Išao sam tako i ja u školu. Išao uporno i poprilično se dosađivao, a opet... Ma pucao sam po šavovima od te škole moje, radije sam s Lekijem i Ilfadom pušio Filter 57 iza škole, pa nas je podvornik, koga smo svi zvali Špic-majstor, cinkao. Uglavnom, duhan nam je bio spas od dosade tada. I klinačke spike su nas nekako odvlačile od pucanja zauvijek. Bio sam bijesan na sve oko sebe i najradije bih da me puste na miru, drugaricu iz produženog boravka sam poslao u organ njezine matere, pa se digla na zadnje noge, cinkala me ravnatelju škole, a taj je bio kompa s mojim pokojnim starim, pa se to nekako izgladilo uz ravnateljev komentar da bi je i on: "najradije poslao u istu stvar..." Pa smo nas tri opet drkali iza škole, i tada su me prozvali Luka matori, jer sam nekako, za razliku od njih dvojice, ja valjda najprije ušao u pubertet... Ma nema važnije stvari nego da si ga izmjerimo u društvu. A da o opjevanosti istoga ne govorimo ( Pigi, majstore, još nam zvoni tvoj Cousteau, sa Majmuna). Međutim, eto, danas smo tu gdje jesmo, Leki u Italiji, Ilfad u Rijeci, a ja u Zagrebu. Čujemo se o Božićima ili Novim godinama, i to je to. Međutim, škola nam je svima bila okidač za napredak u svojim nekim znanjima, činjenica se nakupilo kroz učenja, čitanja i život, mozak skoro pregorio, barem meni. Prvi sam to puta skužio u srednjoj električarskoj, pukao sam načisto, stara otišla na neki poslovni put, stari je već bio godinama pod zemljom, a ja sam se zavukao u krevet na dva tjedna, izmislio neku upalu pluća, nažicao doxa ispričnicu i pročitao magnum opus Ericha Marije zvanoga Remarque. Ne mogu poreći da i dan danas te činjenice nemaju utjecaja na moje Znanje Iz.
Drugi sam put pukao na faxu, pa sam, na totalno razočaranje mojih predavača i mentora, odlučio ne izaći na ispite te ne upisati međugodinu, već pauzirati godinu dana između druge i treće godine. Trebalo mi je. Osjećao sam da me škola pritisla i ne da mi daha, kao da sam u jednom beskonačnom školskom satu. I tu se moj mali Ja pokazao kao smetnja, izrazi beskrajne tuge, dosade i ljutnje dominantni su u mom životu, za moj ukus predominantni. Jer sam se bavio nečim što nisam ja, već uvijek netko drugi, pamtio sam činjenice koje je netko drugi već odavno obradio, složio, zapisao. Ako nisam pamtio, tada su mislili da sam disfunkcionalan, uostalom naša riječ za pamet i dolazi od stare slavenske pamjat ili pamtiti. U nas se inteligencija mjeri usvojenim količinama znanja ( pamet=pamtiti ), a ne onime što nas istinski čini pametnima, sustavom zaključivanja izvedenim iz iskustvenih temelja. I tako iz iskustvenih razina treskamo o zamišljene valove formalnoga znanja i time trpamo u ladicu bezznanja sve ono što nam nalaže svijest o neznanom, nepoznatom. Strah je to, strah o tome što će drugi misliti, što reći, kako reagirati i u kakvu će nas oni to ladicu zaklopiti.
A kada smo bili klinci, naše Znanje Iz dolazilo je od najobičnije igre drugarstva, povjerenje nam se nametalo iz naših nestašluka, malih tajni za koje nitko osim nas trojice ne dijeli više, a opet radost prijateljstva ne dijelimo samo među sobom, jer došlo je još prijatelja s našim danima, i svaki opet zna nešto od naših dijeljenja, no vrijeme je filtar, krpa za prašinu i paučinu, nepotrebna sjećanja pohranjuje duboko u podsvijest, zakapa ih upravo zato jer cijelo vrijeme težimo da živimo u Znanju Iz. Znanje Iz je najjači poriv našemu mozgu da sve što vidimo, osjetimo, čujemo, ili na koji god zamisliv način ćutimo, vrlo zaboravimo. Da potonemo u amnezije dobrostivoga života koji nam daje moć iskupljenja u Znanju Iz.
Znanje Iz najradije bih da predočim rječju intuicija, makar taj proces, ma koliko suptilan, nije formalno naprikladniji, jer, eto, borba Znanja O i Znanja Iz večiti je proces koji je nametnut iz neke sasvim odvratne gramzljivosti i želje da svime vladamo. Razina uma samo je bijedna nedostatnost i površinska rana na svjesti o sebi, iz koje curi gnojava izmaglica varanja i zamagljivanja naših pravih vrijednosti. A najlakše je u toj dimnoj zavjesi uma iznjedriti moranost prikupljanja Znanja O. Eto primjera: Koliko puta u školama, na faxevima, na seminarima imamo osjećaj da nas netko jebe u zdrav mozak? Nebrojeno. I naš pravi intelekt se buni, međutim zbog potrebe dokaza da to mogu, hoću i želim, zatomi se taj osjećaj i ostajem na besplatnom fuku vrloga predavača. A zašto? Strah je opet prevagnuo. I tada, negdje se napukne, a na tu zjapinu se naseli štošta što nitko ne poželi. Dok svi osigurači ne pregore. Zato klinci na zadnji dan škole izgledaju kao da su popizdili.
Znanje Iz proizlazi od oslobođene misli, u kojoj je igra i povjerenje u sebe utkano neodvojivim nitima, iz svijesti da postojim, da sam tu da stvorim i razorim po mojoj želji, a ne po nečijoj naredbi, potrebi ili mogućnosti. To je slušanje sebe najboljim mogućim sredstvima koje imamo, vlastitim osjećanjem sebe i svijeta oko sebe. Znanje Iz dolazi nam spontano, baš tada kad nam treba, i ne ište ništa do nas samih. Neponovljivo je i slobodno.
Imao sam period u životu kada sam odlučio da sve što poželim, stvorim sa moje dvije petokrake. I išlo mi je, mnoge sam vještine savladao sustavom pogreška-pogodak, sve dok se nisam zamorio, jer nisam shvaćao bitno, a to je da nisam sam u univerzumu, da su sve stvari, pojave i Znanja Iz, pa čak i Znanja O zapravo temeljne dobrote, koje u mudrome gospodarenju tim više izazivaju sreću i bolji učinak, što se korisnije upotrijebe ne samo na osobno zadovoljstvo već i za opću dobrobit. Korist od Znanja Iz posvemašnja je i univerzalna, služi istini i napretku, a korist u Znanju O vidljiva je samo u mudroj uporabi, jer eto, mnogi znaju Znanje O, pa nam je svijet namjesto bolji, ( kako su to htjeli Akademici još u 17. stoljeću, a koji su utemeljili formalnost i potrebnost Znanja O ) zapravo sve gori, nesnošljiviji. Zapravo devastiran. Znanje O zavara nas svojom obimnošću, pa dane provodimo umarajući našu zjapinu uma bespotrebnostima, a tada poželimo se odmoriti pa danima odmaramo sposobnosti učenja, ne bi li u dangubi osjetili vraćanje snage, pa opet ispočetka. Muka je to i nazadak naš svagdašnji. Zar nije ljepše u prirodnosti uživati, a um svijesti podložiti i biti iskren sa sobom i sa svijetom. No svijet se eto prevrnuo u nešto nama potpuno nepoznato, pa nas gleda kroz naše emocije, a najmanje ih cijeni, pa nas gleda kroz naše Znanje O, a najmanje ga štuje, jer Znanje O je promjenjivo i prodano na rasprodajama uma odavno. To što pojedinac zna, tako je lako zastarjelo, da je to već bezobrazno. I sada imamo situacije da znalac Znanja O biva slavljen i lovorom vjenčan, kao neko svjetsko čudo, i na neki bešćutan i pomalo sadističko - mazohističan način i mi želimo biti kao ta osoba, međutim skrama osjećaja, naboja svodi se na beskonačnu igru odvojenosti, ega. Rađa se najgora od najgorih situacija, da smo ljubomorni, zavidni i jalni. Jer. eto, u našemu natečenome umu svodi se potka na riječi: "ako može on, mogu i ja". A zaboravljamo da znalac takovoga znanja je već izvan igre, jer jalovo je njegovo Znanje O, prevaziđeno je svakim djelićem vremena u kojem smo odabrali živjeti i postojati, nova se i nova znanja u mikrovremenu umnažaju, dijele i na potenciju podižu. Užarenu umu, ta svejedno je, jer sam sebe topi i dijeli sam sa sobom, mjesto da se osloni na svjesnost sebe i zanemari činjenična stanja, koja su ionako samo plod maštovitih teoretskih ideja, a ne života samog. Svijest proizvodi Znanje Iz, um pabirči Znanje O i pokušava migoljiti i baratati njime ne bi li nas još više i još učinkovitije udaljio od našega smisla.
Zato sve više volim Znanje Iz.
|
