci koja su zamaskirana žicala slatkiše, diskretno je punila košarice željama srdaca njihovih. Oni toga nisu bili niti svjesni, a kada bi shvatili što se dogodilo nitko im nije vjerovao, tako da je njena mala tajna ostala tajnom.
Nije bila od ovoga svijeta. Bila je iznad njega. Pokazala mi je pravu magiju u punom sjaju kada mi je dala da kušam njen čarobni napitak. Dok sam ga ispijao izgovorila je riječi koje ne znam ponoviti i zatim mi rekla, kako je došla do kraja. Kraj sam joj bio ja. Oslobođenje od predrasuda i od straha.
Isčeznula mi je pred očima. Ruka joj se stopila sa mojom. Osjetio sam kako nam se aure spajaju u jedno. Mir. Toplina.
Drugi dan sam se raspitivao o njoj kod različitih dušebrižnika, no oni su djelovali pomalo zbunjeni. Nitko nije znao o kome pričam. Odmah mi je sve postalo jasno. Nestala je i iz njihovih sjećanja. Jedina osoba kojoj je ostalo njenog traga bio sam baš ja.
I tako, sada stojim sam na sredini jezera i promatram mjesec. Divim se toj sjajnoj kugli i mislim o njoj.
19:15 | Komentari (6) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

-- Ništa nije slučajno. --