Daemon is back

16.03.2011., srijeda

bijela jakna na krstarici

Teško bruji svemirska krstarica, broji eone. niz obalu cvatu trešnje među lovorima i svetome tlu na kome buja kuš i lavanda odaju priznanje. cvjetovi opadaju i prave snijeg oko stabala. idem na jug. putujem zreo za san, jure metri magistrale, a preko bijele crte mi titra njezin pogled pun gorčine i srama. kaže: ne kod mene, odi u hotel, pa se tamo nađemo.
zbrajam hotele u gradu, nazivam dan dva prije i rezerviram. ovaj je najbliži uz nju, samo prošeta kojih stotinjak metara i već je kod mene. tu sam, šaljem sms. nisam zaključao sobu. iz nje ionako nemaš šta uzeti. tek odnijeti krevet, ložnicu ljubavnu od dva ležaja spojena u nas dvoje koji nikad nismo par. jer: a nemožemo, on me je napustia, a još se razvodimo, šta će svit reći, ovo je mali grad, svak svakog poznaje. tješi se da je recepcioner neće prepoznati i računa na diskreciju hotelskog osoblja, tih duhova ugode doma i kada nisamo doma. ona slobodno ulazi, čuje tuš, gulim sa sebe kilometre i benzin. i prašinu iz očiju, prašinu dugu 500 kilometara. samo da sam uz nju. potrebna mi je kao voda, kruh i zemlja, a nje nikad nema, grintceza moja. južna boginja. tama tužnih misli na svjetlu sunčanijega dana.
Sva je bila zdvojna kada smo se sreli, daleko na sjeveru, u rijeci. dovela je frendica, ona posao, a ova... he, posao! zar bi netko kao ova boginja išla tek tako dijelit milost nekome koga zna tek par chatova, s kojih se ne skida i kada me nema tamo. kada sam ća, opet sam s njom: sms-pjesme lete tamo dole, putuju njoj u krilo, zazviždi mobitel i ne skida se smajl sa njuškice. boginjine.
Dovezem se na mjesto koje smo dogovorili, sparkam motor i nazovem je: gdje si? pred kućom. kućom? kojom? pitam ja. a nekom, veli ona. i prolazi pored mene. čujem u prolazu glas isti kao u slušalici, slatko promukao. čujem je i pored sebe i u eteru. ona gasi mob, mene ne čuje, ne prepoznaje. prođe pored mene, ne vidi me. boža s juga sanja prvi pogled, vjeruje u kemiju, fiziku i ko zna kakvu matematiku: ajme, bojin se, šta ako mi se ne svidiš, ja glupa koza zapalin gori ko`tebe, pa mi se ne svidiš ili ja tebi, ajme, umriću od tuge i srama.
ja je pustim sad nek ode. nek luta kada me ne vidi. šta ću joj ja. razočarano zvoni mob u mojoj glavi. da? kažem. a di si jebate? vrišti božica. tu sam. gdje sam uvijek bio, kenjam. a ima me kojih sto metara za njom. kad me ne vidiš, ko te jebe, mislim.
pa ti nisi normalan, a jesam nasjela, ajjj, zagrebe glas u mojem uhu. ja velim: propasirala si pored mene, niti moj osmijeh, niti lik nisi primjetila, ja za tebe ne postojim. jer ti si boginja. aj ne seri, di si kurče? jebate, pisme mi pišeš, a sa` me vozaš. ne, ne vozam te pizdo. velim: jes` vidila harli? ona se osvrće, veli: da eno ga. a jel vidiš koga kod harlija? pitam. a u pičku mile matere, veli ona. i trči nazad. mob se zgasio. ona dahće, ne usudi se pogledati. gleda u asfalt, motor, negdje pored mene. u moje ruke, valjda, jaknu, traperice. u šta gledaš? jebote. ne diže pogleda, kaže: joj, ne usudin se. šta ako si ružan. a tako si mi lip kad se pričamo. ja sam lijep i sada stojim pred tobom. kažem joj, i prstima joj tičem vrat. klize prsti pod bradu. podižem joj glavu, ona se ne da: pusti, kaže tiho. a ja gledam u njene lasi, mile lasi božičije. puštam je.
Naslonim se dupetom na harlija, gledam je i čudim se, ženi, ljubavnici, majci, djetetu. kćerki. jugu, bogu i vragu. jebote, šta je taj od tebe napravio. mora da je dobar jebac, kad mu sve to opraštaš i još ga voliš. koji je to strojar, čif od makine, pedijatar morao bit, da od tebe u djetetu napravi dijete u tebi. tako si gruba na govoru, a tako smjerna u ćutnji koje se stidiš, gutaš je. suze navru. vidim da plače, boža moja uzvišena. opet je dotaknem za rame, a ona samo sune na mene, privije se i skriva oči. i tako se držimo, a ona ne podiže oči. ja se uzjogunio, pa spuštam glavu niže, da bi joj oči vidio, pogled, sijev zjenice, ma bjeloočnicu samo da ugledam. lovi nas gusti riječki mrak ispod kandelabra koji je tu postavljen još za mussolinija, na betonskom stupu slivenom od crvenkastog šljunka i cementa.
Na, kažem. guram joj u ruke kacigu. ona sretna da može sakriti pogled, stavlja kacigu, zatežem joj remenčić ispod brade, i vidim da me još ne želi pogledati, ne želi moje lice spojiti s onim nepoznatim glasom i chatovima koji je vlaže i uzbuđuju, čak mi je rekla da je toliko narajcam da sama mora završiti dok se čujemo telefonom. svršava bezglasno, neprimjetno i bez daha. samo muk. tada znam da je gotova, kada zamukne telefon, samo zuj grada u daljini. njezinoga disanja nema. sve stane. kao pred neveru.
Guta harley kilometre, skoro sam stigao. preko žice vidi se luka i kuće, zaklinju se nebu u sutonu, sunce odlazi neko drugo mjesto grijati, veseliti i ljubiti. kliknem speeddial i evo mi zvona u glasu. jednom, dva. treći zvon, samo što je počeo, prekide se: u glavi mi nezin duboki alt, grebe kao turpija, jebozovno i mljackavo, južno, mokro: dolaziš li? di si, zaboga, čekan ka luda. di si?
Vozim kroz suton. drži me za prsa, jako i drhti, nesigurna u zavoju, nespretna na nizbrdici, naginje se na krivu stranu. ratni konj je srećom stabilan i trom. ona lagana i bez gravitacije. vozim je na koncert, željela je vidjeti tu grupu, veli da su joj najbolji, da su ka život sam, da ih najvoli. stižemo na parkiralište na preluci. zavrnem zapešćem pozdrav, zarošta mašina. silazi iza mene teško i tromo, boji se. ne skida kacigu. ja je gledam, vraćam naočale na nos, ona i dalje ima pogled negdje oko mene. ne na mojem licu. velim: a čuj, možda te i puste na svirku, ali nećeš ništa čuti, ako ne skineš...taj oklop za vožnju ne da zvuku da se prostre. a šteta benda, a i karte sam kupio. pa se smijem. to ju okine, zgrči se i okrete, pada. ja je ulovim s leđa, meko, nježno, preko jakne, preko kože, osjećam njezin dah, tremu. ulovim je za kajšiće na podbratku i otkopčavam ih lako, brzo. navika. ona zakima glavom, oslobađa se kacige, nije navikla. prostire se njezina kosa, diže se za kacigom, od elektriciteta. miris njene kose prodire kroz noć uz more, iz dvorane čuje se buka, ljudi vrište, palice odzvanjaju: tak! tak! tak! doboš sunu iz buke i urlika, i bend počinje. ja je okrećem u mrak, tamo gdje je tama najjača, ispod trešnje, ili je to amul, ma nije bitno. podignem joj bradu i utisnem svoje usne na njezine. pušta me k svojim usnama, jezikom ispipava moje brkove, usnice. ona ima ukus na duhan i maline. žmiri i jezikom pokušava me dokučiti, lijepe obrve stisle se do obraza i usisava me, polako, ali sigurno. igra se, oslobađa. ja otvorim oči i vidim oko. uplašeno oko, pa stisne oko, pa ja zažmurim i dalje je ljubim. opušta se u zagrljaju, pa se napinje, pa se opušta, pa se napne, pa zadrhti. pa još jednom zadrhti. pa otvori oči i odvoji se od mene. gledaju me njene oči, duboka bol u njima. o jebo te, pa šta si to napravio? velim njemu, kapetanu. koja je to ozljeda da te božije oči tako pate. pa je zagrlim i držim uza sebe i odahnem: konačno.
Ulazim u sami centar grada, svjetle ljudi ispod neona, gibaju se, odlaze i dolaze, automobili zavažaju, pokoji motor, prepoznajemo se, lagano se pozdravimo ramenima, tijelom, braća u slobodi. idem niz cestu pored dvorca, pa kroz zavoj na rivu. pa do mora. pričam joj gdje sam. odi još malo naprid pa ćeš vidit moj auto. a onda kreni zamnom, veli boža. vidim dole niz obalu citroen, blenda mi. namiguju svjetla u daljini. skrećem pored nje, pristajem ko barka uz gat. iznad dima cigarete koju je netom upalila, čuo sam zippo dok me je navigala, gleda me. smješi se. no, oči joj i dalje imaju onaj odsjaj mraka i dubina gdje posejdon kuje oluje i cunamije.
Zagrljeni smo na koncertu, i ja i ona bi da smo sada miljama daleko. krije pogled, ali me pogledava, pokušava me zavoljeti, gleda. osjećam: ne spaja pojavu sa nježnošću. ja grub, neotesan, koža svuda po meni, smrdi na rigotine, pivu, duhan, pljuvačku, castrol. ona... princepessa s juga, namirisana, dotjerana, uredna, rebe joj stoje ko salivene, poslije mi veli da joj po narudžbi jedan lik šije. na nogama marte, ženske, plave. svijetloplave. u ustima cigareta koju ne vadi. puši i previše, tri kutije, kaže. ja moje smotam po želji, nekad tri nekad deset, kako sam taj dan raspoložen. i koliko je zanimljivo biti koji dan. majica sa slikom benda, pomno izabrana. slaže se s ostatkom odjeće. uzela je kožnu jaknicu, bijelu kao trešnjin cvijet, kratku, lijepu, neobičnu, ali paše uz harlija. sve na njoj pasuje uz harlija. i ona ide uz harlija, ali pogled. nikako ne paše. nema slobode, osjećaja vjetra, brzine, nema smijeha od srca. nema te neke... hmm, moyo. nema moyo u njoj.
Bend svira neumorno, kopa po venama, udara u glavu, zvuk je zid od betona, ona se giba, tjera mene na gibanje. sva je na meni, noga uz nogu, tijelo uz tijelo, pripijena uz bok na pola, osjećam joj sisu kako tvrdom bradavicom lagano nažuljava moju majicu. znoji se ispod pazuha. ostavlja mi znoj na ruci, peče me. okrećem je k sebi i ponovo je ljubim da se uvjerim da je tu, da je uvjerim da sam tu. opušta se potpuno, cuga iz boce, pali cigaretu. nervozno je uzme među kažiprsta i palca, okreće se k mome uhu i poliže me. ljigavo, vlažno, smetlarski. liže mi znoj sa vrata. trnem, budim se, ona spušta pogled i vidi da sam probuđen. pa ponovo me licne po vratu. ja je okrenem k sebi, i zagrabim je cijelu usnicama, do njezinog palucavog jezika, udišem je. ona bez zvuka lecnu, opusti se skroz i preda mi svoj dah. odjednom sva pluća istjera u mene. moyo se budi.
Idemo negdje na cugu, velim u mikrofon ispod kacige. ne. vozi dalje. idemo k meni. smijem se glasno. najzad, njezina postelja, njezin svijet. vrućina me okreće, znojim se ispod kacige, u ušima mi titra njezin glas. vozimo se uzbrdo, pa niz aleju, drveće oko nas, pa do bolnice. a pa onda skreni livo i stani kod žute zgrade. kaže mi. stajem, kočim. gasim šklopociju. zadrndam posljednji pozdrav svim bikerima svijeta i ugasim. koda kroz crescendo auspuha. da se zna da sam i tu pokrstio zrak harlijem.
U mom stanu mrak. samo par seoskih pasa, a kroz prozor dohodi ulična lampa. njezina bijela jakna nestaje u mraku ispod prozora. ostaje u majici. skida se. mirno, staloženo, kao gospodarica svijeta. ne drhti, nema zaraze, straha, kolere, kuge, gladi. zna gdje je, laptop virka s ruba stola, otvoren i svjetluca. čujem je kako misli: eto, tu je to mjesto, tu me je našao, tu smo nas dva, a ne ovdje. skida majicu, nema grudnjaka, sise joj stoje lijepo, samopouzdano i znaju da su još stvarne. u njihovoj četrdesetoj, još su poželjne, tvrdih bradavica i nježne kože. velike i čvrste jabuke, širok razmak među njima. bez težine. kao da im je božije ime njeno dalo bezvremenost mladosti. stomak kao sedlo harleya, meko i dajno odvaja se od okolnoga zraka i čini liniju ljepote. veliki kožni opasač sada se sklanja u stranu i otvara botune na rebama, polako izviruju bijele, obične, pamučne gaćice. skrivaju oblo stvorenje, koje bljesne na svjetlu i u okretu odlaze rebe u mrak poda. duge noge, bez marti koje je, nekim volšebnim pokretom koji nisam ni primjetio, fasciniran njezinom sisom lijevom i desnom, skinula, odzvanjaju svjetlom kroz prozor sobe. duge, nježne. lijepa, skladna koljena, dugi listovi, mazna bedra, jaka stegna. stoji tako boginja i iz mraka me promatra. kao da se čudi: pa što čekaš? ja se skanjujem, oklijevam je dotaknuti, taj je eter među nama gust kao tri zraka. ma ne tri... trideset i tri zraka, gusta kao tlo pod nama. težak sam, jer ja bi to, što je tijelo boginje, želio ljubiti, ući u to, opsjedati je kao vitez neki zamak. a to je sada moj zamak, i u njega imam ujahati kao gospodar, a ne ratnik.
Uhodim u njezinu kuću. vodi me niz prolaz, žut kao i zgrada. gegav, pomorski hod tu je prisutan, kapetana i mornara, bijelih udovica i djece, klinki smjerna pogleda i klipanića školaraca koji se iz zabave zezaju s klinkama, prave im psine i vuku ih za kike. pogladim je po kosi, dugoj, snenoj, teškoj kao kaciga. kikastoj i maznoj. domaća vrata, široka, građena za buru i jugo otpiru se, uvodi me boginja u predsoblje, veliko, široko i visoko, pa pored ormara do sobe. u sobi je krevet. velik, lijep, bijel, nizak. ja je hvatam za guzove i zahvaćam rukom naprvo, k sisi, napipavam već krutu bradavicu i ljubim je u vrat odozada. ližem je iza uha. jecne, okrene se, sneno i usporeno, zagrabi me, prstima krene k mojm usnama, kao da želi još usana na svojima, kao da ne vjeruje da su usne ovdje. bacamo se na postelju, obučeni i željni.
Stojim u mraku nasred sobe, tražim osklonac na zidu. ona, ne osvrćući se, čistim i nepatvorenim osjećajem gospodarice prostora, sjeda na moj ležaj. gledaju me njezine krute bradavice, spusti pogled k njima, pa zagleda negdje u stranu. ja uza zid moje sobe šutim, čekam. nema me. bez daha gledam svu tu ljepotu i osjećam da se stidi. poznaje me zaista tek tih par sati vožnje, koncerta i ljubljenja i sada gola i smjerna čeka. što ću ja to s njom učiniti, što ću ja sada reći, da li ću je zavoljeti, da li će mi se doista svidjeti. daleko od doma, muža i sigurnosti, boginja s juga čeka moj potez. da li ti mene želiš, da li stvarno želiš? pitam. da, kimnu kosa, nema lica, nema očiju. promukli njezin glas puni sobu kao i svjetlo ulične lampe: da, ako me i sada želiš. kleknem na koljena, ulovim je opet za bradu, podignem njezinu tugu k mojim očima i vidim sjaj, tračak sjaja. javlja se moyo, sve sigurniji i glasniji. čeka, vidim. osluškuje. želi. polako spuštam usnice na te njezine bradavice, fasciniraju me, prže mi obraze. ona dah zadrži, ne pušta ga kroz glasnice, tiha je i smjerna i dalje. strese se. od jeze, namreška se koža, ogrubi. ljubeći joj sise, rukom polako primim je za vrat. sunu iz lakta njezina ruka do mene, pokuša me obujmiti, uloviti oko ruba majice, pa je nervozno zadiže, poteže. ja joj pomažem, skida majicu s mene. pruži prste i dlan do hlača, tamo gdje je nateknuće, pipka, provjerava. mene to još više narajcava, osjećam joj prste kako prate oblik kroz hlače, osjećam dodir kroz gaće, osjećam njezine prste kroz sve te slojeve odjeće do kože. pokušava dokučiti veličinu, dužinu, širinu, tvrdoću. nervozno me hvata za pojas, kida ga. ja je smirujem, mičem njene nervozne prste, ali ne daju se prsti, zajedno s mojima otkopčava pojas, ona i ja hvatamo zip, povlačimo ga dole, malo mi zakači dlake i osjetim kako ih kida. ali nema tu bola, samo jači nadražaj. povlači mi hlače do koljena. tad pusti moje prste, zagrabi ispod gaća. odozdola iskoči kurac, i ona ga halapljivo zagrabi ustima, provjerava miris, okus, aromu, težinu na jeziku. pruža jezik ka jajima, uvlači ga cijeloga i nestaje joj u grlu. jeknem, osjećaj je intenzivan i božanstven, traje, ispunjava, dolijeva benzin. savršeno dobar osjećaj koji traje.
Polako se izvučem i poguram je da legne. ona glasno izdahnu, huknu, nervozna i željna, napaljena. zabaci se i pade na ležaj. njezini tabani, french lakirani noktići, lijepi gležnjevi koje prate skladne duge noge na hladno tamnom svjetlu kroz prozor, ostaju na podu. kleknem ispred tih savršenih nogu i polako klizim jezikom od njezinog koljena preko stegna k njezinim gaćama. slan ukus mora i znoja, miris kože i aroma parfema, ženskog, laganog i nježnog, miris iz gaća rajca me. jaki miris želje i vlažne vagine, koja se dugo vlažila, valjda još od prvog poljupca dole na preluci, me izluđuje. nježno utrljavam nosom u taj vlažni pamuk, zapinjem, igram se, pokušavam usnama oko ruba gaćica podići malo ih, na stranu pogurati, barem malo, stegno me uz obraz miluje, zapinju mi dlake s brade za tkaninu, ona jeca, dahće, migolji. klize mi dlanovi preko njezinih gležanja, preko listova, koljena, zakoljenica, preko stegana, do bokova, uzimam rubove gaćica i potežem polako, nježna koža ima otiske od gume, osjećam naboriće vrhovima prstiju i potežem, skidam zadnji zaslon ispred božičine ljepote, miline i nabreklih usmina koje željno iščekuju poljupce, jezik, usnice na njenim malim usnama.
Miris njezinoga bića posve me obuzima, kuha negdje u meni ta juha njezinih sokova, mirisa i kušam je. usnama lagano od međice prema gore potegnem. ni suho ni mokro, još se usne zapinju za nježnu kožu i od pamuka isušene sokove oko labia. gornja usna napipava onaj luk iznad, otvara se njezina vagina pred mojim licem i ja lagano jezikom licnem ispod samog klitorisa, pa oko njega pa ga uzmem usnama. protrese se boginja i zamuknu soba, psi i svjetlo. zamuknu i boginja, prestade disati. prestaje se tresti. pogledam joj u nabrekle bradavice ispred brade, ona pokušava dići glavu, ali samo jeknu i ponovo spusti tešku kosu na ležaj.
Polako, da ne uznemirim zrak, klizim prsima preko njezina briješka lagano obraslog i njegovanog. glavićem zapnem za gornji rub njezine ženskosti i uđem lagano, polako, slobodno i cijeli u njezinu vaginu koja je boginja. gleda me razrogačenih očiju, upija me i ne vjeruje. još uvijek da sam tu, uz nju. da se ševimo, a tek smo se upoznali. ona mama, teta, kapetanica, kurva, radojebnica. bijela udovica. ostavljena, sama i nesigurna na milost i ne milost riječkoj nevolji i smijehu. moyo. opet svršava, u valovima, lagano, klizi kao brodica po ulju, kao veslo staroga mornara koje zaranja dovoljno duboko da ide, dovoljno plitko da se ne umara. sve zastane, šutnja je bremenita i teška kao kamen s dna mora.
Polako se okreće, ja je gledam i rukama i očima, njezina je stražnjica veličanstven prizor oblina, krivulja i savršeno se slaže s mojim dlanovima, njena bedra taman široka za moje ruke, grlim je prstima za zdjelice i natičem se odozada, do kraja, samo jaja ostaju vani, a i njih želim staviti tamo, u toplu i vlažnu božičinu pičku. i opet, niti stenje, niti glas da pusti, samo steže vaginu oko kurca tako jako da svršavam naglo, žestoko i tresem se kao sumanut. koljena nas ne drže više i padamo.
Jutro je rano, nije još ni zora, mi se mazimo na ogromnome jebarniku u njezinoj raskošnoj sobi, toliko drugačiji svijet je tu na jugu. vrućina je, para naših tijela, miris pljuvačke, jebovine i znoja ispunjava zrak oko golih tijela, ja klečim pored boginje i gledam to tijelo, valeure oblina, boje mesa koje prestaju u rubovima bjelini plahti. kosu koja se rasipa kao vodopad oko njezinih ramena, slatkih, dovoljno jakih da je lijepa, dovoljno mekih da je žena. prsti mi klize po njezinim leđima, stražnjici, rascjepu, dotaknem šupćić, ona migolji, pa vraćam ruku nazad k vratu, pa opet k guzi.
I tako, veli ona. govori već dugo. ja je pozorno slušam. znaš. nećemo moći ovako. ti si daleko, a ja san si našla posal. slikaću neke kataloge, radiću jebate. a ja ti ne želin otić odavde, ovo je misto sav moj svit. pa neću više moć poslon za rijeku, a gori, ako nisan bar jednom tjedno s tobon, ka i da nisan. a ti imaš svoj posa`, dite, bivšu, zna` da ti se ne da preselit. a i nešto, onako, kad se razmislin, baš te i nisan doživila ti znaš da ja virujen u kemiju, a više mi dođeš ka... a šta ja znan, ka ljubavnik. jebač. malo te je tu. znaš, meni triba neko dame voli, dame mazi, a ka` te nema, šta ću. ja opet moran sama sebe svršit. jebiga.
Mene je u tome trenu zabolilo oko prostate, jak, oštar, težak bol. valjda se vidio na licu. nježno moje milo s juga, počele su njene oči suzit. ja te ne volin, šta ću, veli ona. motrim je, gledam boginju. gledam kako se mojo riječ po misao gasi u njoj. evo, opet se vraća onome što je jače od nje. govori: znaš, smeta me šta si tako brz na ričima, šta si gad jedan kakav ne moren ja bit. a i ne moren. znaš da ne moren se s tobon šetat po mistu, nije lipo da me vidu s tebon pod ruku, a još se rastajen, ovo je mali grad, ogovaraće me, šta ću onda? a i ovako je bolje dok se nismo zavukli u neku tu... štajaznan, nemoš to ni opisat. šta mi dođemo? upita me i s obrvama.
jebači, velim ja, sexualci. pa se nasmijem. ona me pogleda tužno, vraća se onaj pogled, prvi naš pogled kada sam na koljena pao od njezine tuge i jada. ti nisi ozbiljan budalo, govori mi: samo dođeš i odeš, nema te cile šetimane, a ja po tuzi, i po boci znan potegnut, bojin se da se propijen. nije lipo vidit me pijanu, stukla san tako već auto jednom. sram me je. i odvraća pogled s mene. skriva ga, ne želi me gledati, gleda kut kreveta, posteljinu i veliku sliku ničega što je naslikao genijalac. savršeni zapletaj boja, poteza i linija. linije sudbine krojene od strane velikana. gledam za njenim pogledom koji titra po tome platnu. upija ritam, presliku neke emocije iz davnine. i gledam i ne vjerume da je to moguće: gase se oči, gasi se boginja. tama ulazi, moyo. moyo odlazi negdje, parkira se kraj mene, bruji mašina uza zid iza mojih leđa.
Ustajem, ostavljam je zamišljenoga toga pogleda na krevetu kako grli koljena, nakon poljupca u tjeme na vrh kose, divne božičine. kuham kavu. motam prvu jutarnju. palim. zipo zvekne kao čekić o prazne zidove kuhinje. čujem zvuk vode iz kupatila. pušim, pijem kavu. ulazi boža, sva vlažna od tuša, sjeda preko puta mene na stolac, vadi pljugu iz kutije, uzima zipo i kresne. posljednji jeb duša u divljini krepao je kao stonoga zgažena traktorom negdje na pustoj livadi osutoj ciklamama i crnim glogom. duhanski dim ide mi k licu, a ja se ne sklanjam već halapljivo udahnem božičin dah.
Krstarica rošće milijarde milimetara. vrti se mašina, zabijaju se klipovi u cilindre kao ja u njezina bedra. glatko, jako, intenzivno, preromantično i mijenjam brzine naviše, zuji moj oklopnjak. a snijeg trešnjinih cvjetova koji plaču ljeto grmlju kuša i lovori uz cestu zavijaju iza mojih ramena. urliče motor jače od mojih svršavanja, izvikanih pjesama. o moyu, o boginji. o ženi koja se vratila tamo gdje joj nije mjesto. o tijesnim rebama. savršenim noktićima, upasiranim majicama, bijeloj jakni koja pjeva blues, površnim kavama i praznim razgovorima bijelih udova južnih. bodulskih. zavija kao gitara na mjesečini, tresak duše na cesti. nema rastanka na drumu.
Redovito o božićima dođe sms: mogu nazvati? zazvoni moj mob. javim se. promukao i hrapav glas iz daljine plače mi o samoći, tuzi i priča mi priču kako je zaljubljena, a ima kemije al je on, taj uvijek i redovito neki drugi, neće: ajme, ostaću sama. i rida beskonačnu tugu koju niti jedan moyo ovoga svijeta ne može ispuniti. boginja južna sama plače u tužan stroj bez duše, a moje srce iznova kida se na dva.

- 12:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.03.2011., ponedjeljak

the god of rock poors the beer, and brother jack daniels shouts tennesse blues. yeap

7 godina jedne povijesti
glava peta: kanta za smeće ili kako sam se rastajao

zvoni telefon. zvrči, titra, nota d udara u glavu, dammit, tko ga je izmislio, jebo grahama i aleksu i bella, da mi je znati šta mu je to trebalo. majmun jedan, samo mi pričinja bol u glavi, reže rafale po ušima, kostima, ramenima, prsima, kosa mi otpada. budim se pomalo i na skokove. skakuće misao, kao skočimiš, muad`dib na dvomjesečini. titra isprekidani alarm i nota d bježi oko mene, cikuje i podvriskuje, lomi se o zidove i gitaru, šljapkavo se pripija uz merinu kosu. meri se trza, bunovna, kosa joj se raspe preko mene, sisice me nježno bradavicama prekliznu i zgrabi ručku: daaa, molim. čklkčklklklkj, čuje se iz slušalice, ja se okrećem na drugu stranu, pokušavam se maknuti od toga zvuka, meri me gura slušalicom u leđa i kaže: sranje, onako, primorskim akcentom iz ankarana, n posebno, a j posebno. okrećem se k njoj, pokušam je poljubiti, ona se izmaknu, izbeči lagano oke prema sluški i gura mi je u ruku. pokušm još jednom dohvatiti njezine usne, ali kao morski medvjed, samo padnem u postelju niti ne pokušavajući se zadržati na rukama. ona se ne ceri, ozbiljno mi pruža slušalicu i izbeči oči još šire. lijepe oči merine, plave i duboke, kad se smiješi sitne borice se skupljaju ko pačije nožice u kutevima. merinih očiju.
a, dobro, velim ja, pa uzmem slušalicu, kabel se otpusti pa ga zategnem oko lakta i na uho. halo, prokrkljam u nju. šlajm od duhana i lošega zraka unese malo turpije u taj glas. bluzerski, promukao, oktavu dublji nego kada sam budan.
e, čuj, mama mi je jutros umrla, jel možeš doć?
suzy, moja nadivnija suzy plače u slušalicu. nijemo i tiho, ali je čujem kao da je slap vode počeo padati na betonsku bloketu. teško, jecajuće i šumno, kao da je pao kit na tlo i pretvorio se u masnu, krvavu fleku, napravio krater u koji sada suzine suze padaju. budim se naglo, potpuno i otvaram oči. da, kažem i spuštam slušalicu. meri me gleda: kaj je? ilena je umrla, velim. suzi je u kurcu. idemo. meri me osmatra s visine i mjerka jednim od svojih ljubeznivih pogleda, mjeri i računa šta se sada dešava samnom, ocjenjuje moj nastup i umjetnički, a ne samo tehnički dojam, a ja kao da ću čut milkin glas na klizalištu i počinjem se cerekati. merici to nije čudno, otkada sam se vratio iz rata, ništa je više samnom ne iznenađuje. glupe situacije me ostavljaju mirnim, a naporne i teške me tjeraju na cerekanje. volim se smijati, a moj asocijativni niz nije baš nekako uobičajen nakon par granata koje su pale meni preblizu.
okej, ilona je umrla. ajmo. pokret. djeluj. ne misli. mislim, mislim. da, treba se umiti, otuširati, obrijati, ne močiti kosu. startam prema kupaoni, preskačem veš mašinu, sa kade skidam stari veš, bacam na pod, ulećem u kadu. puštam vodu, da doteče topla. čekam. ilena, mama, nona, njena kosa i pogled pun neke brižne i ljupke tihosti. meri lagano ulazi zamnom, skida gaćice, ulazi do mene u kadu, ja osjećam da mi se diže, ali sada nije baš vrijeme, mislim ja, a meri se saginje i njena lijepa, ljupka, savršena mala guza me rajca. ahhh zar sad, zar sad! bmumtr. a diže se i ne pita kako se ja osjećam, da li imam vremena i kako trebam biti tamo, daleko u rijeci, a ne ovdje na primorskem, u ankaranu sa meri u kadi. bmmumater
meri se okreće k meni i gleda ga, pa podigne pogled k mom licu, pa opet spušta pogled, pa se nasmiješi. pa okreće tuš k meni i polije me, ja se skosnem od mlake vode, pa se počnemo cerekati. ja, veli ona, zdigau se. e, fant. sploh, zjebanca i to. sploh, mislim si ja, ploha. nije ploha već rudla. o jebo te. aj meri daj taj tuš. počinji već jednom to kupanje, a on samo stoji, kao garda titova u kući cvijeća, u stavu mirno i čeka. a koji kurac čekaš, gledam ga ja i dolazi topla voda.
meri se ispire u kadi, ja mažem pjenom bradu, tresu mi se ruke, nervoz me lovi, on i dalje stoji, pouzdano i mirno kao tisućljetna stijena. žiletom počinjem sjeći dlake na bradi, pod nosom, na obrazima. pazim da se ne porežem, ruke mi titraju, adrenalin se u meni pretvara u minu, nagaznu, odskočnu. opasno, jako opasno, mislim ja, smiri se, luka, pričam si, ovo je normalno. posve normalno, ilena je baka, sve je u redu, nije to tonči, slavko. miro. i počinjem nabrajati moje mrtve drugove. legenda, andro, vaso, glavonja, dudo, profesor. njih više nema. ostali su negdje u praznini, ilena je tu u rijeci, čeka da dođeš, nitko neće po tebi pucati kad je vidiš. udišem miris pjene za brijanje, vrućega zraka punog vlage i mirisa merine kose, šunkice i sagorenog castrola, a privikao sam se na taj miris. sve je dobro. meri već oblači majicu i trapke, navlači jaknu i odlazi van. sada će, čekam i podrezujem zadnje poteze s vrata. prolazim prstima po licu, bradi vratu, razmazujem ostanjke pjene i provjeravam. potez još, dva sa žiletom, pa ga ispirem. pogledam dole, on i dalje u stavu od prije, ne da mu se reći. ništa ga ne može smesti. ništa, he. cerim se opako, nabrijano i grdo. kroz prozor čujem tutanj harlija, meri ga budi iz kome, stupora i grije, pred nama je put. žuran put preko istre, kroz učku pa doma. ili je doma ovdje, pitam se ja. gdje je doma. nekako, srce veli da je doma kod suzi, sada i u ovom momentu je kod suzi. navlačim hlače preko gaća i on i dalje uporno ometa da zakopčam šlic. a jebo te, više. divim se sam sebi. jakna. dokumenti? pasoš? gledam u ladici, i njezin je tu, grabim. lova? pipam po jakni, ima love, dobro je. sve je tu.
sjedam iza meri na harlija, hvatam je ispood sisićki, malo ih ipak onako, nježno dotaknem, ona to voli, znam je, osjećam kako se cereka, jer osjeća i njega na guzi. znam joj jedan poseban pokret, tek naglasak pokreta pod jaknom koji samo ja mogu rukama u rukavicama osjetiti i znam da se cereka. meri se naginje, diže potkoljenicu, šalta i dodaje gas, krećemo. prema koperskoj luci, ostavljamo s lijeva dvije škofije. harli liže sredinu ceste, sagiba se i uvija, mašina drži d u basu, dek. dek. dek. dek. ne naginje se, već kao ratni konj, u zavoje ulazi sporo i dostojanstveno, kruto, polagano, nigdje se harleyu and davidsonu ne žuri. nikada ni nije. svuda stigne, a još vidiš i što seljak pored ceste misli dok kosi travu. miran, dostojanstven težak na njivi. počinje kasno ljeto. trava se kosi, zeleno već naveliko tjera prema crvenom i žutom. dok se penjemo u kras, gore visoko iznad nas kameni bedem dominira krajolikom, pod njim gusta šuma zelenog. serpentine, cesta još nije dovršena, rižana, okolo starom cestom, predloka, pa na žgane, u brdo na gračišče, sočergu i izbijamo na plato graničnog prelaza. maše: prođite. slovenski policaj. ulazimo na hrvaško. gleda nas policajac, dobar dan imate šta... prepoznaje motor, pogleda pod vizir i vidi meri, eee, bok. šta je? di ćete vi tako rano? meri ništa ne govori, samo gleda, ja skidam kacigu. bok, petre. druže. suzina mama je umrla, pa idemo u rijeku. tuga u petrovim očima bljesnu kao trag ozljede. sjeti se ilene pa skoro zaplače. ilena se o nama brinula, htjela je ona s nama i na frontu, ali je nismo puštali u autobus. petar ju jako cijenii i voli, štrikala je ilena i šalove i kape da se ne smrzavamo u objelini hladnih ličkih zima. zimi petar nosi u smjeni njezin šal, kao kolajnu i ne da ga skinuti, makar je u službi. tuga petrovih očiju smekša i kolegu na carini, ne znam ga. novi je. petar mu pokazuje da nas pusti. stavljam kacigu, petar zamahuje nadole, nestaje iz fona. nota tuge se diže u d i natavljamo na buzet, pa prema tunelu. migoljim se, malo me već boli, kucnem po grudima meri. ona kroti grdosiju i staje. njišti oklopni ratni konj u zadnjem turažu. skidam kacigu.
meri, velim, pa pogledom ciljam na dole. ona kroz vizir spusti pogled, pa cijelu glavu, otkapča remenje ispod brade, skida kacigu i gleda. počinje se grdo cerekati. napete hlače, još kao da je malo narastao. vadi ključ iz harlija, pa me povede prema stablima malo iznad ceste. sunce se već dobro diglo i postaje vruće. skida jaknu, otkopčava mi zip, remen, klekne. obujmi glavić usnama, pomogne se rukom, par poteza kao kistom majstora slikara, peračice suđa, umjetnice balerine. ja osjetim da ću psrsnuti, pa prsnem. usta su joj puna, ali meri nikada ne pizdi oko toga, dapače sviđa joj se. uvijek kada joj svršim u usta, kao da se zabavlja. drži ga u ustima do kraja, kao da se ponosi. digne se i nagore gleda me u oči. s kuta usana par bisera sjaji se na kasnome suncu jutra. podigne svoje ručice k meni, pridigne se na prste, malo me povuče za majicu na dole i utisne mi savršeni poljubac moje vlastite muškosti, ja prihvatim igru, prasica, zna kako će me dobiti. njene usne imaju gorkasti, ikrasti ukus sperme. moje sperme. uvuče jezik u moja usta, gricka mi usnice, a sperma nam curi po bradama, kaplje negdje dole po nama. to me spali, pogledamo ja i ona dole, on i dalje stoji. he, ona skida čizme, zajedno sa hlačama koje je naglo i temeljito svukla sa sebe, sa savršene guze, bedara, koljena, baci tu gomilu do jakne, legne na jaknu, okrete se i pozove me svojom stražnjicom, ja se spustim na koljena i već se njezina lijepa, mala, vlažna, mila, uska, skoro djevojačka, vagina natiče na mene. dašće meri, teško diše, grleno, mazno, žarko, lavlje, viče grrrrrrr, ahnnnn, mmmm, ja je hvatam za kosu, vučem unazad, hvatam je za male sisiće, kompletne i malecke kolika je i mala meri, žena koja je dijete, džepna venera kažu. ma venera vam je džepna, meri je žena, prava, potpuna. ima trideset i pet, na licu joj se vide vjetrovi vožnji, sunca i ona istinska ljepota odraslosti. držim je za kosu, klize moji dlanovi, prsti, po njezinim lijepim, malim leđima, draškam je po čmaru, hvatam s obje ruke za slabine, i natičem do kraja, ona vrišti, slatko, jako, grleno. vrišti i natiče se još jače, opire se stražnjicom o mene, odupire se nogama kao da će ustati. poskakuje, trza se. osjeća nas duboko, proždire me. naciljala se na g točku i skladno pjeva u d. zvonko odjekuju gudure istrijanske, vrišti do neba. dahće, usrkava vjetrić s učke pa ponovo vrišti, vrišti. slobodna, neokaljana, kao majka priroda, meri svršava gromko, strahovito, drhti i skače, otima se, ja je držim za slabine i veselim se boginji, lavici, kozi istrijanskoj. promuklo reži njezino grlo, meri svršava i svršava, ne staje sve dok ja ne osjetim navalu, pa je punim, ispunjavam i osjećam da više nema ništa, ona stišće mišiće svoje slatke pičke i izvlači sve iz mene. do suhoće. ništa ne ostaje na vjetriću sa učke kada ga ispusti iz njene podrhtavajuće, natekle i mirisne utrobe. ljubim joj stegna odozada, ližem joj usmine, šupčić, ona se migolji od slasti. meri, mala bogolika meri.
preko učke, zvonim na vratima, meri je ostala dole uz motor.
suzi otvara, same suze idu, tiho, polako, slijevaju se, jedna prati drugu, prijateljice u nizu, obrve su se pretvorile u crte kose, prsa joj podrhtavaju, sise njene se klimataju, smiješno velike u ovome blesavom trenutku žalosti. sagnula se kao da je sama zemlja privlači. ruke mi same polete k njoj, grlim je. o moja suzi. ana gleda u nas iza njezinih leđa, ančica moja mila, plaki malo i ona. vodi me suzi u sobu. ilena leži, siva, već hladna, oči joj sklopljene, mirne, trbuh natekao od bolesti. jetke, nimalo nježne i turobne. gola je, suzi veli da ju je pokušla oprati. bacam jaknu na pod, malo anče je odvlači negdje u kut i igra se, suzi plače, hvata spužvu. milo moje, velim, ja, suzice, odi dole po meri, pa si skuhajte kavu i podružite se. ja ću to. ančica podiže pogledić, nasmiješi mi se, ja uzimam lavor, namočim spužvu i zaplačem. sjetim se dana kada sam se razvodio.
suzi je nadrkano stajala u kutu sudskog hodnika na viaromi, dočekivala svaku siluetu, bređa već osam mjeseci, teška i sebi i svojim križima, a mene je sline dovozio starim stojadinom, pa dok je silazio niz strossmayerovu zakačio kantu za smeće, i rekao: ups, sori! ja sam sav sjeban šutio, nisam znao je li taj sori za mene ili za tu kantu punu smeća. ili za njega. ili za stojku, za nekoga je taj sori, da ga jebeš.
sline i klinci koji više nisu to, sviraju samnom već koju godinu, sviramo gadno, jetko i surovo, kakv već bluz može biti kad si lud i nadrkan od rata, adrenalina, smrti i teških osjećaja koji su sve, samo ne tupost. vratili su me sline, petko i đani doma, gdje mi je mjesto, u lakoću ljubavi, pjesama i slatko gorkih koketerija sa najmračnijim tajnama duše. sada već sviramo bluz sa osmijehom na licu, uživamo u razmjeni tonova, nota i ugode, čak i kad najneugodnije svoje pjesme pjevam, čine mi se kao da su oblaci, vjetar i doživljaj. osjećam ih kao svoju djecu, te pjesme, te dječake koji su već ljudi. sline razvio se u mračno dobrog gitaristu. najboljeg, a tjera se on, kad god nazovem, čujem ga kako trlja po žicama, ne skida se s te gitare. e, gene, unjka, evo skidam nešto, kad je proba? taj sam ga dan nazvao i rekao: sline, možeš doći po mene? ne mogu ovo sam. ne mogu, jebemu, sam. nikako. nema više onog suzinog zuja koji popunjava prazno u donjem dijelu stomaka. suzi je puna djeteta, njegovog. on je pristao da joj bude ono što ja nisam, uvijek doma i na raspolaganju, uvijek mučaljiv i nježan, srnećeg pogleda i visok, lijep, crnokos. prezgodan. paše uz suzine lokne i beskrajnu težnju za životom. mama veli da je dobar čovjek, sjeku me ančine riječi, dječje i nevine. pravo u stomak, kida utrobu i suze lipte, kao znoj. iz objih očiju. ne voli mene sada suzi, ali ja jebeno još volim nju. zauvijek. moja suzy q.
sline me prati do hodnika, čeka smireno, samo teško diše kroz nos, bok suzi, veli. suzi sva usopljena, smiješna, više mi nije tako slatka kao kada sam s njom čekao da ančica dođe. nekako mi je ljigava, kao mrkač, kao crna udovica. suzi, jesi dobro? pitam je. suza sijeva kao grom: ma šta dobro, neću roditi to dijete s tvojim prezimenom. blesavo pragmatična i uporna suzi. sline samo lagano lecnu pa se u svoj svojoj visini zarotira na pol kruga i vidim kako trese ramenima. puko je. i ja se počinjem ceriti. suza nas gleda kao da smo nadrogirani. ja pokušavam smiriti stomak, ali valovi cereka se jedva stišavaju. uto dolazi gospođa sudac. ulazimo u sudnicu. rasprava počinje.
perem ilenu, nježno, polako, glavu, lice, bilo je znojavo kada je odlazila, vidim, hladna vlaga još je tu. perem joj uši, nježno dotičem spužvom njezin vrat, okopnio i star. grudi male, totalno suprotno njezinoj kćeri, perem i divim se ljepoti njenoj, smirena je sada ilena, perem joj stomak, stidne dlake, venerin brijeg, perem stegna, jaka i lijepa, čvrsta, nepokorena, hrabra, koljena, stopala. pokušam je okrenuti, ali moje skršene kosti ne daju. ančice, milo moje, kažem, odi po mamu i tetu meri. ljupko moje ode iz sobe i vraćaju se moje tri gracije. pomozite, velim. suzi opet jetko zaplače, meri se svinu i pogleda u ilonu onako skosa, šta ja tu radim, pita se, ali priskače, pomaže mi. suza dolazi do majke, uzima je nespretno za rame i nekako ilena promijeni položaj, okrete se na trbuh i pod pritiskom, ispusti se zrak iz crijeva, prde ilena. mi se počeno ceriti kao da je nova godina. suzi kroz suze, ja kroz tugu a meri kroz sućut, cerimo se i nekako se razbija čemer odlaska. kao da to stvarno nije to, kraj svijeta. odlazak zauvijek. ilena bi, da nije mrtva, sada na mjestu svisnula od cereka. perem je dalje, listove, šunke, guzove, leđa, operem je cijelu, a moje žene pored mene toroču lagano, zadubile se u razgovor. mace moje, velim im ja, hoćemo li sada ilenu obući. mi ćemo, kaže meri sa suzi u savršenom duetu. žene. woman to woman connection, vidim ja. iako su svaka na svojoj strani barikade, nekako preko mene njih se dvije vole. razumiju. nisu si teške. gledam ih, sjećam se kako je to bilo.
sline me vraća doma. ja onako, malo hladan, malo vruć. za deset dana dobijamo papire. rastavljeni smo. odahnuo sam, već šest godina suzu nagovaram da se rastanemo. neće. ne da. ne zna. šta li se tu u toj glavi roji, nikada mi ne govori, ali osjećam da me još treba, želi, traži. kada nema nikoga da je utaži, dolazi k meni i otvara staru porezotinu. kao masaijevski vol, ja se puštam da iz mene uzme hrane koliko treba, pa me namaže ljutom travom i ode. godinama tako, meri je u mome životu dugo već bila dok je suzi dolazila u moj stan na pećinama i svršavala jetko, trpko, samo radi zadovoljenja, bez milosti i ljubavi. tupih očiju odlazila kao da joj nisam samo stranac. kao da, kad izađe na vrata, više uopće ne postojim. i nema me.
i drago je već bio tu, mislim čak da je bila trudna, kada je dolazila, bijesno i zahtijevajući, negdje u svojim mislima, hladnim kao čelik noža i vruće pičke pune strasti, nabreklih bradavica na ogromnim dojkama, velikim i mekim. svršavla je kao da doziva australiju i odlazila tamo tih nekoliko vječnosti orgazma. pitao sam je jednom kamo to ona ode, kada tako ode od svršavanja. u australiju, prošaptala je. vjerujem joj, jer takav orgazam ne može završiti bilo gdje, stvarno te odvede na drugi kraj svijeta.
nazvao sam mrtvozornika, rekao da je došla ilena na kraj puta, veli on, doći ćemo. odem nazad u sobu, tri gracije već oblače majku, pitam gdje je drago. doma, veli suzi, u bosni. zvala sam ga, ali niko se ne javlja. mali mirkić je s njim, ja sam ostala uz mamu, jučer su otišli. ok, idem zvati u italiju, velim. tete, ilenine sestre u bolonju. pođem u kuhinju, kava na stolu, srknem iz jedne od šalica. s mlijekom, suzina. meri voli čistu. operem ruke u sudoperu, zvoni voda po nehrđajućem čeliku sudopera, čista nota d. dobro je. i u ileninoj prekrasno uređenoj i minuciozno pospremljenoj kuhinji počinjem kuhati ručak.

- 06:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.03.2011., petak

the god of rock poors the beer, and brother jack daniels shouts tennesse blues. yeah

7 godina jedne povijesti
glava prva: padanje daleko dole gdje ljudi dišu samo da bi disali

sline je doklatio do mene na onim svojim štulama i preko glave mi prezijevao nazalnim glasom: e matori, jel bi ti htio da sviraš s nama?
petko je iza njega teško dahtao, noseći soft case sa bubnjevima, a mali sale je žonglirao sa svojim flajt kejsom i pogledavao ženska dupeta okolo. podignem ja i glavu i pogled kojih tridesetak stupnjeva u vis i konjska faca slinetova mi zaigra pred monitorom. đozle na kut nosa, gore pri vrhu, obrve mu nadiru iznad okvira, blesast pogled, fiksira me nadole u križ, mokre usne, praskaju uokolo slinu: čuj, mi bi da sviramo bluz, a čuj, jebiga, ono, ti si ipak tata. petko je teškim treskom odložio svoj najteži teret pa, ulovivši usput pivce na šanku koje mu je markova žena postavila, okrenuo se prema nama naginjući iz boce. da, reče dijete sale, tek mu brčići počeli štampat lokne oko usana, ti si tata. flajt kejs zajedno s njim, podbočuju jedno drugo, u drugoj ruci piva, malo se leluja. slinetu bazde iz usta cigarete, pivo i dva trula zuba, još ne brije bradu, čekinje mu blonde se po licu, trči-trči pa jedna.
a, velim ja, šta bi vi po bluzu? da, odvališe sva trojica uglas, dozlopizdio nam ovaj šlajf, samo drkamo, ma godo je sve to, ali treba nam više godo, ono, znaš, mojo stvar, jug bez sjevera, delta men, kužiš? a tebe smo ko klinci slušali okolo, a znamo da sad ne sviraš, da si se sjebo, da nemaš više bend, a u kurac, koja je to genijalna ekipa bila, čuj, znaš, mi bi ono. znaš, mi`oćemo pravi bend, opet veli petko. mali sale, nateže bocu i opet pogledom na domaćicu, naginje se k njoj, ali ništa ne govori, samo proučava gabarite i procjenjuje je to... a u kurcu im guzica, mislim si ja, ovi mali leteći medvjedići neloše sviraju.
uto čujem korake u čizmama. ječe hodnikom: trak trak, trak trak, ritam koraka je odaje, odlučne i poletne su te čizme u isto vrijeme. meri. čujem je, nadajući se da je ona. evo ih iza ugla, odzvanjaju te čizme, samo taj zvuk osjećam, dječaci nešto klafraju o kolinsu, kingu, memfisu, hookeru.
ugleda me s drugog kraja ogromnoga šanka, u gužvi i poletu, obrve joj se digoše, zasijaše, oči suziše, pa raširiše i ostanu počivati na meni dok korača i probija se kroz zrak, gusti, koparski zrak pun dima, šanka, klafranja tri dječaka, mirisa šita, trave, pive, vinjaka. jednostavno, stvori se tu, iz samoga zraka, njezin miris na castrol, patchouli i kožnu jaknu uzavije se uz mene, plave joj loknice zavile preko jaknice, sisići poskočiše kad je podigla ručice da me zagrli. podiže pogled k meni, plave, kao koparski zaljev plave meričine oči poigrale zrak na mom licu. napući usne, kušnu me jednom, pa usrče zrak, otvori usta i ko lavica, cijelu mi glavu strpa u tih pola decimetra prostora. ispljunu me meri, okrete se oko mene, dohvati pivu i na tečnom primorskom nešto reče, što je zazvučalo kao da hoće da opsuje markovu ženu. mojra je gleda, nešto potiho pripovijedaše, pa se opet okrene meni. a budeš ostaou nočas, fant? ja, velim. budem, ili tud v studju, ili kod tebe, doma v ankaranu. češ? milo njeno lice se još više razvedri i potisnu taj koperski zrak van, ostalo je samo malo mjesta osim osmjeha. kimnu mojri glavom, spomene kuću, ključ i marka, gurnu joj vrećicu šita, uzme ključ između dva kruga nataložene rose, objesi mi se na rame, poškaklja me jezikom iza uha, okret, zastava jakne okrete se fazicu i pol iza nje, resice jakne za njima, za resicama lokne, i otumpa negdje van, gdje će za koji tren početi teški, spororokčući zvuk harleya. ostao je miris castrola, patchoulija i rasplinjava se u magli oko šanka, dimu cigareta i mirisu kvasca. pivskog, kiselog. daj še enu, mojra.
čekamo na termin, dječaci titraju, vježbali su dugo, naporno da bi se uigrali, glume da su ledeni ko pive koje ispijaju, puše nervozno odbijaju dimove, grimasiraju vježbajući lične mišiće, pokušavaju još štogod pametno reći, ali se gube u zvuku silnih ono znaš, šit, godo, ono jebiga i ostalih tih nekih gomilanja ničega u ničemu. teški entuzijazam oduzeo nas je malo pomalo, dok me ubjeđuju da nije vrijeme stalo, da se još da biti, svirati, da žena i dijete i totalka nisu prepreka i da ipak ima nešto u tome što su me došli izvući iz svakodnevice shita u koji pomalo tonem, pomirujući se sa svijetom oko sebe na drven, pivom i shitom natopljen način., uto naiđe kos, pa veli, ajmo, studio je fraj.
tu noć meri i ja podijelili smo pola pizze, četkicu za zube, joint i nešto sline. krepani oboje, pokušali smo još malo, ali unatoč entuzijazmu i nekoj tupoj volji, pristojno smo dočekali jutro. meri se nabrzinu obukla, psujući brata i njegovo poduzeće, odletila, lupila su vrata, vani grunule svjećice, podkubala meri gasinu i doppler se izgubio u noti g. dži bluz harley.
uzmem usnjak i lagano, g,c, g,c... soul, bejbi, sonny me uzeo i ne ostavlja me, već dvije godine, suzi i čemer izlaze na zvuk. can`t bring the good man down, pjevam si ja, i sjećam se osmjeha rastrganog u limu. suzi, divna suzy q, moja ljubav iz djetinjstva, her lips like cherry.. teško me pritišće njezin dah tik do mojih ušiju, rudlava kosa, kaput od đavolje kože i njezin beskonačni zuj, prisutnost koja je pridavila moj beskrajni osjećaj samoće. plače mi se, ali suze ne idu. izlaze na zvuk usnjaka. iz g. padam nazad u dan kada sam je vidio prvi puta, u srednjoj.
glupasta rudlava crnokosa, oštrog pronicljivog pogleda, niskog dupeta i sisa zbog kojih bi dolly dobila komplekse. ide suzi, a ispred nje balkon. kada ju je elvis ugledao, rekao je: jebote, otkuda ti ova jayne mansfield. i je, suzi je pin up, prava talijanka, čvrsta obla guza i članstvo u ronilačkom klubu. dugo je iz mene izvlačila note koje nisu bile blue. a kada su bile blue, to je bio rocabilly, my babys arms se dugo vrtila te osamdesetidruge na prvim mjestima demo topa. na kontu smo dobili počasno mjesto, postali smo band. u očima ekipe vidio se respect. oni ljuto piče nešto što nije baš riječki rock. drugačiji su, ludi, neobuzdani. i suzi s nama. rudlava suzi, koja je bila kost i meso benda, sva njegova pjesmarica i odabir covera.
usnjak tugaljivo i teško odsvirava codu, kraj. imam poći, snima se. motam duhan, ogledam se za nekom kavom, gdje li meri drži kavu, pitam glasno. vuneni pokrivač pada s mene, vidim ožiljak na ruci, markere po nogama, tamo gdje su teško i sporo zarastale kosti. pod pupkom brazda ko uzorana ledina, jarko mesnate boje, toliko jarko različita od kože koja je ostala čitava, neopečena i blijeda. svrbe me ožiljci, bole me leđa, mišići koje više ne mogu micati opet se grudaju i stvaraju osjećaj stisnutosti, guraju me k podu, kao da mi raste grba. navlačim majicu, lagano bazducka na znoj i kastrol merine kože. jebate, ta je cura ko šunka, miriše stalno na dim i sagorenu mješavinu sa castrolom. meri, divna i podatna merica. šutljiva kad treba, brbljava malo, sušta moja suprotnost. skuplja me ko ćikove u pepeljaru i brine o meni, čak i kad se vratim u rijeku, zove me svaki dan i pita me da li sam dobro, treba li mi što, voli me. i ja volim nju, velim si.
meri dolazi motorom svaku subotu u rijeku, meni u mali stan na pećinama, ima mjesta za pojačalo, gitare, strunjaču i kupaonu koja služi i kao kuhinja. pregradili 45-te naovamo neki veliki stan, tu u zgradi na glavanovu. odakle je darko otišao put zagreba. ja stavio rešo na veš mašinu. plinski. kuhamo si, jedemo, ljubimo se i ne izlazimo dok ne moram u studio. ne da mi se svirati više okolo. nema snage, osjećam se crknuto, a blues mi izlazi na pore. dole ispod ožiljka rupa puna ničega. ni bol, ni tuga, ništa. nismo se pošteno pojebali, a ne znam više koliko. a zamamna je meri, lijepa, malecka, džepna venera koja kroti harleya. volim je gledati kada odlazi na bajku, ima nešto iskonsko jahačko u njoj, pišem joj pjesme, kratke, tek par redaka, pa stanem. nema je tu gdje treba biti da bi pjesme bile žive.
suzi me je rastrgala, odvela klinku, po enti put rekla ti si lud.
ja ležim u lovranu i ne mogu se maknuti, od gipsa i bola. samo mi je lice u grču i bljuje vatru. fali me više komada, nema više ničega suvislog u meni, a ja plačem. grčim se od bijesa. lud lud. lud.
toga jutra sam skužio da me ona nikako ne voli, đubre moje jedino. došao sam doma, mrtav trijezan, klinkica je skakutala po sobi, njena mama groznim pogledom je buljila u moje ruke, pa ga podigla. luka, jebe se ona s nekim trećemajcem dole na kantridi. znam, rekoh. nije joj prvi put, razumijem je. osjećam je, znam je. i nisam ljubomoran, tek sam lecnut, jer smo se dogovorili da je ovo naša večer, da ćemo odigrati igru familije, već dvije godine ne živimo skupa, dijelimo se na dva, ali smo se dogovarali, respect je bitan. ona je mama moje kćeri, moje malecke lijepe ane. i ne tupi je da sam mrcina, ugrađuje u anči respect za mene, ja sam joj ipak tata, pjevač, roker, netko tko je voli i na koga se oslanja cijeli život, moja mila suzi. ne shvaća ljubav, viče, eee, ja hoću živjeti i leta, ko muha, osica, vilin konjic, hvata se s kretenima na poslu, pipkaju je, gura im dekolte pod nos. okinu je negdje na brzaka u veceu, ona svrši pa je mirna. dođe meni, na pećine, kada je suša, navali na mene ko sumanuta, ne stigne ni gaćice skinut, zadigne suknju, pošemeri onaj donji rub gaćica u stranu i samo se natakne, a ja sam za nju spreman odmah, mahom, samo vidim kako prosijevne komad golog mesa iz čarapa, samo lecnem, dahnem i unutra sam. u suzi. gledam je u oči. ne mrdamo se i ne dišemo, ne dišemo, gledamo se i počne se zatvarati nebo. svršavamo u urliku, oboje odjednom. ne mazimo se. ne ljubimo se. gleda me onim blesastim pogledom, još bunovna od orgazma, tupa. hoću živjeti, vidi se u nenim očima, tamnim kao smrt.
suzi. život ide iznutra, svjedočim ja. tu negdje, pa pokazujem na srce. život ti je iluzija, maco, i pipkam je po čarapama, ah, suzina noga u čarapama, fetiš moj. suzi, male stvari koje činimo čine život živim, dobre i loše stvari koje činimo su život. nije život gala predstava niti domjenci poslije gdje se svi prave da su dobri, prituljuju svoju zavist, ljubomoru, sexualnost, bedastoće i naporno, do znojenja, svoj strah od sutra, od toga da neće imati više ništa. bedasto misle da je sve u lovi, autima i praznim razgovorima o poslu, karijeri i skijanju na piancavallu. partijaju bez daha, bez onog udaha u sebe, bez ideje da je ovo danas sve, baš sve i da sutra nikada neće doći, smo jedno beskonačno sada i ovdje.
osuđuju me zbog mojih stavova, izgleda, nenormiranog nonkomformizma, a ja sam ja. jebeni komformista svoje duše, svojih osjećaja, svojih pjesama. volim te ko moje gitare, moju kći, velim joj, volim te više od neba i zemlje zajedno, više od sebe samoga. znam da sam ti težak teret, da sam naporan jer me nikako ne razumiješ, ne prihvaćaš sve ono što te je privuklo meni još tamo u prvom razredu naše škole. a ja ti nisam teret, suzi moja milena. ja te jednostavno volim, ti si sama sebi breme natovarila. ne vidiš ga, a tu ti je. tvoja želja ostaje samo puka želja. ako želiš živjeti, živi, ja te ne mogu i ne znam spriječiti, i bilo bi svetogrđe da to činim, kao tvoja mama tvome tati. ja nisam tvoj tata i ti nisi tvoja mama. puštam te na slobodu, radi s njom što želiš, ali nemoj šutjeti, nemoj me prijekorno gledati, jer ja tebe kužim. ti, maco sebe ne kužiš. ne znam ni da li se osjećaš. i zato imaš poriv da želiš živjeti. ali svoj život na pogrešnom mjestu tražiš, tu vani nema ništa i opet se saginjem prema njoj i ruku položim između njenih sisa. tu je život i sve što trebaš. samo se usudi pogledati.
gladim je po nogama, ali, ona ne vidi što pričam, ona se pali. moje ruke na njenim nogama i ima upalitis sexus. osjećam kako se miris iz njenih gaćica podiže k meni, pa mene pali, pa se počnemo ljubiti, brzo, halapljivo, kao sumanuti i opet, samo lagamo razmaknem njene usmine i unutra sam. ne, ne dišemo, gledam bezdan njenih crnih zjenica, nema je, nema nikoga. niti mene. urla tako da se čuje do australije, ja urličem s njom. praznim se još jednom. skupljam se u suzi, ona prikuplja podatke, računa. spušta suknju, navuče gaćice, ni ne opere se, izlazi skupa s mojom spermom i nestaje u fade out-u hodnika. susjed gleda televiziju, ja uzimam gitaru. midnight session with the devil.
mama suzina se pokupila doma, ja sa malom sam u stanu. igramo se, zezamo, gilimo se, prduckamo jedno drugo usnama u obraze, širimo ruke na pitanje koliko me voliš, gledamo cutić, pa je okupam, presvučem i stavim spavati. smotam joint, ajebi ga, nema suzi, idem se napušit.
ujutro, oko zore, dok se pekari spremaju na počinak, evo nje, nemazna, nezadovoljena i neurotična. biće da nije bio dobar jebac. ja šutim, ona gleda pored mene. bili smo dogovorili da smo tu, rekoh. ona šuti, njene oči crnih zjenica zainteresirano gledaju moju ruku, moj šlic, moju majicu, podiže pogled k meni, ali me ne gleda, ne vidi. pijana je. mrmlja da se mora oprati i da je imala posla pa je ostala do jutra. idem ja, suzi, moram na posao, kažem. ona kimnu glavom. uopće ne registrira moju zajedljivost i zajebavanje. krene prema sobi. pade na krevet, mrtva i umorna, zaspe prije nego izjurim oslobođen iz stana.
sjedam na motor, zabacim guzicu iznad sica i po pedali. rokće kawa. trese se 120 konja pod mojim jajima. gas, mijenjam brzine i na autoput, zaobilaznicu. gas, još gasa. šaltam u višu, mašina divlja u okretima, pič se podiže u f. još gasa. diže se u fis. dodajem još gasa i vrišti moja mašina čisti g. vidim ga predamnom, negdje prije izlaza za opatiju, na mojoj strani. buljava dva svijetla oka u daljini, koja se pretvaraju u blizinu, ciljam ravno među oči. nema straha. kawasaki blues izlazi iz mene, ja i bajk pjevamo savršeni g do sraza. konačnog, definitivnog i neumoljivog. nema bola, osjećam, ćutim kako mišići više nemaju oslonca, mijenjam i stanje i konzistenciju i opis. kosti se mrve u pijesak, mišići se napinju oko ničega da bi me održali kako god, zubi se krše o upravljač. mozak se nagužvava o prednjicu lobanje. oči se izbeče od nagloga zaustavljanja, vektor gibanja u odnosu na gravitacijski moment čini svoje. letim, visoko, daleko. letim. još više, jako visoko i jako daleko. fade out u savršeno usklađenom duetu note g.

- 16:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.03.2011., četvrtak

ona je tu negdje, samo je nema, s njim je

profesorica ima lijepe, jake noge i teške grudi. velike, ispod lagane ciklama maje od kašmira. i tanca ispred mene ko na žeri. njene plave, ravne kosice zamahuju oko nje. gleda me preko i ispod naočala, ovisno o ritmu koji d.j. trenutno usvirava u buku topova koji se prave da su zvučnici. njena stražnjica se pretvorila u veliko i teško breme ranih tridesetih. sve u ime loše i brze marende na velikom odmoru. još stanuje kod mame na škurinjama, u neboderu š. fuck nas u buci upoznaje. zdravo, lepi momčino, dere se. ja je gledam i ne znam gutati. zamamna je, slatka taman da bih je obilzao rukama i nosom posvud, sve zajedno sa znojem, parfemom i talogom od duhanskog dima koji se vije oko nas u vrućini. vani je zima, teška riječka. unutra je vruće do znoja i tutnji artiljerija. bass bubanj ko haubica ispaljuje projektile, a na njega se svako toliko nadovezuju rafali doboša, koji uvijek završe krešendom raspucalih činela. loopovi traju i traju, toliko da ne možeš čuti ni vlastite misli, ni dah koji se trudi kroz glasnice izreći: hej, ja sam luka. ne čuje me, protrlja me po grudima i povuče do šanka, gleda ljubopitljivo i previše ljubazno, nagnula je glavu, kose se smirile pa joj oblizuju vrat, znojav i drhtav od brzog uvlačenja zraka. teško joj je plesati i biti atraktivna s tom ogromnom masom. a voli plesati, vidim, stalno potancava. giba se, ritam iz a denser. jeah. boh, sad se čujem. ja sam luka i upravo sam prekinuo s djevojkom. no ne dodajem: ode ona, onako, zauvijek, ima ona drugoga, pizdunka, skuhala je lika, a još smo se pravili da smo par. jebena fixacija na zihericu. blene profesorica u mene, sva luda. jer sada stvarno nema što reći. trgne iz čaše, uvali cigaretu u usta i povuče strastan dim, otpuhnu ga pored mene, gleda, čudi se. vidim da misli: e sad bi mi odvalila šamarčinu, zar se tako uletava? zar je to barenje? uto uleću gobo i fuck: e ekipa, pljuckaju fuckove usnice pivu sa grlića boce, tako brzo želi nešto reći da pošteno nije ni potegao iz boce. tražimo komade za emisiju. skupljamo ih, ulećemo i pitamo da li bi na ri-tv. treba nam nešto masno za novu emisiju. spas. vidi ona. ja predirektan ranjen i bez nje. gledam je i poželjujem da me zagrli, ljubi, i miješam nju sa njom. pijemo. pijemo se pogledima, ja mrzovoljnog osmijeha pokazujem zube, pravim se dasa, nije meni ništa, sve je u redu. idemo plesati, veli ona. idemo, da. rado. ritam iz a denser. yeah, mislim ja. otpuhaću ja auspuh zakrčen tanjinom kosom, koju je potkratila baš netom, osmijeh i vrelu usnu njenu. otpuhaću njezino izbočeno skladno sportaško dupe, male cike, njezinu lakomost za životom koju je tražila u meni, u čokoladi s jagodama i zavisti i ogovaranju najboljih prijateljica. ma idi u pičku materinu, rekao sam kada sam je zadnji puta otpratio doma i zatvorila se vrata autobusa za njom. broj 4. za kozalu. profesorica me nateže za kravatu, unosi mi se u lice i promatra me pozorno: moje reakcije, drveno lice, ma šta drveno, guma tvrda, smijem se iz usnica, ostatak lica ne zbori. priča nešto na mote, ajmo van, kažu moti. ajmo. zrak trijezni. zima je, bez bure, jugo se nadulo, iz luke dolazi smrad, još malo pa će jutro. sumorno i sivo, riječko, neveselo. mrtvilo mora, mrtvilo osjećaja. a razdiru me disanja i gluhe riječi, još mi se uši oporavljaju. ona veli: da se prošetamo. ja za njom šutke. stražnjica, ko feral, njena me vodi. ogromanjska, a opet lijepa i nekako skladna, zamamna. kosa joj pada taman do ramena, na kaput koji nije ni vjetrovka ni mondura, čudan neki, crven. sva je kričasta učiteljica, privlači pažnju. nešto priča, ispred nje idu riječi, ja za njom kaskam kao poslušni psić. stane, okrene se k meni: jebo te, luka si reko? je. velim ja, luka. luka, kaže: jebeno si okej lik. valjda su moje obrve zategle luk čuđenja u toj tišini koja je puna onih noćnih, blesavih zvukova staroga grada, jer čuo sam je što je rekla i šutio. malo je ljudi kao ti, momčino, koji bi tako došli ženskoj i rekli: evo upravo sam prekinuo sa curom. tako si drag. vidi se vatra u tebi i ta tvoja šutnja me pomalo izluđuje. pa opet stavi ruku na moje grudi. a meni, ma ja bi je sada poljubio, ali ne da mi se, o da jako bi je poljubio. a nekako, ne da mi se. a i ona se baš nije najzgodnije namjestila, iako su nam usne blizu. valjda misli da je nisam čuo, jer šutim. i ne mislim baš. bar ne da znam da mislim, a mislim: na tanjinu kosu, crnu i loknastu, koju je nedavno popeglala i skratila do ramena. slične su im frizure. na njezine slatke usne, pomamne i žestoke. sliči profesorica na nju, o, nekako previše sliči. žena. tanja mlada, tek završila fax, profesorica treba u trideset i trećoj. žene obadvije. stojim ja, profesorica se budi ispred mene, pa se ponovo okreće i vodi me dalje, do svoga auta na obali, sjeda u njega, mali citroen, saxo. otvara vrata s druge strane, potapša sjedalo do sebe i kaže, ajde. ajde, mislim ja, ajde. sjedam. tanjina kosa na mom jastuku sjeda samnom. pali stroj. čuje se onaj tumplavi zvuk anlasera, ja se pomalo budim, osjećam da se migoljim iz tijela i da se adaptiram na novo tijelo, migoljim se i u gaćama. nisam puno popio večeras, par uniona. ona vozi po gradu. šuti. šutim i ja. o bože, šutim. ne da mi se pričati. krene na istočni izlaz. za crikvu. prođe pećine. viktor lenac, svetu luciju, kostrenu. šoići se pomaljaju iz zore, iskačemo iznad bakra, skrivenog dole u bezdanu mraka. zaljev se bljeska tamom, sjenom, jer iznad sijevaju prve vatre zore. prelijepi zaljev bakarskih kapetana i bijelih udova, baškota i terasa vinograda iznad. ono nešto ne migolji tamo gdje bi trebao osjećati ushit novoga rađanja, zore iznad svijeta. mojega svijeta. i sjetim se da je rekla da drago radi negdje u kraljevici i savijam se da umanjim bol u stomaku. pita me učiteljica jesam li dobro, kao vidi kroz moj stomak, a ja lažem da sam gladan. gladna sam i ja, poveseli se mojoj razgovorljivosti. sva tako iskreno i meni čudno zabrinuta za moje zdravlje i duhovnost. idemo kod braće na burek? mislim ja može i potvrdno valjda kimam glavom. jer ona uz škripu i lupu maloga saxa naglo skreće prema kuzmu. penjemo se, saxo drhti, trese se, smrdi lagano benza, kao i u yugiću, kad zasmrdi, zasmrdi. miješa se taj miris u mojemu ranjenom stomaku. riga mi se, kažem. ona prikoči. stane sa strane. gasi motor. ja otvaram vrata. udišem sol iz zraka, zrak ostaje vani. ne da mi se ni disati. jebi ga, od samo dvije pive. onda se sjetim da nisam jeo nekoliko dana. he, baš. vraćam se u auto. nisam rigo, kažem. ona šuti, škubi donju usnu, ponovo pali saxa i nastavljamo avanturu uzbrdice. kuzam. skreće preko mosta i vješto i sklizavo spušta se u dragu. vozi pored studija gdje smo sale, pille, rolly i ja pravili ljudima divnu glazbu. teta mare upravo je izašla u butigu. mislim, nije nas ni primjetila. pazila je da je ne zakvači auto koji se kotrlja niz cestu, a ja i profesorica u njemu. draga počiva u sjeni, cesta kojoj znam svaki metar. svaki ljetni šušanj lišća, svaku mrlju blata u jesen, svaki dahtaj bure u zimi. svaki proljetni poljubac cvijeća. izlazimo na svetu anu, lijevo je križ. šutim ja, šuti učiteljica. skreće na bolnicu, spušta se niz kumičićevu, ispod željezničkog mosta na piramidu, niz strossmayerovu na školjić pa kroz zavoj na drugu stranu. i tu, na samoj uzbrdici pred semaforom, kod galerije staje, zajaši na bankinu, ugasi motor. ja gledam. šutim. oćeš burek? pita. pogledam je, njene plave oči iza naočala sa baš učiteljskim okvirom, vide se kroz podeblja stakla. nasmiješim se, opet bez onih borica oko očiju. hoću. ajde, momčino, izlazi, veli ona. otvaram vrata, a zaglušujuća hladnoća me trijezni ponovo. izlazimo, ona viče, brrr, pa usrkava zrak, fsssfsfsfssss. smiješim se opet. ovaj puta očni živci, moji kapčani mišići pomalo reagiraju. ovo nije tanja, ovo je drugo biće. pogledam je. sav taj miš maš boja, oblina. skriva svoje lijepe velike sise i bedra u kapot i kreće. oćeš s mesom, pita. hoću, velim. okreće se k rupi u zidu i dreknu: dva bureka! mesna, moliću fino! pojavi se lice, čovjek u bijelom se prignuo da nas vidi kroz rupu u zidu. viri mu samo nos, umorno lice, radio je cijelu noć. jogurta? pita on. osmotri me ko kapetan s upitnikom na obrvi, ja kimam glavom: da. da, lijepo molim, veli profesorica. gleda me, gledam je. iza nje buka električnog noža i savijanja masnog papira. lik se vraća s dva smotka u jednoj ruci, dvije plastične čaše pikovog jogurta u drugoj, vidi mu se samo kecelja i ruke do lakata. njega u biti nema. samo ja i učiteljica. njene kose ispred mene, leđa velika, zabundana u crveni, kričavo crveni kaput, koji je više skafander. sada vidim da je nafutran, sintetički, prošiven u nekakve trokute koji su meki i fufasti. neka talijanska etiketa, onako, baš je sexi u tom kapotu. otvorim usta da joj to kažem, a ona se upravo okrete, trgnuvši bureke i jogurt iz bestorznih ruku i pruža mi smotke, i čaše. drž, veli, da platim. ja mahinalno podigoh ruke i primih u naručaj taj teret. ona se okrete, trgnu novčanik ko revolver, negdje sa opasača, i tek tad primjetih da nema torbicu. hmmm, žena bez torbice, ko tanja. i odem: na tanjina bedra, svilena i pelijepoga tena, crnpurastoga. tanjin muf tvrdih kovrča, slatke usmine, manje veće od velikih, stegna široka i tvrda, noge koje sam toliko puta klizeći po njima zapamtio napamet. otima mi netko nešto iz ruku. tu sam, vidim učiteljicu kako mi se smiješi, odmata jedan burek, zagriza životinjski i na licu joj onaj mmmmm. ja zadrmam čašicom jogurta da ga razmekšam, pa ga otčepljujem, srknem hladnu ljigu. pade mi ko grota sa kantride na želudac, budi me iz sna. ona mi nudi griz svoga bureka, kao da želi da zagrizem preko njenih usana, kao poljubac. zagrizem vruće kore sa lukom i mljevenim mesom, ali ne osjećam njezinoga poljupca. osjećam žarenje prevruće masti, skoro ispljunem. koja blasfemija, ispljunuti najbolji burek u gradu, i još vruć. mrljam ga po ustima ko pijesak, kao šljunak, čuje se klaparanje zuba kao da je betonska miješalica, mrljam i ne da mi se gutati. posegnem za jogurtom, zalijem to masno, mesno-lukno sranje u mojim ustima i prisilim ga da nekako klizi prema stomaku, a ona već strpala cijeli burek u sebe i gleda me upitno. ja klimnem glavom i odmata već drugi, nudi me, ja opet zagrizem komadić, ona halapljivo sa smiješkom grize preko moga ugriza, osjetim joj cer na licu unatoč mrdanju donje čeljusti i pomami mišića ispod nosa i gledam je, kako je zgodna, ljupka zapravo u svojoj proždrljivosti. velika je kao ja, plavuša kao ja. nije valjda tolika plavuša, mislim si. staje negdje oko pola bureka. dosta veli, jutro je. idemo! vrti papir oko ostanjaka i tura ga u džep kapota, crvenog i preštepanog u kvadrate. koji su popreko preštepni u trokute. zamata svoje sise, i sada vidim tek na jakom svijetlu žarulje sa stropa, veliko, lijepo, poznato zamamno tanjino bedro u tajicama. ruke mi polete k njenom kaputu i počnem je zakopčavati. spustim ruke k zipu, počinjem ga utakavati, povlačim ga gore, preko tanjinog stomaka. profesorica jecnu. klizim zipom preko tanjinih grudiju. profesorica uzdahnu. vučem zip do tanjinog grla. profesorica mi namjesti svoje usne i sklopljene oči. da je bilo zipa dalje, vukao bih i preko tanjinog lica, i još bi nastavio, do gore visoko. gdje nestaje tanje.

- 17:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

altimejt fajt

usmine-sex-droga-protorož
vrlo bitne odrednice ove poeme o pičkaranju. ko ulovi, ulovio je, tko ne zna, ne mogu mu prevesti. drugi svemir.

fuck je jebao minu na ležaju u sobi, ja sam se do njih na podu pravio da spavam, jer poslije mi je bezobraznica mala rekla da je zapravo htjela mene. ali ti si (ja, jeli) zaspo. ko klada. i probudili me oni u sred jebačine, fuck je svršio dva puta, a mina je nezadovoljena okrenula se na drugu stranu. i naše su se oči srele. jebo te. gledala me je zaljubljeno i nedojebano, a ja sam uzeo bilježnicu, i onako u mraku počeo pred zoru pisati, u katrenama, slobodnim stihom, vježbati alexandrince. haiku, jebo te. sve zbog tog zaljubljenog pogleda. prije zore nakon noći kad je fuk jebao minu. sutra me je nazvala. ili sam ja nju nazvo? ma ko ga jebe. bitno je da smo se čuli. i odveo sam je ili je ona mene odvela u kino. da. tada se za izlazak s komadom išlo u kino. filma koji se prikazivao totalno se ne sjećam. sjećam se njezinog zaljubljenog pogleda. plavih očiju, loknica i napuklih usnica. bila je zima, burna, primorska. tada nije bilo labela. mazali smo se s melemom. maslinovim uljem i tko zna čime. svinjskom masti. tko se sjeća? sjećam se njezinog pogleda. drugi dan smo otišli na rođendan, pa smo se ljubili. ja nisam baš znao šta da očekujem, niti sam se sjećao uopće kako se ljubi, bio sam napola mrtav od alkohola, a napola sluđen od toga da mina mene želi. predložila je, predložio sam: da se spustimlo na obalu. uz more. siječanj, već veljača, bura dere, a mi se s vežice spuštamo na pećine, na villu mariju. `bem ti villu mariju po buri. svašta čovjek povjeruje, pa i da se može jebat na ciči zimi. i drapamo se, drapamo, a toliko mi je bilo zima da mi se napola digao. ili je to od alkohola, a tko će znati? treći dan je nazvala. ili sam ja nazvao, pa smo se odgovarali da se ne vidimo jer ona ima takmičenje, ali je rekla da je u petak čekam kod gimnazije, pitam je ja: koji si razred? veli ona: zadnji... u petak sam je dočekao kod gimnazije i uhvatila me za ruku, onako, spleli prste. šetamo po gradu, ja se kočoperim, pričam joj kako pišem poeziju i prozu, a tada me je baš rino zahaklavao da mu napišem jednu monodramu o kafićima u rano jutro i prvim konjacima u šalicama od espressa. a mina se kurči: ajme, šta ja to držim u ruci. a ja se ponosim do ispod pazuha. znojavog. dlakavog. pa smo otišli u kont. jer vani dere bura, ciča je zima i usne su nam raspucale, pa boli dok se ljubimo u parku na delti. vrag odnio parkove po buri. gradonačelnici, podignite burobrane po parkovima, da se djeca imaju gdje ljubiti. hajde, budite baje pa zaštitite mladost od ispucalih usana. pita mene mina: zašto ne probušim uho? velim ja da se nikada o tome nisam pitao, a i nije mi baš pratiti trendove, a kaže ona: pa ti sviraš, ti si poznati, moraš uho probiti. a ja mislim: he, još nisam probio, a ti bi mene probijala. a onaj njen zaljubljeni pogled samo guta. mene cijeloga. i lovran i jog. i amfora. sva ta mjesta sada kao da naviru iz moje utrobe. sjedimo u amfori, gore iznad. crveni tabureti i krpaturi. u modi je bila vodka s grejpom, plin. ili gas? uglavnom maglovito plinsko stanje. nalijevam jednu po jednu čašu u sebe, a mina vadi zihericu, i pita: jesi drven? ja velim: jesam za tobom. između, šetali smo svaku večer skoro, vodili ljubav za ruke, bježali buri po kantunima, ja sam kupio vijetnamku, a njoj je mama splela tako dugački šal, jer je takva moda bila, da smo se oboje u njega zamotali i onda sam se zavlačio pod njenu majicu i oblizivao njene lijepe, male dojke koje su mirišale na sapun. najljepši miris na ovome svijetu: minine sise obložene sapunom i mojom slinom. prelijepe, onako, malo gledaju na van, kruškice nježne, s velikim bradavicama. dušu dale za pipkanje, grickanje i gurnuti nos između njih i napraviti: ppprrrrrrr. a mina se smijala, uživala, zabacivala glavu, stenjala, ječala. sretnim pogledom svoga mladića je grlila, puna neke neodređene tame i svjetla odjednom, smiješano i glatko, posvema razumljivo. tu noć, nakon bušenja uha, nije bilo bušenja mine, jebi ga. em sam bio drven, em sam bio krvav ja, jebeno uho nateklo, došao sam tvrtkovoj mami u iki i tamo odspavao. moje duge plave loknice zavarale mu starog, ja umotan u poplun, smotan od bola, alkohol polako isparuje, mamuran sam i samo kunjam, minđuša namiguje se iz mojeg desnog uha. jebo te, stari misli: o falatibože, sin mi je noćas nešto pojebo i spusti se u radionu, raditi. mama ko mama, pripravila nam doručak, pita me: šta ima? kažem: ništa. jebala vas ozna babska, odma bi prijavila mojoj mami, njih dve druge, ratuju od našeg vrtića po šumama i gorama. tvrtko, pizda, se cereka, veli: luka jebe minu, ja velim: ne jebem. mama se cereka i nekako tajnovito pogleduje. jebo te ja, tvrtko, jebeš mininu stariju seku. pa koji kurac se cerekate? popodne tako, odem ja kod mine doma, veli: mama je zvala na klopu. stari je pijanac pa u salatu mećemo limun i ulje da se stari ne sjebe, jebeni je ocat od alkohola. a jebem ga, dobro. znam ja i salatu s limunom jesti. mama njena čudno me gleda, onako, nisam ko ostali klinci, imam bradu, dugu kosu i naušnicu. tata me još čudnije gleda kad mu velim da sam na faxu, ali ništa ne zbori, samo raspravi samnom o štetnosti odavanja duhanu, ponudi me pljugom i odošmo mi van. ja se zagnjurim ispod majice, ona mi ljubi vrat. i gleda onim pogledom od milijun dolara. meni se digao, ali zima je, nemamo kuda. ika malo selo bez struje. starci doma. i ja narajcan, pjege nazad do mog sela, s druge strane svijeta. ika, opatija, pa uzbrdo u matulje, pa preko kastva na viškovo. pola noći hodanja, ali mlado-ludo, tek se vratio iz jna. ima tu force za cijeli hahlić i preko risnjaka na kapelu za jedan dan. u kontu, sedam dana poslije, slavica mi je iz gnojne fistule u uhu izvadila komad gvožđa, za koji smo mislili da je zlatna minđuša i zalijevala ranu s lozom, i psovala zlatare, glupu minu i zvala šjor svirka da donese još jednu duplu. lozovaču. tih dana mina je sa školom bila na takmičenju, negdje, pa je imala kontrolne. pa je učila, a pa onda smo se zvali telefonom: e jesi? gdje si? kako si? kad ćemo se? žuti se pojavio negdje niotkuda iz neke papačke nedođije. šljakao u lencu i nosio posve krivu jaknu, posve krivu bradu, minđušetinu u uhu, ponašao se kao kreten i nekako se prikrpio hrpi bezvezaša oko benda. i jednoga dana na svirci, dođe on do nas i poče srat kako je ona predobra djevojka za mene. ali, ako, evo njega, jer je on pravi ratni pastuh, konj bijelac, a ja, jebote vidim konjinu kako se nasro pa sere, velim: žule, daj se skloni, kvariš mi vidik. a i iz ustiju ti smrdi. on sunu ljevicom, pa me promaši i niz štenge na ulazu u dvoranu mladosti skotrlja se kao, a rekao bih vreća krumpira, ali bih uvrijedio gravitaciju i još neke sile svemira. diže se žule i kao pliskavica poskoči, vrati se pa opet gnoji livadu: ma daj, vide šonje, ćoro, ni ne vidi tko si. ti si predobra za njega. ja opet velim: žuti, daj, pička ti mile matere, ne kenjaj, selo ti je popilo mozak prije naplavine u grad, ajd, valjda tako tvoje papčine se prave važne, može to da prođe u tvoju nedođiju, ali ovo je rijeka, jebo te. civilizacija, majmune. i opet žule pokuša desnicom, al` se klatio ko strašilo, u onoj svojoj montonki od falše janjećeg skaja s rudlavim ovratnikom od čiste runske sintetike. promaši i napravi kolut naprijed, ali na pravu stranu pa nije vrijeđao gravitaciju, ja bacio ćik. pa se vratili na koncert. sutra, u nedjelju, dođem ja na kont, žuti na ogradi, priđem mu i: žuti, jesi li ti momče, normalan, juče samo što nisi poginuo. vidim ja kuha bijes u njemu, zaškripa zubima, čulo se ko krepana mijenjačka kutija, i zamahnu na mene. ostao je mjesec i po dana na bolovanju kada je mjesto mene pogodio ogradu i slomio sve kosti svoje jebene lijeve šake. e, jebeš te budaletine agresivne. i ujutro mu iz daha smrdio grobar i vinjak. u nedjelju. o kretena pijanog. mama je pošla na put. negdje, mislim beograd, na surčin, neki seminar o avio-transportima, vikend. ranko je dreždao kod sebe doma ili je neku drugu navlačio tih dana. ja ostao sam, rekoh: mina, oćeš kod mene? a mislim, ajde red bi bio da se i ja pojebem, jebemumater. složio ja koktele, svijeće, toplo je, naložio termo peć, ma sve super: vrti se njena omiljena ploča, josipa lisac unjka iz mog raskošnog haj-fi, mo`š mislit jebenog zvuka, toska 10. ali možeš naslagat 5 plejki pa to potraje 2 ipo sata. dovoljno, mislim ja. pijem ja koktel, napravio neki fini, s malo ruma, kaže ona: meni se baš ne sviđa, ali ako turneš još alkohola... uh, pa to pokvari okus, protestiram, ali ona toči u fini koktel chivas i cuga. a cugaj, šta ću ti ja. znaš valjda šta radiš. i navali moja mina na mene, i navalim ja na moju minu. a meni. ne diže mi se. navali ona opet, navalim i ja na nju. a meni - jok. ma pička li mu mile matere, ni milimetar, ne mrda. gleda ona, gledam ja, bijes poče iz mene frktati, počnem ploče po sobi bacati, a on se ne diže, samo bimbara po bedru, klepetavi onaj pljask-pfljusk. ona, uplašeno se osvrće, gleda da zbriše. ja jebeno lud, frustriran, počnem plakati od bijesa, ona me grli, tješi, kaže dešava se. a ja joj nemam srca reći da bi mi ona trebala njumf skinuti i da sam u dvadesetoj još nejeb, a pričao joj jebene štorije kako karam naveliko komade. u svakom selu po tri. jebačke priče. i šta sad? mino. nejebana mino, najbolje da odeš doma. velim ja: dok ti zadnji bus nije prošao. dobro, pokunji se ona. spakira se, poljubi me dugim žvalom ljigavcem i ode. sutradan je zvala da se nađemo u iki. nešto je, veli, sjebala s mamom. pa je u kazni, ne može do rijeke. i u škuru buru primorsku, krenem ja za iku, mutan kao i nebo iznad mene. mislim ja, jebaga, kad ću pojebat nešto? možda i danas. nađemo se na stanici ispred brodokomerca. i samo preko ceste. mali motel-hotel imao super vežu pa iza jedne lipe u toj veži si se mogao stiskat, a naiđemo tamo na tvrtka i mininu seku. stiskavac plešu, hmm, povučem ja minu, pomilujem po kosi, poljubim i povedem na suprotnu stranu u zavjetrinu jednog ogromnog drva, velikog kestena starog koliko i vijek. drži mene mina, držim ja nju, gleda me onim svojim okama plavim, gleda, vidim trepavice, obrvice, ali više nema onoga pogleda. veli ona, znaš, meni treba onaj koji će me jebat, a ti evo, nikako. pa eto, ne možemo se više i to. ja sjeban ko pičkica. o... jebeno. ja...kao da je počela padati kiša. otpravi me mina. i na autobus. tvrtka ulovio cerek kad nas je vidio, maše nam, jebote, konj zna, pička mu materina, ova mala kuja će sad razglasiti da mi se ne diže. sigurno je rekla seki, a ova ovom pizdunu. ujutro krenem ja na fax, a ne da mi se. hmm. pa ja volim biti na faxu. jebo te, tu sam doma. svi me vole. čak su mi dali i da sviram gitaru po hodnicima. valjda jer sam dobro zvučao. i osjetim ja. negdje baš kada sam ulazio u predavaonu. onaj žestoki, oštar, režeći, grizući, prestrašan, grozan, jebeni, multiplicirani, gadni, odvratni bol. bol. booool. boooooooool! booooooooli jebo te, oh kako boli. boli do danas. jako. boli. jedan je od onih posranih vikenda kada dođe proljeće, a tebi nije do ničega. kada jebeni radio plete mjuzu za ljigavce i zaljubljenike. kada čak ni zeppelini ne pale iskru. odem ja do tvrtka. veli mama njegova: kako je? ja velim: evo, patim, jeboga ja. mama veli: eno i tvrtko pati, zdampala ga minina sestra. a jesi li ti još s njom? vidim, pita: jebeš li ti to? velim ja: ne jebem, niti nisam. kaže ona dobro, i bolje da nisi. pitam ja: zašto? kaže mama: pa ona ti je curica. obrve u zraku: kakva jebote curica? pitam, pa ide u zadnji gimne. kakve gimne? pita mama. velim: prve riječke. ma kurac, veli mama: ide u brusić školu, osmi razred. a u pičku materinu, jebemmumater, o jebo te ahhh. skuhala me osmašica, pa jebo te bog. poslije mislim, sam sebi preslagujem kašete: a dobro bože, hvala ti. jako ti hvala. koji bi ja jebac bio da sam ševio mlađu maloljetnicu. ide đubrilo ulicom, žvali neki joint, kaže: evo pojebo sam minu, ionako sam je jebo prije, pazi se, ima neki kurčevi triper, picajzle, koji kurac, sve me svrbi. jel ti jebeš nju? velim: ne jebem. ne jebem ja nju. ali sam tako jebeno zatreskan u nju i danas. ko blesavi mulac. i nikako da je zaboravim. ne ide mi, još joj pišem pjesme. evo i ovu sam joj napisao. jebala sliku svoju.

- 17:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

spaghetti a` toccio da olive con pepperoncini

Ma ja, ja to se samo zezam. Samo zezam.
Perem pod. Sjetim se tvojih nekih, čistunačkih, totalno ludih potreba da sve bude uredno, prečisto i pospremljeno. Luđački skoro, bolesno. Nastrano.
Gledam, tebe nema. Nema te. Tu gdje si bila, samo je neka prazna sjena. Faljenje, nedostatnost. Očajna rupa.

Noćas je bila noć kada si se ubila u mome srcu. Komandom zadatom od kapetana prve klase, tog starog vojnika, koju imaš ugrađenu u svoj stav da je sve potrebno poravnati, odlučno postrojiti i imati u odgovornosti.
Osjećam se usamljen. Dovraga poslan krkljanjem, kroz porezano grlo, o tome da život postoji samo kao komad softwarea u glavi. I može se s njim štogod poželiš. Sve, ako znaš, naravno.

Porezan sam, ja se porezao, a ti si držala samnom to sječivo.
Krvavo od srca i glatko od krvi strasti, mirisa i čajeva, koje tako dobro spremaš, kao i poljupce koje mi nudiš.
Oh, kako se ti dobro ljubiš, sireno, utajice, podzemnice. Svaki puta kada te vidim, kao da nikada nismo bili dvoje.

Tvoja priča samo se nastavlja. Kao beskonačni gradić Peyton. Svaki puta kada se vidimo.
Bez stanke, kroz tvoju neposrendu, ljupku narav, prosijava putenost, iskra koja pali sve u meni. Sav sam naježen dok te čujem, vidim, sanjam.

Prvi puta kada sam te čuo, digao mi se, uzbudila si me i znao sam, jasno kao dan, da ćemo biti više od ljubavnika koji se pote pod svjetlima velegrada. Tvoja pitanja su me samo dodatno narajcavala, činila me još luđim, još sam se jače smijao svojoj sreći, veselio sam se i uživao u tim površnim, a tako značajnim razgovorima s tobom. Poslije, drugo jutro, probudio sam se tvrd, napaljen i morao sam se izdrkati. Misleći na tvoje riječi, tvoj lik.

I, evo, poklanjam ti krivdu za nešto što nisi, jer ne umijem vidjeti što jesi. Krivda ona, koja je moja, a ne tvoja, koja toliko jako boli da je, sam samcat, tu i ovdje, sada, ne mogu, ne znam i ne ide mi da je nosim.

Dala si mi ne samo svoju strast, već i tvoje prijatelje, bivše ljubavnike, tetke, očeve, majke, stričeve. Uvela si me u svoj svijet čineći me ovisnikom.
I kao neoprezni pervert ja sam vidio što delaš i nisam se izmakao, gledao sam te i vidio moje strasti, moje želje, moja snatrenja.

Što sad s tim?
"Sve, bogte, sve!!!" - vrištim ja.

Ja sam samo prost vojnik, netko bez imena, koga si kušala izvesti na lice odgovornosti, poduzetnosti i muškarenja. Tvoje komande nisu bile samo akcija, strast i estrogen a la testosteron dubokog dojma povezanosti. Koji je sada plitko plutajući, odvezan, jeli?

Zar je?

Kotrljam ovim svijetom, iznova u svojoj šesnaestoj godini. Sve osamljenosti prištavog mladca, sva čežnje, sva bol odbijenosti, sav osjećaj krivice, sve skupilo se u tavi špageta.

Tava je odletila na pod.

Prosula se ta a`dente tjestenina, sa umakom od maslina, asafoetide i ljutih papričica. A ja sam samo gledao moj prst, koji je tavu izvrnuo. Mirno, staloženo, skoro bez osjećaja da osjećam krv tvoju u meni, dah tvoj u plućima, tvoju nježno ošišanu pubičnu kost na mojemu nosu, tvoje usne na mojemu glaviću.

Hitio, odbacio sam tu tavu, jer poriv je jak i izazivan frustracijom do pakla u kojem sam se eto, tako tek, našao.

Nema te droge, nema te ideje, nema ništa luđega na svijetu. Nema toga što tako lako zavede čovjeka, kako to čini ideja jutarnjega dahtanja na uho i SMS-ova o sreći, poletu i lijepom danu, makar s neba avioni padali, odbačena odmah jer željela si da moju ljubu iz tog privida romanse isključimo.

Dekretom i sekularno.

A meni se ta tvoja odlučna, drska i bezvezna ljubomora činila slatkom i smiješnom. Taj stav da ne želiš znati ništa o njoj. Kao da potiranjem toga, imaš mene cijeloga, samo za sebe.

A nemaš, jer, iz tople postelje sam se u muklo doba izvlačio da bi se ljubi u krevet vraćao. Vruć, pa naglo ohlađen mrzlinom zagrebačkih noći i usamljenih svjetala tramvajskih koji su me nemilosrdno, bez duše, odvlačila iz tvojih zagrljaja, slatkoga hrkuckanja i mirisa tvojih dojki, bedara i daha.
"Jer, pa tu smo", govorio sam ja: "imamo se na taj tren, poslije svatko svojem svijetu ide"
"Ta zašto?" pitam te ja.
Pa kao tvoj koferčič koji nosaš, i ja svoj prtljag imam.
"Priviđenje romanse, interpretacija", velim ja, "bježmo od osjećaja zaljubljenosti" Majstor iz weimara je čak ubio svojeg mladog patnika poradi te drame.
A sada, imadem vidjeti da to uistinu jest smrt. Smrt jedne pripadnosti koja pripadajući stišava konačnu ideju o pripadanju na nulu.

Zero, zilč. Nema više.
Ni manje, vidim ja.

Još dišem, još kenjam.

Čitam, pišem, sviram, delam tisuće čini koje činim svakodnevoga života radi.
I sve me tek tako, bez da hoću, odvede u mansardu, na čaj uz upaljene svijeće i tvoje savršeno oble polutke stražnjice, koje su moje šake nježno ljubile, tvoje grudi djevice na mojemu jeziku, mirisnu vaginu i oke, prelijepe zeleno-plave, kao moje more pred prozorom. Koje su me onako, pozorno i sa neke pritajene, tvrde i daleke strane, promatrale.

Daleko i tu.

I dok me ljuba ljubi, onako u pokušaju da to bude vruće, ja se sjetim tvojih usana na mojima i bude mi muka i žal.
Skoro zaplačem. Jer, ljubo moja, ti se tako smireno i lijepo ljubiš, tvoje je tijelo i dalje predmet mojih snova i pokušaja da u tebi zapalim vatru.
No, ja gorim.

I kada sam ja, vulkan živi, na sumpor naletio, sebično, pošao sam s njom u žeravicu samu, osjetio svu onu sam vrućinu strasnosti, gušta, pomjeranja zemljine kore, koje mi ti, ljubljena moja ženo, ne možeš, ne znaš ili ne želiš (a puno je tih NE tu složilo smiješnu našu priču) pružiti,
Eh kada bi se tvoja strast dala užgati kao tvoja ljubav.
Sretan sam, ja ljubo moja.

I sjetan.

Veli život, mudrac, da je imati i nemati igra. Pristajem na igru, majke mi, pristajem.
Ne nedostaje mi to čega ne imam. I ne treba mi.

Iz početka sam se rodio, kao osoba koja je prilježnik strasti i kao onaj koji žudi strašću bez uma, razuma i u čistoj bašmebrigosti.
Godilo je to meni, draškalo me, dovijao sam se i lukavio.
Improvizirao sam muziku koja se pisala u trenu, ticao strune najdivnijeg instrumenta, tek se učio svirati na tvojemu tijelu.
Dojam da sam majstor ostao je, jer tvoj timbar mi je baš pasao, zvuk koji si proizvela mojim dodirom samo je dao više želje na još virtuoznije uzlete i vratolomije nota koje smo tek imali isvirali kao najsnažnije skladbe ikad.

Muzika se pretvorila u beskonačnu petlju četiri note i ne došavši do kraja, stala.
Naglo, bez zadrške i strogo.
Kao da je gluhi Ludovik stisnuo kraj. U crescendu koji je zazvučao ljigavo i tupo.
"Da, upoznala sam ga na fešti, lijep mi je, sva treperim. A, znaš, razmislila sam, ja bih... Znaš, ostaćemo frendovi, pričaćemo još. Ima dana. Nije to kraj svijeta. "
"Hoćeš li na kavu? "

O bezvezarije, o svijete, koje bezvezarije.

A ja se samo zezam. Skupljam te hladne zagrebačke rezance po podu i perem pod krpom namočenom u Pronto. Ili je to Mister Muscolo.

A vrag će ga znati.

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

pišem pjesme

desi se s vremena na vrijeme da pišem pjesme. onako. one koje dam kao biserje pred svinje, a i uglazbim ih. pa se snime. pa osvanu na you tube ili kakvom mjuzerskom blogu. a neke pak, decenije duge sjede na ladici i imaju svoje živote, te pjesme najteže se krikom izbacuju, kao porod, a žena nisam da bih osjetio muku i slast poroda, samo zamisliti mogu stahote ljubavi koja se rađa u tome trenutku.
a i sjećam se, o da. sjećam se svih mojih pjesama i pjevanih i napisanih i snimljenih i otpisanih, onih koje više ne vrijede ni didaktu ni strancu. i tko uopće danas čita, čuje, sluša i služi pjesme. moja ljuba ih nema u sebi, njoj, eto nijedne nisam napisao. pa sam je pitao: ljubo znaš li da ti nijedne, ja pjesnik, pjesme nisam nikada napisao? veli ona: nije mi čudno, tek niti jedan moj muškarac pjesmu mi nije poklonio. a ljubo moja, velim ja, ja sam pjesnik pravog bluesa, kako se odnosiš k meni, pazi, jer i ovako i onako u pjesmi imadeš završiti. pa stanem, jer eto, nakon svih tih godina, pjesme ti još počeo pisati nisam. i čudim se, ja strast i vatra, a u tebi vidim vodu i pogled pun nježne ljubavi koju dijeliš samnom, i tugujem, jer nijedne ti pjesme nisam oslovio. a sinu sam pisao. i prvoj mojoj ljubavi, eh njoj cijele sveske lijepe riječi papir ispunio. tek ženi mojoj zakonitoj i jedinoj, e njoj sam i pjesme i glazbu i sve zajedno posvetio, albume i uspješnice i neuspješnice dodijelio tako, našte srca i pun ushita, inspiriran mladošću i snagom onom čiste strasti i pogleda, uzbuđenja i radovanja propaloj vezi, o s radošću sam dočekivao kraj tog života, jer pjesmom se je podičila svaka moja sjeta, svaka moja radost, svaka moja riječ koju si dahom slušala dok sam u rov kretao i živ se iz rova vraćao, iz dana u dan iz noći u noć. pa mojoj udanoj, njoj sam cijelu jednu noć pjesama priuštio, snimio i znalo se da su njene, iz svake je pjesme njezin dah mirišao, njezina vagina se stezala, njezine usne se oblikovale po mojoj muškosti, a njezin muž sam bio uz supruga kojega je doma držala ko avet, strepnju i odlikovanje na život domaćice, majke i prilježnice, a da prilježnica bila nije, već odista ljubavnica. ljubav čista i nepatvorena. od tuge svisnula. meni u naručju... umrla. i tugu sam pjesmom zalio za njom i stao. jer ipak, ljuba se pojavila, a prije ljube cijelu zbirku sms poezije ispisah tebi, boginjo južna, i svaku si, ko kvočka sačuvala, odnjegovala, zapisala i to sada hrani tvoje bezimene noći, jer nije nam niti išlo, niti je stalo, jer ljubu sam moju sreo i sve to odradio preko noći. a ljubi, niti jedne pjesme nisam još posvetio, napisao. niti se potakao na misao. a onda si naletila ti, prilježnice moja, tebe sam snubio ko muškarac, ne kao pjesnik koji je već zaboravljen stao, prestao i zaspao ko stranac u vlaku za tamo. i onda sam se sjetio prvih stihova, dok sam te lagano milovao iza uha, po tvome lijepom vratu, ljubio u leđa i stiskao u mraku, pod poplunom u mansardi, pravoj zagrebačkoj, kao iz one davne pjesme koju ti niti znaš, niti si čula, jer nemaš vremena za ništa, osim posla, ispraznosti i grčevitog sexa ispod kosine krova. e i tebi sam počeo pjesmu, ali nikako da je završim. jer, šta će ti, i ne znam da li ti je treba. i znam da se pretvaraš u spavača iako si jezivo uzbuđena svojim leptirićima u stomaku, a ja, ja se ne borim za tebe, jer ti ljubu imaš i ja svoju, i niko nikada ne polaže svojtu na našu strast, sve se ljubavi opijevaju, a strast ostaje pokunjena, stroga i zametena ispod plahti, lanenih i sivih, mekih, a opet tvrdih, ne od znoja, niti od sperme i tvojih međunožnih sokova. i kako onda da ti pjesmu napišem cijelu. tek jedan banalni stih beznačaja, a već i glazbu imadem za tebe, koju možda i hoćeš čuti, između redaka naših sada već bolesno suhoparnih i dosadnjikavih razgovorčića, jer više meni svoju strast ne pružaš, ona je za drugoga namijenjena i čuvana, kao sveti gral onoga što ćeš ti u svojoj gromkoj nevjeri nazvati ljubav, a ja pukom prevarom. jer, vidim ja, to se začinje, a ti me na klupi držiš, kao rezervu koja znade zabiti gol, ali ne može cijelu utakmicu igrati, zbog lanaca na nogama, zbog ljubavi u srcu, a ta ljubav za tebe nije.
s tvoga prozora dugo se je čula muzika...
eh da, i tebi sam evo počeo pjesmu pisati, i vjerujem da ti godi. jer, unatoč nepatvorenoj strasti, želji i tvom gutanju mene, beskrajnom uživanju u neskladu naših tijela, mirisa, aromi tvoje vagine, sirovosti tvojih nezgrapnih pokreta, sve je vrištalo da mi nismo jedno drugom niti namijenjeni, niti si pašemo, niti smo par. samo nevješto izvedena interpretacija romanse koja je zamijenila ono nešto što čovjeka i ženu uistinu povezuje, strast, ljubav i sklad. i očekivanje onog gromkog aplauza samoga boga, u tenu kada vrišteći svršiš, a koji je eto, izostao. i tvoj prvi uistinu vaginalni orgazam, onaj koji traje i traje i kome se tako nevino i uistinu čudiš jer... nema mu kraja. naš zadnji, posljednji i ultimativni akt, jebanje koje se pretvorilo u legendu o dvoje, uistinu vođenje ljubavi. labuđi pjev odlaska i rastanka dvoje drugova po krevetu. od tada smo stranci prijatelji, jer tvoj novi plesač ne smije znati za nas, kao ni moja ljuba, kao ni naša djeca, kao ni naši snovi, ni mi sami. kad se nađemo na kavi, eto nema nas, nema tu nikoga. ja negdje izgubljen u tvome dekolteu koji mahinalno zakrivaš, kao da svaku od tih bradavica nisam kao hostiju u usta pobožno primao, taj čarobni izluđujući luk tvojih dojki, koje sam svim svojim bićem kao predmet najveće pažnje brižno rukama milovao, penisom doticao, tvoje oči koje sam nježno, vlas po vlas trepavice usnama milovao. sve si to zakrilila, nadajući se da sam ja glup i ne vidim da si samo žena. i ja muškarac. i ti bezvezni razgovori bez drhtaja i one predivne iskre u tvojim očima, moj anđele strasti.
pišem pjesme. ponekad. neke od njih nikada neće za mojega života biti objavljene. ostaće u meni zauvijek, kao svi odlasci, napuštanja, kidanja i akutne boli svake pojedine bestebice koja je ostala sa svakim obrisom dojki, svakom nježnom vaginalnom usminom, prelijepo oblikovanom stražnjicom, obrvom i onim pravo ženskim zamahom predivnih lokni, tamo negdje u prošlosti ovjekovječene ovim trenutkom. daleko od očiju, preblizu srcu.

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	ožujak, 2011					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31