subota, 06.02.2016.

Relativno srce



Pred buđenje, u onom prelasku između sna i jave, osjetio sam njeno toplo tijelo, kraj svog. Prošao sam rukom nježno preko nje, ne želeći je probuditi. Dok sam se tako lagano pomaknuo, shvatio sam da nije jedina u mom krevetu. Sa druge strane je ležala crna ljepotica i imala nogu prebačenu preko moje. Na licu mi se pojavio lagani osmijeh.
Još do prije koju godinu bi tako nešto smatrao potpuno nemogućim, a sada, sada mi se nekako čini da je sve moguće. Sa godinama stvari mijenjaju svoj oblik i značenje. Neke vrijednosti ostaju, no isto tako neke nestaju. Znanje je relativno. Spoznaje su nepotpune. Svijest nam je ograničena na znanje i spoznaje. Uvidi se čine kao spontani, sudbinom predodređeni, da nam daju samo mig koji nam može otvoriti nova vrata. A onda, zapravo sve biva jednostavno, prosto. Komplicirani smo samo mi i naše interpretacije.
Razmišljao sam da se ustanem iz kreveta i pripremim vodu za kavu, ali tako mi je u tom trenutku pasalo biti između njih dvije.
Koliko god sam smiren, misli mi vrludaju u raznim nepovezanim smjerovima, dovodeći me do nekih potpuno novih zamisli. Mjenjam gledišta pokušavajući pronaći ono najbolje s obzirom na datu situaciju. Optimistični stavovi mi govore kako sve ima svoje, samo to nije uvijek očito, a ono što je još bitnije, to se meni niti ne mora svidjeti.
Već dobar dio života me prati snažan osjećaj svrhovitosti. Ne mogu ga objasniti niti ga znam tumačiti. To može biti npr. samo, biti u određenom trenutku na određenom mjestu, a može biti i kudikamo više od toga.
Sada je stvarno vrijeme da se ustanem. Izmigoljio sam se iz kreveta, dok su njih dvije ostale spavati. Zakuhao sam vodu za kavu i oprao zube, iako ne vidim smisla, kada ih upravo namjeravam ponovno zamazati sa kavom.
Glava mi je određivala veći dio života, sve dok jednog dana nisam dozvolio srcu da odluči. Radikalno. Dovelo me s vremenom do množtva novih spoznaja i iskustava do kojih me glava nebi mogla nikada dovesti. Nisu sva bila niti ugodna niti lijepa, ali vjerujući u njihovu svrhovitost sazrio sam na način koji nebi bio moguć da nisam srcu prepustio dio odlučivanja.
Umazavši zube kavom, obuko sam se i spremio za izlazak. Vani je prekrasan sunčani dan. Izgovorio sam čarobnu rečenicu: "Cure idemo!". Već u sljedećem trenutku one su se izvukle iz kreveta i veselo mahale repovima. Tko zna što ću danas novoga spoznati?


19:15 | Komentari (8) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.