Slobs u Iraku

28.05.2005., subota

Jedna molitva u Jerusalimu vredi koliko i 40 000 bilo gde drugde – arapska izreka

Jerusalim – center of the world
Nameravao sam da napišem neki kick-ass zayebani post o Džerusalemu, ali sam ukapirao da bih morao da krenem sa pričom od 1000-te godine p.n.e. i to bi onda potrajalo. Zato ću da se zadržim samo na najočiglednijim istinama o Jerusalimu, jer i tako nisam proveo dovoljno vremena tamo da bih se proglasio znalcem.






U čemu je frka sa Jerusalimom?

Previše je sveto mesto za sve tri religije koje su nastale u ovom delu sveta. Crkva u kojoj se nalazi Hristov grob, džamija koja pokriva stenu na kojoj je Muhamed proveo celu noć razgovarajući sa Allahom, i centralni judejski hram, najčešće citirani objekat u bibliji..

Pa šta je tu problem?

Pa to što se svi nalaze jedni drugima na glavama. Al-Aksa džamija se bukvalno nalazi na temeljima hrama i sa fotke mozete da vidite kako je izgledao hram, i kako sad izgleda džamija.
Temple Mosque
Crkve se takodje nalaze na mestima na kojima su nekad bile sinagoge, a pored svake crkve (ima ih milion) nalazi se uvek i džamija. U tom starom gradu, koji je veličine recimo Baščaršije, postoji nekoliko stotina bogomolja. Neki ljudi kažu da se u Jerusalimu ljudi samo mole bogu i spavaju. To vam govori i o raznovrsnosti noćnog života.

Zašto se baš sada tuku oko Jerusalima?

Muslim womenPa nije to baš sada. Jerusalim je za centar judejske kraljevine odabrao kralj David, negde oko 1000-te godine pne. Grad se od sela na vrhu brda razvio u impresivni grad koji se kao sneg beleo zbog mermera kojim su bogataši pravili svoje kuće. Negde 700 godina pre Hrista su ga zauzeli Asirci i odveli kompletno stanovništvo u svoj Babilon u ropstvo. Iz ropstva ih oslobadjaju Persijanci, 50 godina kasnije, koji su bili u jako zanimljivom fazonu. Ne samo što su oslobodili sve Jevreje, nego su im vratili i blago koje im je oteto, i pomogli su im da obnove Jerusalim. Narednih 1000 godina vladalo je veliko prijateljstvo izmedju ova dva naroda, dokazivano više puta u istoriji. Danas su Iran i Izrael najžešći protivnici i mrze se toliko da je na prošlim olimpijskim igrama Iranac, koji je i svetski prvaku rvanju, odbio da se rve sa nekim Izraelcem. Za taj potez je kod kuće nagradjen novčanom nagradom koja je ekvivalentna onoj koju olimpijski komitet dodeljuje za osvojenu zlatnu medalju.

Da se vratim na Jeruslaim. Par stotina godina kasnije, oko 300-te pne, na scenu stupa neponovljivi Aleksandar, koji je nezaobilazna pojava u svakom delu Bliskog Istoka. No on umire mlad, i u borbi oko nasledstva Jevreji nekako izbore sebi slobodu. Opet bejahu svoji na svome, i taman kad su krenuli malo da dišu, eto Pompeja da im objasni ko je gazda u regionu.

Rimljani su ostali dosta dugo, ako Vizantijce smatramo Rimljanima, više od 600 godina. U tom periodu su uspeli nekoliko puta da sruše i obnove čitav grad, da snime odličan film ‘Žitije Brajanovo’, da par puta proteraju i dozvole povratak Jevrejima i da ga na kraju nakon borbe predaju kome drugo nego Persijancima. Ali ovi Persijanci više nisu bili prijatelji, naprotiv, izbacili su sve Jevreje iz grada i zabranili im povratak. Tek su im Arapi, naoružani novom religijom, dozvolili da se vrate kad su nakon 30-tak godina, godine 638., zauzeli grad. Ovo mi je jako zanimljivo – Arapi, muslimani, donose slobodu Jevrejima. Ljudi meni ne veruju kada kažem da je islam najtolerantnija od svih velikih religija. Mada, Arapi su u isto vreme poravnali sveti Solomonov hram i napravili Al-Aqsa dzamiju na njegovim temeljima. Dobro, niko nije savršen.

Muslimani nastavljaju da vladaju sve do pocetka 20-tog veka, sa izuzetkom nekih 100-tinak godina u 12-tom veku, kada su krstaši u suludom eksperimentu dojahali iz Evrope i zaigrali se indijanaca i kauboja. Salahadin, čuveni kurdski strateg, objasnio im je da tu nemaju šta da traze, i neke od detalja ove rasprave možete da pogledate u filmu Kingdom of Heaven koji se baš ovih dana prikazuje u bioskopima. Inače, ja sam taj film gledao pre 10-tak dana u Kuvajtu, okružen sa par stotina Arapa koji su zdušno navijali za Salahadina. Osećao sam se kao krme u Teheranu.

Film posterBaj d vej, film je nevidjena glupost. Onako holivudski romantizovana saga o liku koji brani Jerusalim, koji je pritom prijatelj sa Arapima, emotivnan a mišićav, nosi svetski bol na plećima, sve ume i sve razume. U zbilji, taj lik je bio okrutna kretenčina koja je pobila stotine ljudi iz čiste zabave. No, kad je to Holivud bio zainteresovan za istinu (pogledajte film Chetniks by Louis King, 1943.)










Cabalistic synagogue doorDa zavrsim sa ovom istorijom. Kad se Turska 1917. urušila, Jerusalim uzimaju Englezi pod svoje, i to je period kada mnogi Jevreji iz celog sveta kreću da se vraćaju u Svetu zemlju. 1948. je svet, opterećen užasom holokausta, odlucio da Jevrejima dozvoli da naprave sopstvenu zemlju tamo gde im je Bog i obecao, izmedju Mrtvog i Sredozemnog mora. Ali je problem sto to više nije, niti je ikada ni bila, ekskluzivno jevrejska zemlja. Štaviše, Palestinci takodje smatraju da je zemlja njihova, i tu opet dolazimo do scenarius Balkanicus – otruj komšijinu kravu, preori mu put, zagadi mu potok, raketiraj mu selo.


Današnji Jerusalim je impresivan. U stvari, ne secam se da sam se igde više zaprepastio onim što sa video. Stari grad Jerusalim je potpuno fascinantan. Postoji nekoliko upečatljivih delova grada. Hodajuci arapskim delom ukapirao sam da se tamo ništa nije promenilo već 1000 godina. Uske uličice i štandovi ispred radnji, kroz koje se tiskaju stotine ljudi. Mesar, pekar, piljar, zanatlija, sve što je u izlogu to je i u radnji. Probali smo iz jedne od tih uličica da udjemo u Al-Aqsu, ali nije bilo šansi. Ulazi se jako teško, i samo odredjenim danima, zbog velike opasnosti od radikalnih Jevreja koji bi najradije da je uruše i opet dignu Solomonov hram.






Antiquites
Antikviteti

LionJevrejski deo je sav fensi, vec sam ga uporedio sa Dubrovnikom. Da smo se popeli na vrh tog dela grada, došli bismo na čuveno brdo Zion. Tih dana, lutajući po gradu, nailazio sam na metalne lavove u svim oblicima. Ne samo kao skulpture, vec i kao žigove na raznim zgradama, na pečatima itd. Ipak, najčešće su bili u obliku železne skulpture, u parkovima, na trgovima itd. I onda sam negde pročitao da bi sve to moglo da ima veze sa onom Marlijevom pesmom ‘Iron, like a lion, in Zion’. U toj pesmi Marly peva o tome kako mora da beži, kako je izbeglica i kako mora da bude čvrst, kao lion in Zion. Da li je to u vezi sa izbeglim Jevrejima koji su morali da budu čvrsti – nemam pojma. Notorious Vlada, domorodac u Jerusalimu, kaže da je moja teorija besmislena, jer su lavovi tek odnedavno postali zaštitni znak Jerusalima i da je to manje-više neka vrsta kampanje za unifikaciju Jerusalima, koji je do 1967. bio podeljen na istočni i zapadni.

Ne znam šta je istina, ali volim da verujem kako je sve to povezano!

photo by DraganHrišćanski deo, koji na kraju otkrismo, bio je i najzanimljiviji. Prva stvar – ta crkva Svetog Groba (Holy Sepultchure) je jedno ogromno zdanje koje pod svojim krovom ima jedno 10-tak drugih crkvica, uključujući i onu u kojoj je Hristov grob. Priznaću vam svoj blam – ja nisam ni znao da se tu nalazi Hristov grob. Ja sam mislio da se to brdo Golgota nalazi negde van grada, u planinama, a to je u sred starog grada. Sama Golgota se nalazi 50 metara od groba, i to je sve pod kupolom te ogromne crkve. Kakvo otkriće. Inače, u ovom delu grada se crkve bukvalno nalaze jedna na drugoj, i to ponekad u tri nivoa. Iz jedne se u drugu spušta nekakvim stepenicama i mračnim prolazima, neke crkve nemaju ni vrata, ni zidove, neke su samo sasvim malecne, a najmanja se nalazi sa zadnje strane crkvice u kojoj je Hristov grob. To je ujedno najmanja crkva na svetu, pripada Koptima, fundamentalnoj hrišćanskoj sekti iz Egipta, i nalazi se baš tu da bi bila najbliža Isusu. Velika je taman toliko da dvoje ljudi može da čučne ispred nekakvog oltara i to je to.

Inače, svaka hrišćanska sekta ima svoje ‘zastupništvo’ u Jerusalimu, a 75% celog starog grada Jerusalima je u vlasništvu pravoslavne crkve koju kontrolišu Grci. Baš tih dana kad smo mi bili tamo desio se veliki skandal, jer je taj neki glavni sveštenik (ne znam te crkvene titule, zvaću ga bat-man) na 200 godina iznajmio jedan deo grada oko Jafa kapije nekom jevrejskom biznismenu. Ovakve stvari su jako osetljive, naročito u starom gradu, i ovih dana čitam da su ga ostali bat-mani proterali iz Jerusalima.

Zid placha
Zid plača

Najjača fora je što sam ja u Jerusalim stigao na sam pravoslavni uskrs. To je kod pravoslavaca velika stvar, da dočekaš uskrs u Jerusalimu, pa da na svoje prezime dodaš ono čuveno – hadži. Elem, ulazim ja polako u stari grad, kad vidim neke bradonje sa srpskim zastavicama na reverima. I ja iznenadjeno pitam – vi ste iz Srbije? A oni će – Hristos voskrese brate. Ja počinjem da motam kalendar po glavi, yebote, nije valjda baš danas? I ja ih pitam – vi ste preko neke agencije ovde? A oni – ne brate, mi smo hodočasnici. I ja ih pogledam, a oni kao da su stvarno hodali 2 meseca do tamo, i to kao da su krenuli pravo s nekog maskenbala na temu Srbija do Tokija.

Posle sam provaljivao da je grad pun Rusa. Dosta radnji ima znakove na ruskom jeziku, i generalno, ruski turisti se sve češće sreću na najčudnijim mestima.

Hajde da probam da skratim ovu sagu – Jerusalim je zayebano dobar grad. Sigurno ću se tamo vratiti, na bar dve nedelje, jer ima mnogo stvari da se vidi i nauči. Preporučujem svima da ga ne zaobidju ukoliko dobiju priliku. Ako se razni likovi ubijaju već 3000 godina zbog njega, mora da nešto vredi.

Mecca
Kancelarija i foto-tapet


- 18:31 - Komentari (26) - Isprintaj - #

20.05.2005., petak

Gaza

Enklava

Drugari, hteo sam ja da pišem, ali lenjost uhvatila i ne pušta. U stvari, nije lenjost nego imam saso mange materijala, pa ne znam gde ću pre.

Aj prvo da vas malo bombardujem faktografijom pa ću onda i neke fotke da pokažem, ako budete bili dobri.

Gaza je jedno parče zemlje na granici Egipta i Izraela. Izgleda kao neki isečak filmske trake, dugačka 50km a široka svega 5km, i podeljena u nekoliko razdvojenih oblasti, razdvojenih od strane Izraelaca, naravno.

U čemu je frka s Gazom?

MuraliDo 1967. i opšteg napada na Izrael od strane Egipta, Sirije i Jordana, Gaza je bila pod upravom Egipta. Zapadnu Obalu kontrolisao je Jordan (Gaza i Zapadna Obala zajedno čine Palestinu), a Golansku visoravan Sirija. Danas su sve ove teritorije pod Izraelskom upravom. U tom ratu su ih Izraelci išamarali kao neke balavce iz ulice i oteli im sve klikere. Neke su im odmah vratili (Sinaj Egiptu), ali ove ostale Izrael želi da zadrži.Generalni plan je da se u ove oblasti naseli što više Jevreja, da se Palestinci podele u zone kojima je onemogućena medjusobna komunikacija, i da se na taj način Palestinci motivišu da zauvek odu sa teritorije za koju Izraelci tvrde da im je od Boga obećana (vidi Bibliju, stari zavet).

Taj njihov plan je dao neke rezultate. Milioni Palestinaca se nalaze u susednim zemljama i život u Palestini stvarno nije život. Ali s druge strane, taj plan neće nikad da upali, jer i Palestinci ovu zemlju doživljavaju kao svoju. Živeli su ovde hiljadama godina, a da pritom u poslednjih 15-tak vekova, sve do 20-tog, Jevreja ovde nije ni bilo. Tek nakon kraha Turske i okupacijom Palestine od strane Engleza Jevreji iz celog sveta počinju da se vracaju u Svetu zemlju.

CheckpointDakle, klasičan balkanski sindrom – čija je moja zemlja! Mi smo ovu problematiku na ex-Yu prostorima detaljno studirali, i u više navrata, pa se neću baviti nekom daljom analizom. Reći cu vam samo da je jedan fenomenalno zanimljivi kolega koji je sa mnom tamo posmatrao izbore, Niti iz Prištine, svim Palestincima koje smo sretali objašnjavao da mi imamo sličnu situaciju i da sam ja Izraelac, siledzija, a oni Kosovari Palestinci :-)

Gaza je specifična po tome što na malom prostoru živi mnogo ljudi. Izbeglički kamp Džabalia je najgušće naseljeni deo planete, gde oko150 000 ljudi živi na 1.4km kvadratnih. Pritom, Izraelci i dalje svakog dana otimaju parče po parče teritorije. U ovom trenutku oni naseljavaju negde izmedju 25% i 30% teritorije, i u tim naseljima živi oko 8000 Izraelaca. Na ostalih 70% do 75% živi oko 1.4 miliona Palestinaca! Jasno vam je da su standardi života sasvim različiti.

 Ljudi cekaju da udju u enklavu
Ljudi cekaju da udju u enklavu

Izraelska naselja su tako postavljena da onemogućavaju normalan protok ljudi. Brojni kontrolni punktovi usporavaju ili čak potpuno zaustavljaju protok. Ovo je naročito strrašno za ljude koji žive u enklavama, oblastima koje su sa svih strana okružena izraelskim naseljima. Dešava se da ti ljudi čekaju u po nekoliko dana da se vrate svojoj kući, jer se prolazak kroz izraelsko naselje dešava po specijalnoj proceduri. Nevidljivi izraelski vojnici im se obraćaju isključivo kratkim komandama kroz moćne zvučnike. Naredbe su često potpuno besmislene. Dok smo čekali da kolima udjemo u jednu od enklava, vojnik je naredio radoznalim Palestincima da sednu 10 metara od našeg auta. Zašto? Iz nekog razloga mu se nije svidela naša interakcija.

School yard
Skolsko dvoriste u palesinskoj enklavi na obali

Inače, sama Gaza je potpuno drugačija od svega što sam zamisljao. Ima potpuno fenomenalnu peščanu plažu dugačku 50km.
Gaza beachMore (Mediteran) je fenomenalno čisto, a plaže slobodne od bilo kakvih turističkih objekata, što zbog obogaljene privrede, što zbog moralnih načela koja puno komplikuju golišavo uživanje plaže i mora. Generalno, Gaza je mnogo konzervativnija od ostatka Palestine. Nisam video nijednu ženu koja nije bila tradicionalno obučena. Takodje, merač tradicionalnosti koji sam lično patentirao, a koji se sastoji u merenju procenta žena vozača automobila, pokazao je da je Gaza na samom dnu lestvice zemalja koje sam do sada posetio. Jedino je Basra ispod, jer sam se u Basri pre mesec dana vozio sa svojom šeficom u autu, i opkladio se da ću da vidim bar jednu ženu za volanom dok ne stignemo do naše kuće (pola sata vožnje) i izgubio opkladu. U ovakvim sredinama postoji jedna još suptilnija skala za merenje konzervativnosti, a to je procenat žena koje uopšte sede na prednjem sedištu. Tu je Gaza za pedalj ispred Basre, ali iza Bagdada ili Egipta npr.

Da dodam nešto i o svrsi posete Gazi – izborima. Palestinci su nedavno izabrali lokalnu vlast prvi put nakon 20-tak godina i bili su nevidjeno srećni zbog toga. Čim su se zatvorila birališta počelo je slavlje koje uključuje veranje po krovovima automobila i pucanje iz kalaša u isto vreme. Nisu ni znali kakvi su rezultati, slavili su činjenicu da opet mogu da biraju.

ispred birackog mestaInače, u Palestini postoje dve velike stranke. Jedna je Fattah, stranka pokojnog Arafata i sadašnjeg predsednika Mahmuda Abbasa koga popularno zovu Abu Mazen. U arapskom svetu roditelji dobiju novo ime kad im se rodi prvi sin. Muškarci postaju Abu (otac) a žene Umm (majka). Tako je Abbas postao Abu Mazen dobivši sina Mazena. Njegova stranka Fattah, uprkos tome što je nastala kao političko krilo čuvene PLO, zapravo je umerena opcija u odnosu na svog velikog rivala – Hamas. Ekipa iz Hamasa se do pre godinu dve bavila isključivo dizanjem Izraelaca u vazduh, ali je sada rešila da proširi biznis (diversify) i na politiku. I ne ide im loše uopšte, štaviše, na nekoliko mesta su neočekivano ostavili Fattah u prašini. To mahom budu ruralne ili ekonomski upropašćene sredine, nešto slično kao i kod nas – nacoši dobijaju tamo gde su ljudi manje obrazovani.

Ove zastave sa fotke su samo deo kampanje koja je vodjena na svakom pedlju zemlje, zida, prozora, auta, izloga, majice, kape.. Svaka stranka ima svoju boju, a zelena i žuta pripadaju najvećima, Hamasu i Fattahu. U kampanji je učesvovalo milijardu klinaca, prosto jer ih je nemoguće zaustaviti. Nigde nisam video toliko dece na ulici, na svakom koraku. Kapiram da prosecna porodica ima DC 10, i da ih je nemoguće zadržati u kući. Ako počnete da pričate sa jednim, za par momentata ih se stvori milion, i u tom trenutku evakuacija postaje jedino rešenje.

Kids in campaign
Dragan okružen malim Palestincima

Obratite paznju na fotke sa izbornih lista. Pozitivnom diskriminacijom je odlučeno da svaka skupština mora da ima bar dve žene. Na svakom plakatu se nalaze fotke svih kandidata, ali ne i žena, jer u tradicionalnom arapskom društvu ženi nije mesto na posteru. Zato se umesto žene stavljaju ruže ili sveće, jer su sveće simbol žrtve kojoj se žena izlaže da bi osvetlila put svojoj porodici.

Islamic Jihad Fattah Hamas No women

Jedina stranka koja je prekršila to nepisano pravilo je upravo Hamas. To je isto kao kada Srpska Radikalna Stranka pokloni kompjutere džamiji u Beogradu. Tučes protivnika njegovim oružjem. To naravno nije upalilo baš svuda, pa na jednom od ovih postera možete i da vidite reakciju anonimnog prolaznika.

Image hosted by TinyPic.com

Za kraj malo o ex-yu ekipi sa kojom sam se druzio tih dana. S leva na desno: Mladen, Saška, Dragan, Galja, Slobs i Vlada.
Shimike Svetska NGO scena je preplavljena kadrovima sa Balkana. Eto jedne činjenice u prilog tezi da nijedna pojava nije potpuno crna ili bela, pa ni rat. Sad smo i mi marginalci postali experti za nešto :-) Ipak, od svih ljudi tamo, mi smo bili najopušteniji. Ili se to meni tako činilo. Koristili smo svaki momenat da se skupimo i kikoćemo. Jedna od stvari koje su nam bile smešne su i cipele šefa misije, inače kanadskog senatora. Sa slike vidite da su to šimike sa mašnicama kakve u Srbiji nose vozači autobusa na linijama prema jugu. Senator je dakle operisan od stila, ali ga to nije sprečilo da mladim koleginicama predlaže kombinacije u njegovoj sobi. Jarac matori, sva sreća pa su cipele ostavljale jači utisak nego njegovo baronisanje.

- 23:18 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.05.2005., srijeda

Jerusalem, here I am

Putokaz

Dugo putovanje u Svetu Zemlju počelo je pre 10-tak dana u Basri. Do zuba naoružano obezbedjenje me je prebacilo do granice sa Kuvajtom. Tamo, na vojnom graničnom prelazu, provedoh dugih 45 minuta slušajuci pustinjski vetar i čekićajuci da me neka kuvajtska firma Krstić prebaci do aerodroma. Nisam se nervirao, naprotiv, bio sam slobodan, konačno van Iraka!




Nakon tih 45 minuta shvatih da se firma Krstić neće pojaviti na dogovorenom mestu i krenuh da tražim alternative. Rešenje je stiglo u vidu debeljuškastog kamiondžije iz Indije, koji vozi za neku kuvajtsku kompaniju. Kamion ogroman, natovaren nekim betonskim elementima, a vozač raspoložen za priču. Kaže da je vec 12 godina u Kuvajtu, da je radio kao čistač i da ga je George W. usrećio pruživši mu mogucnost da avanzuje u vozača i tako udovolji naglom porastu potražnje za ovom profesijom nakon oslobodjenja/okupacije Iraka. (zaokruži u skladu s ubedjenjima)

granica



IndijacUglavnom vozi do Iračke granice, ali je jednom rešio da prihvati lukrativnu ponudu i odveze turu do Mosula. Negde pre Bagdada, u čuvenom “triangle of death”, klinci su bacali eksere na put i bušili gume putnicima namernicima. Naš Indijac je stao da promeni probušenu prednju levu, ali ga je američka vojska uperenim puškama ubedila da se vrati u kamion i nastavi vožnju, jer je na tom delu puta zbog čestih napada zabranjeno zaustavljanje.

Naš junak je nastavio da vozi sa bušnom gumom još nekih 20-tak kilometara, i u jednom trenutku je odlučio da ipak stane i zameni gumu, jer nije bilo nikog na vidiku. Nije se pošteno ni zavukao kamion, a 10-ak bandita se u brzim autima stvorilo ispred njega i krenulo da ga obradjuje. Nakon što su ga malo tukli, pronašli su njegov pasoš i kad su videli da je iz Indije, uzeli su mu ključeve od kamiona, vratili mu pasoš i rekli mu da nastavi da hoda u pravcu Bagdada i da se više nikad ne vrati u Irak.

Više se nikad nije ni vratio u Irak. Kaže da ga je spasio pasoš beznačajne zemlje i činjenica da nije radio direktno za Amere, već za Kuvajćane. Iako mu nije bilo usput, odvezao me je pravo na aerodrom. Bilo je mnogo moćno doći na aerodrom u kamionu-aždaji, medju sve one fensi Kuvajćane, iako nam policija nije dozvolila da dodjemo baš do samog “departures” terminala.

mamnuaKuvajt je, inače, potvrdio predrasude koje sam imao. Mnogo bogatstva usred ničega. Prolazeći kroz neki beznačajni grad provalio sam da su sve zgrade u njemu ogromna zdanja poput famozne kuće Karingtona u Dinastiji. Sve kuće imaju tako neke ogromne stubove i gigantske prozore. Svog Indijca sam pitao da li su to specijalne poslovne zgrade neke firme, ali me je on ipak uveravao kako tu žive bogati Kuvajćani sa svojim porodicama, i to jedna porodica po kući (1000 m2 po slobodnoj proceni).

Aerodrom je bio vrlo fensi, cene svega astronomske. Ako mi se nešto i svidelo u tim skupocenim buticima, obavezno je koštalo po 7 hiljada dolara ili slično. Ja ne verujem da tamo može bilo šta da se kupi za manje od 500 dolara. Ipak, osoblje je bilo jako ljubazno i vrlo biznis orjentisano. Ceo aerodrom je pokriven wireless mrežom za pristup intenetu, i sve je besplatno. Vaš biznis ne sme da trpi.

Iz Kuvajta sam odleteo u Amman, gde mi je zadatak bio da dobijem vizu za Izrael. Sama procedura za ulazak u izraelski konzulat trajala je vekovima. Tri različita čekpointa, gumena rukavica i rektalni pregled.. No vizu sam dobio jako brzo i besplatno! Sve moje kolege su morale da plate vizu, jedino sam ja dobio gratis vizu. Zasto – pojma nemam. Valjda ljudi poštuju kad neko argumentovano mrzi njihov politički establišment.

Put u Palestinu je opet krenuo vožnjom do granice. Od Amana se do tog Al-Hussein mosta (preko reke Jordan) stize za oko sat vremena. A onda opet krece procedura (šifra: gumena rukavica). Zanimljivo je bilo primetiti očigledne razlike čim se predje granica. Odmah nam je bilo jasno da smo u jednoj dobro organizovanoj zemlji. Sve je skoro isto kao u Jordanu, samo što stvari funkcionišu, kuće imaju krovove i zidove, sve je čisto i zemlja radja plodove. Očekivao sam čekpointe na svakih 20km, kao u ostalim bliskoistocnim zemljama, ali u Jerusalim stigosmo bez ikakvih zastoja za manje od sat vremena.

A Dzerusalem… ajme, kakav je to grad!

Davidova kula

Tog prvog dana sam samo bacio stvari u sobu i krenuo u šetnju. Satima sam se gubio u fenomenalnim ulicama starog grada, bez ikakve mapa ili cilja, nabasavajuci na Zid Plača, Al-Aqsa džamiju, Davidovu Kulu i jos neka poznata mesta.

Zid plachaBilo mi je jako zanimljivo prelaziti iz arapskog u jevrejski deo grada i nazad, preko te imaginarne razdvajajuće linije. Nijedan prelazak ne prodje neopaženo. Prelazak iz arapskog dela starog grada u jevrejski kvart je isto kao kada biste sa vašara u Žiči, na kome se prodaju kineska elektronika i turska trikotaža, kroz neki prolaz stigli direktno u Dubrovnik, u neki deo gde se nalaze umetničke galerije i fini mali restorani. U arapskom delu se od gužve ne može da hoda, svuda se čuju zvuci modernog arapskog elektro trash-a, uske ulice mirišu na brzu hranu koja se tu na ulici i sprema itd. U jevrejskom delu pevaju ptičice, ljudi polako hodaju, uživaju u suncu i prizorima. Nema gužve ni buke, sve je čisto i lepo.









Bruce LeeOvakva slika se ponavljala svaki put kada sam menjao komšiluk. Jevrejski delovi izgledaju neuporedivo lepše. Iz ovoga ne treba izvući zaključak da su Izraelci dobri a Palestinci zli. Štaviše, mislim da ovakva slika mnogo više govori o tome sa koliko moći i novca raspolažu i jedni i drugi. Moj prijatelj i domaćin Vlada, koji vec neko vreme živi ovde, kaže da je jako teško živeti u Jerusalimu i ne mrzeti Izraelce. Brutalnost i netaktičnost kojom se zavodi red, ubiraju porezi i prave jasna socijalna diferencijacija tesko mogu da ostave nekog ravnodušnim. Ipak, još uvek nemam dovoljno znanja da bih mogao da donesem neki suvisli sud, pa ću se za sada da ćutim i slušam.

…………………………

U ovom trenutku se nalazim u Gazi. Od Jerusalima se do Gaze stiže za par sati, kroz jedan ogromni čekpoint koji jako podseća na granični prelaz. Kad se završi sa svom papirologijom prolazi se kroz jedan dugački improvizovani tunel na čijem drugom kraju vas sačekuje lokalna arapska policija Gaze. Slika je stvarno upečatljiva. Iz high-tech Izraela odjednom prelazimo u 19. vek. Petorica nekih kao policajaca sedi raspojasano za stolom koji ima tepih umesto stonjaka, pije čaj i šali se medju sobom, glasno se smejući. Videli su oni nas, uzeli su pasoše na uvid, ali ipak je u prvom planu neka priča na na koju se svi smeju. Mi im dodjemo kao neki mizanscen za štagod da je tema doskočice. Podatke iz naših pasoša zapisuju u neku svesku, ne razumevajući ni šta u pasošima piše. Za mene su napisali da dolazim iz Rusije. Odatle izlazimo na neki parking koji je niskom bodljikavom žicom ogradjen od ostatka ničega. Koga je trebalo da zaustavi ta bodljivaka žica – nije mi jasno. Automatski se posle 50 metara opet nalazim u sred bliskoistočne bede, prljavih nedovršenih zgrada, puno ljudi koji gube vreme na ulicama (nezaposlenost u Gazi – 60%).

No, o Gazi za koji dan, kada se i završava moja poseta svetoj zemlji.

Maa Salaam!

Jaser
- 22:23 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>