profesorica ima lijepe, jake noge i teške grudi. velike, ispod lagane ciklama maje od kašmira. i tanca ispred mene ko na žeri. njene plave, ravne kosice zamahuju oko nje. gleda me preko i ispod naočala, ovisno o ritmu koji d.j. trenutno usvirava u buku topova koji se prave da su zvučnici. njena stražnjica se pretvorila u veliko i teško breme ranih tridesetih. sve u ime loše i brze marende na velikom odmoru. još stanuje kod mame na škurinjama, u neboderu š. fuck nas u buci upoznaje. zdravo, lepi momčino, dere se. ja je gledam i ne znam gutati. zamamna je, slatka taman da bih je obilzao rukama i nosom posvud, sve zajedno sa znojem, parfemom i talogom od duhanskog dima koji se vije oko nas u vrućini. vani je zima, teška riječka. unutra je vruće do znoja i tutnji artiljerija. bass bubanj ko haubica ispaljuje projektile, a na njega se svako toliko nadovezuju rafali doboša, koji uvijek završe krešendom raspucalih činela. loopovi traju i traju, toliko da ne možeš čuti ni vlastite misli, ni dah koji se trudi kroz glasnice izreći: hej, ja sam luka. ne čuje me, protrlja me po grudima i povuče do šanka, gleda ljubopitljivo i previše ljubazno, nagnula je glavu, kose se smirile pa joj oblizuju vrat, znojav i drhtav od brzog uvlačenja zraka. teško joj je plesati i biti atraktivna s tom ogromnom masom. a voli plesati, vidim, stalno potancava. giba se, ritam iz a denser. jeah. boh, sad se čujem. ja sam luka i upravo sam prekinuo s djevojkom. no ne dodajem: ode ona, onako, zauvijek, ima ona drugoga, pizdunka, skuhala je lika, a još smo se pravili da smo par. jebena fixacija na zihericu. blene profesorica u mene, sva luda. jer sada stvarno nema što reći. trgne iz čaše, uvali cigaretu u usta i povuče strastan dim, otpuhnu ga pored mene, gleda, čudi se. vidim da misli: e sad bi mi odvalila šamarčinu, zar se tako uletava? zar je to barenje? uto uleću gobo i fuck: e ekipa, pljuckaju fuckove usnice pivu sa grlića boce, tako brzo želi nešto reći da pošteno nije ni potegao iz boce. tražimo komade za emisiju. skupljamo ih, ulećemo i pitamo da li bi na ri-tv. treba nam nešto masno za novu emisiju. spas. vidi ona. ja predirektan ranjen i bez nje. gledam je i poželjujem da me zagrli, ljubi, i miješam nju sa njom. pijemo. pijemo se pogledima, ja mrzovoljnog osmijeha pokazujem zube, pravim se dasa, nije meni ništa, sve je u redu. idemo plesati, veli ona. idemo, da. rado. ritam iz a denser. yeah, mislim ja. otpuhaću ja auspuh zakrčen tanjinom kosom, koju je potkratila baš netom, osmijeh i vrelu usnu njenu. otpuhaću njezino izbočeno skladno sportaško dupe, male cike, njezinu lakomost za životom koju je tražila u meni, u čokoladi s jagodama i zavisti i ogovaranju najboljih prijateljica. ma idi u pičku materinu, rekao sam kada sam je zadnji puta otpratio doma i zatvorila se vrata autobusa za njom. broj 4. za kozalu. profesorica me nateže za kravatu, unosi mi se u lice i promatra me pozorno: moje reakcije, drveno lice, ma šta drveno, guma tvrda, smijem se iz usnica, ostatak lica ne zbori. priča nešto na mote, ajmo van, kažu moti. ajmo. zrak trijezni. zima je, bez bure, jugo se nadulo, iz luke dolazi smrad, još malo pa će jutro. sumorno i sivo, riječko, neveselo. mrtvilo mora, mrtvilo osjećaja. a razdiru me disanja i gluhe riječi, još mi se uši oporavljaju. ona veli: da se prošetamo. ja za njom šutke. stražnjica, ko feral, njena me vodi. ogromanjska, a opet lijepa i nekako skladna, zamamna. kosa joj pada taman do ramena, na kaput koji nije ni vjetrovka ni mondura, čudan neki, crven. sva je kričasta učiteljica, privlači pažnju. nešto priča, ispred nje idu riječi, ja za njom kaskam kao poslušni psić. stane, okrene se k meni: jebo te, luka si reko? je. velim ja, luka. luka, kaže: jebeno si okej lik. valjda su moje obrve zategle luk čuđenja u toj tišini koja je puna onih noćnih, blesavih zvukova staroga grada, jer čuo sam je što je rekla i šutio. malo je ljudi kao ti, momčino, koji bi tako došli ženskoj i rekli: evo upravo sam prekinuo sa curom. tako si drag. vidi se vatra u tebi i ta tvoja šutnja me pomalo izluđuje. pa opet stavi ruku na moje grudi. a meni, ma ja bi je sada poljubio, ali ne da mi se, o da jako bi je poljubio. a nekako, ne da mi se. a i ona se baš nije najzgodnije namjestila, iako su nam usne blizu. valjda misli da je nisam čuo, jer šutim. i ne mislim baš. bar ne da znam da mislim, a mislim: na tanjinu kosu, crnu i loknastu, koju je nedavno popeglala i skratila do ramena. slične su im frizure. na njezine slatke usne, pomamne i žestoke. sliči profesorica na nju, o, nekako previše sliči. žena. tanja mlada, tek završila fax, profesorica treba u trideset i trećoj. žene obadvije. stojim ja, profesorica se budi ispred mene, pa se ponovo okreće i vodi me dalje, do svoga auta na obali, sjeda u njega, mali citroen, saxo. otvara vrata s druge strane, potapša sjedalo do sebe i kaže, ajde. ajde, mislim ja, ajde. sjedam. tanjina kosa na mom jastuku sjeda samnom. pali stroj. čuje se onaj tumplavi zvuk anlasera, ja se pomalo budim, osjećam da se migoljim iz tijela i da se adaptiram na novo tijelo, migoljim se i u gaćama. nisam puno popio večeras, par uniona. ona vozi po gradu. šuti. šutim i ja. o bože, šutim. ne da mi se pričati. krene na istočni izlaz. za crikvu. prođe pećine. viktor lenac, svetu luciju, kostrenu. šoići se pomaljaju iz zore, iskačemo iznad bakra, skrivenog dole u bezdanu mraka. zaljev se bljeska tamom, sjenom, jer iznad sijevaju prve vatre zore. prelijepi zaljev bakarskih kapetana i bijelih udova, baškota i terasa vinograda iznad. ono nešto ne migolji tamo gdje bi trebao osjećati ushit novoga rađanja, zore iznad svijeta. mojega svijeta. i sjetim se da je rekla da drago radi negdje u kraljevici i savijam se da umanjim bol u stomaku. pita me učiteljica jesam li dobro, kao vidi kroz moj stomak, a ja lažem da sam gladan. gladna sam i ja, poveseli se mojoj razgovorljivosti. sva tako iskreno i meni čudno zabrinuta za moje zdravlje i duhovnost. idemo kod braće na burek? mislim ja može i potvrdno valjda kimam glavom. jer ona uz škripu i lupu maloga saxa naglo skreće prema kuzmu. penjemo se, saxo drhti, trese se, smrdi lagano benza, kao i u yugiću, kad zasmrdi, zasmrdi. miješa se taj miris u mojemu ranjenom stomaku. riga mi se, kažem. ona prikoči. stane sa strane. gasi motor. ja otvaram vrata. udišem sol iz zraka, zrak ostaje vani. ne da mi se ni disati. jebi ga, od samo dvije pive. onda se sjetim da nisam jeo nekoliko dana. he, baš. vraćam se u auto. nisam rigo, kažem. ona šuti, škubi donju usnu, ponovo pali saxa i nastavljamo avanturu uzbrdice. kuzam. skreće preko mosta i vješto i sklizavo spušta se u dragu. vozi pored studija gdje smo sale, pille, rolly i ja pravili ljudima divnu glazbu. teta mare upravo je izašla u butigu. mislim, nije nas ni primjetila. pazila je da je ne zakvači auto koji se kotrlja niz cestu, a ja i profesorica u njemu. draga počiva u sjeni, cesta kojoj znam svaki metar. svaki ljetni šušanj lišća, svaku mrlju blata u jesen, svaki dahtaj bure u zimi. svaki proljetni poljubac cvijeća. izlazimo na svetu anu, lijevo je križ. šutim ja, šuti učiteljica. skreće na bolnicu, spušta se niz kumičićevu, ispod željezničkog mosta na piramidu, niz strossmayerovu na školjić pa kroz zavoj na drugu stranu. i tu, na samoj uzbrdici pred semaforom, kod galerije staje, zajaši na bankinu, ugasi motor. ja gledam. šutim. oćeš burek? pita. pogledam je, njene plave oči iza naočala sa baš učiteljskim okvirom, vide se kroz podeblja stakla. nasmiješim se, opet bez onih borica oko očiju. hoću. ajde, momčino, izlazi, veli ona. otvaram vrata, a zaglušujuća hladnoća me trijezni ponovo. izlazimo, ona viče, brrr, pa usrkava zrak, fsssfsfsfssss. smiješim se opet. ovaj puta očni živci, moji kapčani mišići pomalo reagiraju. ovo nije tanja, ovo je drugo biće. pogledam je. sav taj miš maš boja, oblina. skriva svoje lijepe velike sise i bedra u kapot i kreće. oćeš s mesom, pita. hoću, velim. okreće se k rupi u zidu i dreknu: dva bureka! mesna, moliću fino! pojavi se lice, čovjek u bijelom se prignuo da nas vidi kroz rupu u zidu. viri mu samo nos, umorno lice, radio je cijelu noć. jogurta? pita on. osmotri me ko kapetan s upitnikom na obrvi, ja kimam glavom: da. da, lijepo molim, veli profesorica. gleda me, gledam je. iza nje buka električnog noža i savijanja masnog papira. lik se vraća s dva smotka u jednoj ruci, dvije plastične čaše pikovog jogurta u drugoj, vidi mu se samo kecelja i ruke do lakata. njega u biti nema. samo ja i učiteljica. njene kose ispred mene, leđa velika, zabundana u crveni, kričavo crveni kaput, koji je više skafander. sada vidim da je nafutran, sintetički, prošiven u nekakve trokute koji su meki i fufasti. neka talijanska etiketa, onako, baš je sexi u tom kapotu. otvorim usta da joj to kažem, a ona se upravo okrete, trgnuvši bureke i jogurt iz bestorznih ruku i pruža mi smotke, i čaše. drž, veli, da platim. ja mahinalno podigoh ruke i primih u naručaj taj teret. ona se okrete, trgnu novčanik ko revolver, negdje sa opasača, i tek tad primjetih da nema torbicu. hmmm, žena bez torbice, ko tanja. i odem: na tanjina bedra, svilena i pelijepoga tena, crnpurastoga. tanjin muf tvrdih kovrča, slatke usmine, manje veće od velikih, stegna široka i tvrda, noge koje sam toliko puta klizeći po njima zapamtio napamet. otima mi netko nešto iz ruku. tu sam, vidim učiteljicu kako mi se smiješi, odmata jedan burek, zagriza životinjski i na licu joj onaj mmmmm. ja zadrmam čašicom jogurta da ga razmekšam, pa ga otčepljujem, srknem hladnu ljigu. pade mi ko grota sa kantride na želudac, budi me iz sna. ona mi nudi griz svoga bureka, kao da želi da zagrizem preko njenih usana, kao poljubac. zagrizem vruće kore sa lukom i mljevenim mesom, ali ne osjećam njezinoga poljupca. osjećam žarenje prevruće masti, skoro ispljunem. koja blasfemija, ispljunuti najbolji burek u gradu, i još vruć. mrljam ga po ustima ko pijesak, kao šljunak, čuje se klaparanje zuba kao da je betonska miješalica, mrljam i ne da mi se gutati. posegnem za jogurtom, zalijem to masno, mesno-lukno sranje u mojim ustima i prisilim ga da nekako klizi prema stomaku, a ona već strpala cijeli burek u sebe i gleda me upitno. ja klimnem glavom i odmata već drugi, nudi me, ja opet zagrizem komadić, ona halapljivo sa smiješkom grize preko moga ugriza, osjetim joj cer na licu unatoč mrdanju donje čeljusti i pomami mišića ispod nosa i gledam je, kako je zgodna, ljupka zapravo u svojoj proždrljivosti. velika je kao ja, plavuša kao ja. nije valjda tolika plavuša, mislim si. staje negdje oko pola bureka. dosta veli, jutro je. idemo! vrti papir oko ostanjaka i tura ga u džep kapota, crvenog i preštepanog u kvadrate. koji su popreko preštepni u trokute. zamata svoje sise, i sada vidim tek na jakom svijetlu žarulje sa stropa, veliko, lijepo, poznato zamamno tanjino bedro u tajicama. ruke mi polete k njenom kaputu i počnem je zakopčavati. spustim ruke k zipu, počinjem ga utakavati, povlačim ga gore, preko tanjinog stomaka. profesorica jecnu. klizim zipom preko tanjinih grudiju. profesorica uzdahnu. vučem zip do tanjinog grla. profesorica mi namjesti svoje usne i sklopljene oči. da je bilo zipa dalje, vukao bih i preko tanjinog lica, i još bi nastavio, do gore visoko. gdje nestaje tanje.
Post je objavljen 03.03.2011. u 17:39 sati.