Don't worry...be happy... :)

Neki dan na portalu pročitam prognozu da će u višem gorju padati snijeg, na što sam se slatko nasmijala, reko, baš bude, moš mislit. Ali fakat ovi meteorolozi i pogode, čovječe danas je u jutro bilo zima, a jučer je padao snijeg na Zavižanu.
To me je eto podsjetilo da nam dolazi zima. Velim ja, kada dođeš s godišnjeg možeš se već pripremati za Božić. Vrijeme leti, nisam vjerovala kada su mi pričali da kada prođeš 30 vrijeme preleti. Ja tada imala 18 ili malo više i meni je sve sporo išlo, škola, faks, kada ću moći izlaziti bez limita, kada ću dočekati da zarađujem svoje novce i kupujem si što hoću. O Bože, kako je to bilo slatko vrijeme.
Sada živimo od plaće do plaće, to je nekako važan dan, onda ju potrošiš za par dana i jedva čekaš sljedeću i u tom nervoznom iščekivanju nisi niti svjestan koliko prebrzo tjeraš to vrijeme.
Kada ti je dijete malo, jedva čekaš da počne sjediti, pa da prestane piškiti u pelene, pa da prohoda, pa da progovori (kako bi ti olakšao sporazumjevanje; npr. da ti kaže što ga boli i sl.), pa onda krene u školu. Sve vrijeme nešto čekaš, a dok čekaš nisi niti svjestan da ti prolaze dani u kojima se treba uživati, a kada prođu onda ti je žao. Kada djeca krenu u srednju više ih praktički i ne vidiš. Kada su doma komunikacija se svodi: što ima za jesti (dobro je kada nije nešto što vole, pa se komunikacija produži zbog rasprave da oni to ne jedu), kada treba dati đeparac i sl., a ostalo vrijeme doma se zatvaraju u sobe, ulaze u svoj svijet i isljučuju se, slušaju mjuzu, uče (ako), čitaju, dopisuju na mobitelu, a ako ima ljubavnih problema, tada nastupa i ono neizbježno buljenje u plafon.
Da vam iskreno kažem, shvatila sam da i u tome treba uživati jer uskoro će otići od doma i faliti će mi i tako sada smiješne stvari.
Dok su djeca mala, mi mame zahrđamo, ne idemo na kavicu s frendicom i sl. jer moraš doma sve napraviti i to ti počne grozno nedostajati. Vidiš se s frendovima, ali to su obično druženja kao rođendani, fešte i sl. kada idu i djeca, pa se teško baš možeš ispričati s prijateljima. Blaženi telefon, on katkad spašava situaciju jer možeš komunicirati dok dijete spava, ali tu su onda muževi koji viču iz druge sobe da li ti treba pomoći odlijepiti telefon od uha i sl. komentari, te ti tada razgovor prisjedne i moraš ga prekinuti zbog mira u kući. Jest da još danima se zna slušati: znaš da telefon služi za izmjenu hitnih informacija, a ne za priču...ako hočeš pričati odi na kavu....Možeš mislit kako mogu na kavu!!!!Pametnjakovići!!!!!!!!!
No, dođe brzo vrijeme kada i možeš otići na kavu, a kako izgleda kava s 40???? Smijeh živi!!!!!!Dobro je kada nije prejaka depresija, čak se i nasmiješ bračnim dogodovštinama, no katkad ima suza, smirivanja da nije sve tako crno, da je sve to normalno (što na kraju i jest), isl. Doduše te kavice su spas....ozbiljno.........tu se ispušeš, daš si oduška, a onda dođeš doma smireniji, veseliji.......Mada se tada postavlja pitanje s kim si na kavi???? Što vi babe imate toliko za pričati????? Sigurno kujete neki ratni plan?????????
Muški....svi su isti...doduše neki bolji, neki lošiji....ja se na svog ne mogu baš požaliti, ima on nekih loših strana, pa tko ih nema, ali u biti je jako tolerantan i dobar. Moje frendice prolaze puno gore....Ali se žrtvuju za tu, jednom mjesečno, kavicu.
Jedan dan sam sa svojom sestrom pričala o tome kako izgledaju te kavice, na što mi je ona predložila da napišem knjigu kao Seks i grad.....pa kada bi žene napisale i opisale samo jedan bablji izlazak, knjiga Seks i grad je beba za to....

Eto kako vrijeme ide, prošla pauza, moram se primiti posla.......

Eto nekog slobodnog vremena...pa ja na blog......

Ovih dana sam malo razočarana jer smo trebali ići na Spancir fest i, tako je bilo u proljeće najavljeno, 3.9. je trebao doći i Bob Dylan, no nažalost neće (možda je to bilo dosta optimisično očekivati, ali ja sam nepopravljv optimist, što mogu). Moj muž ga obožava, s njegovim pjesmama na gitari me je i "zaveo", volim ga i ja, svi smo znali njegove najbolje stvari i to se pjevalo i sviralo na gitari na tulumima, a sada ga sluša i moja kćer, koju smo na sreću, zarazili s "starom" mjuzom. Jedna od fobija mi je bila "samo da ne sluša narodnjake", nemam ja ništa protiv osoba koje to slušaju, tko voli neka izvoli, ali mi je drago da to nije moje dijete. Neki dan ona na kompiću i prži si pjesme od Azre...baš sam se razveselila....to su pjesme moje mladosti.....tako mi doma nemamo problem kada se sluša mjuza, svi voliimo isto......kako bi rekla moja kćer, mi smo na neki način rokeri, doduše sve nam se vrti oko toga (tarin ples i sl.)

A što se Dylana tiče, ako niste znali Bob Dylan se vraća na scenu nakon pet godina diskografske stanke - ovih dana bit će objavljen njegov 44. album, Modern Times. Većinu instrumenata na albumu odsvirao je sam. Nadam se da će jednog dana doći u Hrvatsku (već je star pa neka se požuri) da održi jedan koncert....baš bi mogao......
Htjela bi doći do njegove zbirke pjesama i to mužu pokloniti za ročkas, još sam u traženju, možda i nađem......

Baš bi bilo zgodno, da nakon Dylana, napišem kako sam vikend provela kuhajući zimnicu. Bucmasta domačica srednjih godina, u pregači, kuha zimnicu i sluša rock....vau......baš zgodno.............

Svima pozdrav, tko god da je slučajno svratio......................a možda i namjerno??.................Bok.

BUDI SVOJ

Kako se boriti protiv pritiska okoline ????
Svi smo mi društvena bića, uvelike ovisna o okolini i prijateljima koji nas okružuju. No što kada ta okolina počne vršiti pritisak i utjecati na promjenu naših stavova i našeg morala? Možemo li se spremno oduprijeti takvim situacijama? Možemo. Evo i kako


Budi buntovnik, ali s razlogom!


Ne uzbuđuj se previše ako s jedne strane smatraš da si veliki buntovnik, a s druge te opet grize osjećaj da se previše klanjaš okolini i da se nikako ne možeš othrvati tome da te i dalje itekako briga što drugi misle o tebi. To je, naime, posve normalno.

Pritisak okoline jedna je od onih vrsta pritisaka koja je zajednička svim tinejdžerima, ali ne samo njima i njemu se jednostavno ne može pobjeći – on je doslovno sveprisutan i bez obzira na to koliko si popularan i koliko se doživljavaš više ili manje cool osobom, pritisak je tu, dašće ti za vratom i odmjerava te iz svake grupe koja te okružuje.



Ako se budeš ponašao suprotno svom srcu i svojim odlukama, imat ćeš gore posljedice u budućnosti nego da se odmah, sada, založiš za svoju samostalnost, svoj moral i svoj sustav vrijednosti



Zapravo, možemo razlikovati dvije osnovne vrste pritisaka – onaj koji te tjera da se prikloniš normama grupe (npr. odluka da se odijevaš onako kako to od tebe traži okolina, jer osjećaš da bi se inače previše isticao i odbijao je od sebe, ili recimo sudjelovanje u različitim aktivnostima na koje te više povuče masa nego tvoja osobna preferencija) ili onaj koji te tjera da djeluješ onako kako možda inače ne bi (seks, droga i alkohol najbolji su primjer toga).

Pitanje je, dakle, kako se ti kao pojedinac nosiš s tim pritiskom, tj. kako doživljavaš samog sebe i svoju poziciju na svijetu. Pritom postoji nekoliko faktora povećanog rizika koji te mogu pretvoriti u osobu koja je nešto podložnija pritisku okoline od drugih, a oni su:

- nisko samopouzdanje i manjak povjerenja,
- nesigurnost u svoju poziciju unutar grupe,
- osjećaj izolacije i udaljenosti od svoje bliže skupine i obitelji,
- pomanjkanje usmjerenja u životu, tj. nesigurnost što želiš biti te u kojem pravcu želiš graditi svoj život,
- depresija,
- poremećaj u prehrani,
- loš napredak u školi,
- strah od osoba koje te okružuju i osjećaj da te prijatelji mogu svakog trenutka izdati,
- dobar odnos sa školskim nasilnicima.


Nitko te ne može natjerati na nešto što ne želiš
Kako se pripremiti na borbu s takvim pritiskom i, još važnije, kako pobijediti? Nije nemoguće, čak ni previše teško.

- Pripremi se unaprijed za neugodne situacije, mentalno si skiciraj sve reakcije koje ŽELIŠ imati u određenim situacijama i taj 'scenarij' u glavi zavrti nekoliko puta, kako bi se on što bolje usadio u tvoje normalno reagiranje.

- Razjasni sam sa sobom koji su ti točno stavovi o seksu, drogi i alkoholu i ne dopusti nikome da ti ispire mozak i usađuje ti svoje, negativne stavove.

- Ne dopusti si traženje udobnosti u tome da druge ljude činiš tužnima ili ih povrijediš na bilo koji način. Hladno odbij bilo kakvo sudjelovanje u akcijama koje bi nekome mogle nanijeti zlo i nemoj se susprezati u dizanju svog glasa protiv nepravde bilo koje vrste. Pritom čak ne moraš biti agresivan, jednostavno pokušati racionalno objasniti ostalima da određena vrsta ponašanja jednostavno nije u redu.

- Gledaj na sebe kao na vođu i ponašaj se sukladno tome. Što se više budeš doživljavao na poziciji autoriteta, to ćeš bolje moći 'zapovijedati' svojim mišljenjima, stavovima i osjećajima.

- Odbij izdati samoga sebe! Katkad nam podvrgavanje pritisku okoline može povrijediti ionako krhak osjećaj samopouzdanja, a to je nešto što ne smijemo dopustiti. Vjeruj u sebe i svoju snagu!

Sam odlučuješ do koje mjere želiš biti konformist

Kada dođe do gadnih situacija, a pritisak okoline dosegne maksimum, vrlo je lako izgubiti se u trenutku i zaboraviti da možeš živjeti s vlastitim, a ne tuđim izborima. Ako se budeš ponašao suprotno svom srcu i svojim odlukama, imat ćeš gore posljedice u budućnosti nego da se odmah, sada, založiš za svoju samostalnost, svoj moral i svoj sustav vrijednosti.

Također, kada dođe do snažnog pritiska okoline, pokušaj se više usredotočiti na stvarnost nego na kratkoročne posljedice zauzimanja za svoje 'ja'. Članovi grupe mogu zvučati neugodno kada počneš reagirati kao buntovnik, ali začudit ćeš se kada se s vremenom pokaže da si samo pomogao drugima da skinu okove i dignu svoj glas protiv stvari o kojima su možda do tada šutjeli.

Zapamti – pritisak te može 'pritisnuti' samo onoliko koliko mu ti to dopustiš!

Nadam se da će "čkjk.." doći ponovno jer je ovo za nju.

Nikada nisam voljela osobe koje vole pljuvati po nekome, a kada to rade a da se ne predstave, to mi je nešto najgore. Nije da sam uvredljiva, ali ako mi netko ima nešto za reći, neka mi to kaže izravno, pošto je to blog, onda neka se potpiše. Ako joj se nešto tu ne sviđa, pa tko ju tjera da išta čita i da dolazi!!!! Ili možda ima svoj blog, pa da da vidim što ona ima za reći..........Nisam danas baš nešto raspoložena, malo samo svađalački nabrijana, pa bi mi baš dobro došlo neko prepucavanje...............

Čitajući jedan blog razmišljam o tome što je sudbina????Koliko smo sposobni predosjetiti????Da li se stvari događaju slučajno ili ...????? Tako sam naišla (slučajno?) na jedan članak s tom temom i odlučila sam ga staviti na blog.........stvarno ima interesantnih stvari....................................

Slučajnosti ili prst sudbine?

Čudne stvari se događaju. Na nama je da odlučimo hoćemo li ih smatrati neobičnim, beznačajnim koincidencijama ili još jednom igricom nekoga tko upravlja ovim svijetom

1. Kad je Morgan Robertson 1898. godine objavio roman Futility, or the Wreck of Titan bio je samo još jedan u nizu američkih književnika. Međutim, 14 godina kasnije javnost se za njegovo djelo zainteresirala kao nikad prije, a polemike se vode i danas.
Roman donosi priču o britanskom putničkom brodu Titan koji, budući da je bio na glasu kao nepotopiv, nije imao dovoljno čamaca za spašavanje. Na putu prema New Yorku jedne je travanjske večeri udario u santu leda i potonuo u sjevernom Atlantiku. Iako je nakon katastrofe pravog Titanica roman objavio ponovo s malim izmjenama, sličnosti su ostale zapanjujuće.

Dvije godine nakon nesreće objavio je roman Beyond the Spectrum u kojem se radi o napadu Japanaca na San Francisco. Amerikanci nakon toga smišljaju novo oružje koje se bazira na tome da ultraljubičastim zrakama zaslijepi neprijatelja. Mnogi su kritičari u tome pronašli sličnosti s Drugim svjetskim ratom i atomskom bombom.

2. Jednako zanimljiva slučajnost dogodila se 1979. godine u njemačkom časopisu Das Besteran kad je redakcija objavila natjecanje za najbolju priču. Jedini uvjet bio je da priča bude neuobičajenog sadržaja koji je morao biti temeljen na stvarnom događaju. Pobjednik, Walter Kellner iz Münchena, pisao je o avanturi kad je između Sicilije i Sardinije vozio avion Cessnu 421. Zbog kvara na motoru bio je prisiljen spustiti se na more gdje se iskrcao u pomoćni čamac dok nije stigla pomoć.

Objavljenu je pobjedničku priču uočio Austrijanac, također Walter Kellner, optuživši imenjaka da je plagijator. Austrijski je Kellner tvrdio da se vozio istim tipom aviona nad istim područjem i također doživio kvar na motoru, ali je sletio na Sardiniju. Novinari redakcije provjerili su obje priče i obje su bile istinite!

SMRTNO OZBILJNE BIZARNOSTI

Je li se to sudbina ili pak slučajnost poigrala s rođenjem i smrću američkog književnika Marka Twaina, ostat će zagonetka. Rođen je 1835. godine na dan pojavljivanja Halleyjeva kometa, a umro je 1910. godine kad se isti komet ponovo pojavio. Sam Twain je godinu dana prije smrti navodno izjavio: Došao sam na Zemlju zajedno s Halleyjevim kometom 1835. Komet će doći ponovo sljedeće godine i očekujem da ćemo zajedno otići.




28. srpnja 1900. godine talijanski je kralj Umberto I večerao u restoranu u Monzi. Ispalo je da je vlasnik restorana izgledom nalik na kralja poput brata blizanca. Da slučajnost bude još čudnija, vlasnik se također zvao Umberto, žena mu se zvala isto kao i kraljica, a restoran su otvorili na dan inauguracije kralja. No ni tu priči nije kraj. Vlasnik restorana ubijen je sljedeći dan, isto kao i kralj Umberto!

Claude Volbonne je ubio francuskog baruna Rodemirea de Tarazonea 1872. godine. Barunovog je oca 21 godinu ranije ubio čovjek koji se također zvao Claude Volbonne. Slučajnosti očito vole posjećivati Francusku, jer je neki Jean Marie Dubarry pogubljen 13. veljače 1746. godine zbog ubojstva oca. Točno sto godina kasnije istog je datuma pogubljen drugi Francuz, također Jean Marie Dubarry i također zbog ubojstva oca.

ZVJEZDANA PRAŠINA


Mladi Hopkins u filmu 'The Girl From Petrovka'
U slučaju poznatih osoba bizarnosti su za nijansu zanimljivije, barem onima kojima su vlastiti životi dosadni. Britanski je glumac Anthony Hopkins davne 1974. godine prihvatio ulogu u filmu The Girl From Petrovka, rađenom prema istoimenom romanu Georgea Feifera. Nekoliko dana nakon potpisivanja ugovora Hopkins je odletio u London kako bi kupio knjigu i pripremio se za snimanje.

Međutim, obišao je više knjižara i u svakoj je roman već bio rasprodan. Odustavši od potrage, dok je na podzemnoj stanici Leicester Square čekao vlak, na klupi je uočio bačenu knjigu i to je bila upravo The Girl From Petrovka. Tu nije bio kraj koincidencijama, već tek početak. Dvije godine kasnije filmski je set u Beču posjetio sam Feifer. Autor je ispričao kako ni sam više ne posjeduje nijedan primjerak knjige jer je posljednji posudio prijatelju koji ju je izgubio negdje u Londonu. S neskrivenim čuđenjem Hopkins je Feiferu pružio knjigu upitavši ga je li to ta izgubljena. Po posveti na rubu stranice autor je prepoznao svoju knjigu!

Britanski časnik, bojnik Summerfold u svom je životu čak triput preživio udar munje. Svaki put su posljedice bile teške, a nakon posljednjeg je ostao trajno paraliziran. Umro je dvije godine nakon tog događaja, ali to mu nije bilo i posljednje iskustvo s munjama. Četiri godine nakon njegove smrti tijekom velike oluje munja je udarila točno na groblje na kojem je bio pokopan potpuno uništivši bojnikovu grobnicu. Toliko o počivaj u miru!




TAJNA JE U BROJKAMA

Nekoliko godina nakon terorističkog napada na Blizance i Pentagon internetom su počeli kolati mailovi koji su u cijelom svemiru primjećivali brojke 11 i 9 i njihovu misterioznu povezanost. Istu se stvar netko potrudio napraviti uspoređujući dva američka predsjednika – A. Lincolna i J. F. Kennedyja. Počevši od toga da su obojica u prezimenima imala sedam slova, da su obojica studirala pravo, bili brodski kapetani, dobili ime po pradjedovima, pa do toga da su se rodili kao drugo dijete, oženili se u tridesetima i imali po četvero djece od kojih je dvoje i u jednoj i u drugoj obitelji umrlo prije desete godine, čini se da nizu koincidencija nema kraja.

Nema kraja ni brojkama. Imena obojice atentatora na poznate predsjednike sastojala su se od tri imena, John Wilkes Booth i Lee Harvey Oswald, i sadržavala su po 15 slova. Obojica su osim toga odrastala bez oca i imala po dva brata kojima su zavidjeli na uspješnim karijerama. Čini se da je možda jedina razlika u tome što je Booth ubio Lincolna u kazalištu, a uhvaćen je u skladištu, dok je Oswald Kennedyja ubio pucajući iz skladišta, a uhvaćen je u kazalištu.





Inače, jučer smo doveli dijete s priprema....dakle, ona je prezadovoljna, ali je bila preumorna da ispriča kako je bilo...jedva čekam da dođem doma i da čujem zbog čega je toliko zadovoljna.....Ovo ljeto je, ja mislim, njoj bilo nezaboravno, što mi je izuzetno drago......neka joj takva bude i jesen, a posebno dobro neka bude u školi, neka bude dobar novi razred i još bolje ocjene........(kak smo mi starci dosadni s tom školom???)

Evo ja se vratila....lijepo se vratiti doma, ali kada vidim kako je sve u Zg dobro, isto, itd. ja bih opet na more. No dobro, neću se žaliti, mnogi niti ne odu... A sada da vas izvjestim kako je bilo:

Krenuli mi (mi i kćer od prijatelja) tako s koliko toliko određenim ciljem za Hvar, ali u blizini Omiša kćer zamoli da idemo ponovno na rafting obzirom da Danči nije bila i svi se složimo da je to odlična ideja. Smjestimo se u kamp u kojem smo bili prošle godine...cure smo odveli prvo na freeclimbing (valjda se tako piše??), a drugi dan smo išli na canuing...Ljudi, ludnica!!!!!Svakome, tko voli prirodu, preporučila bih da ode u Omiš i obiđe Cetinu i kanjon, a ako si može priuštiti nešto od aktivnosti, pun pogodak, nećete sigurno požaliti...Dakle, krenemo mi na canuing, bilo me je malo strah (uvijek se bojim nečeg nepoznatog), Tara i Neno u jednom kanuu a Danči i ja u drugom....bili su još Belgijanci i Mađari....nizvodno se ide nekih 10 km, no, Danči i ja "vrsne" veslačice, veslale smo nekih 20 km jer smo išle stalno cik-cak ...svaki kamen je bio naš, neke brzace smo proči natraške, zapinjali na mjestima gdje nitko nije, sigurna sam da našem vodiču nije bilo dosadno!!!! U zadnjem dijelu smo se zamjenili, pa je muž veslao s Danči, jer je ona sirota zaradila takve žuljeve, a Tara i ja u drugom.....eh, s kćeri nisam išla po kamenju, ali je zato svako granje bilo naše....kada smo stigli na cilj, na pikniku koji je organizirao naš vodič, čuli smo priču kako je grupici prije nas, kada su se zaletili u grmlje pala zmija u kanu , a oni u panici pomiciali se u stražnji dio kanua što je izazvalo da se kanu diže prema gore a tako i zmija ima ponovno slobodni pad na njih...uglavnom panici nije bilo kraja, vriska, bacanje u Cetinu i sl., a kažu da te zmije nisu otrovne....ha, ha, da sam znala za tu priču, vjerojatno bih glisirala veslajući!!!!!!! Da vas ne prestrašim, takve stvari se rijetko dešavaju i nitko nije stradao tko je slušao svog vodiča, stradaju samo oni koji se preseravaju i sl......

Drugi dan smo krenuli na Hvar, smjestili se u jednom predivnom kampu u Jelsi (najljepši koji sam vidjela)... prošli smo Hvar s jedne i druge strane, jedan dan smo otšli se naći s frendovima u Bol na Braču, jedan dan smo proveli na izletu na Visu, obišli modru spilju na Biševu i to stvarno nije moguće doživiti preko fotografije, to se mora vidjeti u živo...ma toga nema nigdje, naša zemlja je stvarno najljepša....

A onda smo zadnjih 5 dana proveli na Slibi u sportskom odmaralištu s frendovima....pješačili, igrali odbojku na pjesku (doduše, ja sam više navijala), uglavnom aktivno provodili dane....Cure su si našle društvo i uživale, a mi starci bi kartali ili otišli u "burni" noćni život.....Za one koji neznaju, na Silbi nema auta, motora, bicikla, samo pokoji mali traktrčić koji služi domaćima za prijevoz....divota, mir i tišina, čisti zrak, nema gužve, ako se želiš stvarno odmoriti od svega-otiđi na Silbu!!!!

I eto vratili se, odmorni i zadovoljni, kćer je još ostala na Silbi s frendovima i njihovom kćerkom, mi smo Danči vratili živu i zdravu i nadam se da je i ona zadovoljna.....još malo pa počinje jesenska ludnica...u zg se još osjeća da su godišnji, no, to će još kratko trajati.....

Tijekom ljeta sam odlučila da ću, kada se vratimo u zg, promjeniti način života, jer se zbog psihičkog stanja i fizički loše osjećam, odnosno sve boleštine su mi izbile na površinu....zato ću se zdravije hraniti, biti više aktivna, početi se baviti stvarima za svoju dušu, nastojati biti veselija i više se smijati, u obitelji me zovu mrgud, grozno.....Trebati će mi puno volje i snage, ali truditi ću se....želim, moram......zbog sebe, djeteta, muža i zbog svih koje volim.......