7 godina jedne povijesti
glava prva: padanje daleko dole gdje ljudi dišu samo da bi disali
sline je doklatio do mene na onim svojim štulama i preko glave mi prezijevao nazalnim glasom: e matori, jel bi ti htio da sviraš s nama?
petko je iza njega teško dahtao, noseći soft case sa bubnjevima, a mali sale je žonglirao sa svojim flajt kejsom i pogledavao ženska dupeta okolo. podignem ja i glavu i pogled kojih tridesetak stupnjeva u vis i konjska faca slinetova mi zaigra pred monitorom. đozle na kut nosa, gore pri vrhu, obrve mu nadiru iznad okvira, blesast pogled, fiksira me nadole u križ, mokre usne, praskaju uokolo slinu: čuj, mi bi da sviramo bluz, a čuj, jebiga, ono, ti si ipak tata. petko je teškim treskom odložio svoj najteži teret pa, ulovivši usput pivce na šanku koje mu je markova žena postavila, okrenuo se prema nama naginjući iz boce. da, reče dijete sale, tek mu brčići počeli štampat lokne oko usana, ti si tata. flajt kejs zajedno s njim, podbočuju jedno drugo, u drugoj ruci piva, malo se leluja. slinetu bazde iz usta cigarete, pivo i dva trula zuba, još ne brije bradu, čekinje mu blonde se po licu, trči-trči pa jedna.
a, velim ja, šta bi vi po bluzu? da, odvališe sva trojica uglas, dozlopizdio nam ovaj šlajf, samo drkamo, ma godo je sve to, ali treba nam više godo, ono, znaš, mojo stvar, jug bez sjevera, delta men, kužiš? a tebe smo ko klinci slušali okolo, a znamo da sad ne sviraš, da si se sjebo, da nemaš više bend, a u kurac, koja je to genijalna ekipa bila, čuj, znaš, mi bi ono. znaš, mi`oćemo pravi bend, opet veli petko. mali sale, nateže bocu i opet pogledom na domaćicu, naginje se k njoj, ali ništa ne govori, samo proučava gabarite i procjenjuje je to... a u kurcu im guzica, mislim si ja, ovi mali leteći medvjedići neloše sviraju.
uto čujem korake u čizmama. ječe hodnikom: trak trak, trak trak, ritam koraka je odaje, odlučne i poletne su te čizme u isto vrijeme. meri. čujem je, nadajući se da je ona. evo ih iza ugla, odzvanjaju te čizme, samo taj zvuk osjećam, dječaci nešto klafraju o kolinsu, kingu, memfisu, hookeru.
ugleda me s drugog kraja ogromnoga šanka, u gužvi i poletu, obrve joj se digoše, zasijaše, oči suziše, pa raširiše i ostanu počivati na meni dok korača i probija se kroz zrak, gusti, koparski zrak pun dima, šanka, klafranja tri dječaka, mirisa šita, trave, pive, vinjaka. jednostavno, stvori se tu, iz samoga zraka, njezin miris na castrol, patchouli i kožnu jaknu uzavije se uz mene, plave joj loknice zavile preko jaknice, sisići poskočiše kad je podigla ručice da me zagrli. podiže pogled k meni, plave, kao koparski zaljev plave meričine oči poigrale zrak na mom licu. napući usne, kušnu me jednom, pa usrče zrak, otvori usta i ko lavica, cijelu mi glavu strpa u tih pola decimetra prostora. ispljunu me meri, okrete se oko mene, dohvati pivu i na tečnom primorskom nešto reče, što je zazvučalo kao da hoće da opsuje markovu ženu. mojra je gleda, nešto potiho pripovijedaše, pa se opet okrene meni. a budeš ostaou nočas, fant? ja, velim. budem, ili tud v studju, ili kod tebe, doma v ankaranu. češ? milo njeno lice se još više razvedri i potisnu taj koperski zrak van, ostalo je samo malo mjesta osim osmjeha. kimnu mojri glavom, spomene kuću, ključ i marka, gurnu joj vrećicu šita, uzme ključ između dva kruga nataložene rose, objesi mi se na rame, poškaklja me jezikom iza uha, okret, zastava jakne okrete se fazicu i pol iza nje, resice jakne za njima, za resicama lokne, i otumpa negdje van, gdje će za koji tren početi teški, spororokčući zvuk harleya. ostao je miris castrola, patchoulija i rasplinjava se u magli oko šanka, dimu cigareta i mirisu kvasca. pivskog, kiselog. daj še enu, mojra.
čekamo na termin, dječaci titraju, vježbali su dugo, naporno da bi se uigrali, glume da su ledeni ko pive koje ispijaju, puše nervozno odbijaju dimove, grimasiraju vježbajući lične mišiće, pokušavaju još štogod pametno reći, ali se gube u zvuku silnih ono znaš, šit, godo, ono jebiga i ostalih tih nekih gomilanja ničega u ničemu. teški entuzijazam oduzeo nas je malo pomalo, dok me ubjeđuju da nije vrijeme stalo, da se još da biti, svirati, da žena i dijete i totalka nisu prepreka i da ipak ima nešto u tome što su me došli izvući iz svakodnevice shita u koji pomalo tonem, pomirujući se sa svijetom oko sebe na drven, pivom i shitom natopljen način., uto naiđe kos, pa veli, ajmo, studio je fraj.
tu noć meri i ja podijelili smo pola pizze, četkicu za zube, joint i nešto sline. krepani oboje, pokušali smo još malo, ali unatoč entuzijazmu i nekoj tupoj volji, pristojno smo dočekali jutro. meri se nabrzinu obukla, psujući brata i njegovo poduzeće, odletila, lupila su vrata, vani grunule svjećice, podkubala meri gasinu i doppler se izgubio u noti g. dži bluz harley.
uzmem usnjak i lagano, g,c, g,c... soul, bejbi, sonny me uzeo i ne ostavlja me, već dvije godine, suzi i čemer izlaze na zvuk. can`t bring the good man down, pjevam si ja, i sjećam se osmjeha rastrganog u limu. suzi, divna suzy q, moja ljubav iz djetinjstva, her lips like cherry.. teško me pritišće njezin dah tik do mojih ušiju, rudlava kosa, kaput od đavolje kože i njezin beskonačni zuj, prisutnost koja je pridavila moj beskrajni osjećaj samoće. plače mi se, ali suze ne idu. izlaze na zvuk usnjaka. iz g. padam nazad u dan kada sam je vidio prvi puta, u srednjoj.
glupasta rudlava crnokosa, oštrog pronicljivog pogleda, niskog dupeta i sisa zbog kojih bi dolly dobila komplekse. ide suzi, a ispred nje balkon. kada ju je elvis ugledao, rekao je: jebote, otkuda ti ova jayne mansfield. i je, suzi je pin up, prava talijanka, čvrsta obla guza i članstvo u ronilačkom klubu. dugo je iz mene izvlačila note koje nisu bile blue. a kada su bile blue, to je bio rocabilly, my babys arms se dugo vrtila te osamdesetidruge na prvim mjestima demo topa. na kontu smo dobili počasno mjesto, postali smo band. u očima ekipe vidio se respect. oni ljuto piče nešto što nije baš riječki rock. drugačiji su, ludi, neobuzdani. i suzi s nama. rudlava suzi, koja je bila kost i meso benda, sva njegova pjesmarica i odabir covera.
usnjak tugaljivo i teško odsvirava codu, kraj. imam poći, snima se. motam duhan, ogledam se za nekom kavom, gdje li meri drži kavu, pitam glasno. vuneni pokrivač pada s mene, vidim ožiljak na ruci, markere po nogama, tamo gdje su teško i sporo zarastale kosti. pod pupkom brazda ko uzorana ledina, jarko mesnate boje, toliko jarko različita od kože koja je ostala čitava, neopečena i blijeda. svrbe me ožiljci, bole me leđa, mišići koje više ne mogu micati opet se grudaju i stvaraju osjećaj stisnutosti, guraju me k podu, kao da mi raste grba. navlačim majicu, lagano bazducka na znoj i kastrol merine kože. jebate, ta je cura ko šunka, miriše stalno na dim i sagorenu mješavinu sa castrolom. meri, divna i podatna merica. šutljiva kad treba, brbljava malo, sušta moja suprotnost. skuplja me ko ćikove u pepeljaru i brine o meni, čak i kad se vratim u rijeku, zove me svaki dan i pita me da li sam dobro, treba li mi što, voli me. i ja volim nju, velim si.
meri dolazi motorom svaku subotu u rijeku, meni u mali stan na pećinama, ima mjesta za pojačalo, gitare, strunjaču i kupaonu koja služi i kao kuhinja. pregradili 45-te naovamo neki veliki stan, tu u zgradi na glavanovu. odakle je darko otišao put zagreba. ja stavio rešo na veš mašinu. plinski. kuhamo si, jedemo, ljubimo se i ne izlazimo dok ne moram u studio. ne da mi se svirati više okolo. nema snage, osjećam se crknuto, a blues mi izlazi na pore. dole ispod ožiljka rupa puna ničega. ni bol, ni tuga, ništa. nismo se pošteno pojebali, a ne znam više koliko. a zamamna je meri, lijepa, malecka, džepna venera koja kroti harleya. volim je gledati kada odlazi na bajku, ima nešto iskonsko jahačko u njoj, pišem joj pjesme, kratke, tek par redaka, pa stanem. nema je tu gdje treba biti da bi pjesme bile žive.
suzi me je rastrgala, odvela klinku, po enti put rekla ti si lud.
ja ležim u lovranu i ne mogu se maknuti, od gipsa i bola. samo mi je lice u grču i bljuje vatru. fali me više komada, nema više ničega suvislog u meni, a ja plačem. grčim se od bijesa. lud lud. lud.
toga jutra sam skužio da me ona nikako ne voli, đubre moje jedino. došao sam doma, mrtav trijezan, klinkica je skakutala po sobi, njena mama groznim pogledom je buljila u moje ruke, pa ga podigla. luka, jebe se ona s nekim trećemajcem dole na kantridi. znam, rekoh. nije joj prvi put, razumijem je. osjećam je, znam je. i nisam ljubomoran, tek sam lecnut, jer smo se dogovorili da je ovo naša večer, da ćemo odigrati igru familije, već dvije godine ne živimo skupa, dijelimo se na dva, ali smo se dogovarali, respect je bitan. ona je mama moje kćeri, moje malecke lijepe ane. i ne tupi je da sam mrcina, ugrađuje u anči respect za mene, ja sam joj ipak tata, pjevač, roker, netko tko je voli i na koga se oslanja cijeli život, moja mila suzi. ne shvaća ljubav, viče, eee, ja hoću živjeti i leta, ko muha, osica, vilin konjic, hvata se s kretenima na poslu, pipkaju je, gura im dekolte pod nos. okinu je negdje na brzaka u veceu, ona svrši pa je mirna. dođe meni, na pećine, kada je suša, navali na mene ko sumanuta, ne stigne ni gaćice skinut, zadigne suknju, pošemeri onaj donji rub gaćica u stranu i samo se natakne, a ja sam za nju spreman odmah, mahom, samo vidim kako prosijevne komad golog mesa iz čarapa, samo lecnem, dahnem i unutra sam. u suzi. gledam je u oči. ne mrdamo se i ne dišemo, ne dišemo, gledamo se i počne se zatvarati nebo. svršavamo u urliku, oboje odjednom. ne mazimo se. ne ljubimo se. gleda me onim blesastim pogledom, još bunovna od orgazma, tupa. hoću živjeti, vidi se u nenim očima, tamnim kao smrt.
suzi. život ide iznutra, svjedočim ja. tu negdje, pa pokazujem na srce. život ti je iluzija, maco, i pipkam je po čarapama, ah, suzina noga u čarapama, fetiš moj. suzi, male stvari koje činimo čine život živim, dobre i loše stvari koje činimo su život. nije život gala predstava niti domjenci poslije gdje se svi prave da su dobri, prituljuju svoju zavist, ljubomoru, sexualnost, bedastoće i naporno, do znojenja, svoj strah od sutra, od toga da neće imati više ništa. bedasto misle da je sve u lovi, autima i praznim razgovorima o poslu, karijeri i skijanju na piancavallu. partijaju bez daha, bez onog udaha u sebe, bez ideje da je ovo danas sve, baš sve i da sutra nikada neće doći, smo jedno beskonačno sada i ovdje.
osuđuju me zbog mojih stavova, izgleda, nenormiranog nonkomformizma, a ja sam ja. jebeni komformista svoje duše, svojih osjećaja, svojih pjesama. volim te ko moje gitare, moju kći, velim joj, volim te više od neba i zemlje zajedno, više od sebe samoga. znam da sam ti težak teret, da sam naporan jer me nikako ne razumiješ, ne prihvaćaš sve ono što te je privuklo meni još tamo u prvom razredu naše škole. a ja ti nisam teret, suzi moja milena. ja te jednostavno volim, ti si sama sebi breme natovarila. ne vidiš ga, a tu ti je. tvoja želja ostaje samo puka želja. ako želiš živjeti, živi, ja te ne mogu i ne znam spriječiti, i bilo bi svetogrđe da to činim, kao tvoja mama tvome tati. ja nisam tvoj tata i ti nisi tvoja mama. puštam te na slobodu, radi s njom što želiš, ali nemoj šutjeti, nemoj me prijekorno gledati, jer ja tebe kužim. ti, maco sebe ne kužiš. ne znam ni da li se osjećaš. i zato imaš poriv da želiš živjeti. ali svoj život na pogrešnom mjestu tražiš, tu vani nema ništa i opet se saginjem prema njoj i ruku položim između njenih sisa. tu je život i sve što trebaš. samo se usudi pogledati.
gladim je po nogama, ali, ona ne vidi što pričam, ona se pali. moje ruke na njenim nogama i ima upalitis sexus. osjećam kako se miris iz njenih gaćica podiže k meni, pa mene pali, pa se počnemo ljubiti, brzo, halapljivo, kao sumanuti i opet, samo lagamo razmaknem njene usmine i unutra sam. ne, ne dišemo, gledam bezdan njenih crnih zjenica, nema je, nema nikoga. niti mene. urla tako da se čuje do australije, ja urličem s njom. praznim se još jednom. skupljam se u suzi, ona prikuplja podatke, računa. spušta suknju, navuče gaćice, ni ne opere se, izlazi skupa s mojom spermom i nestaje u fade out-u hodnika. susjed gleda televiziju, ja uzimam gitaru. midnight session with the devil.
mama suzina se pokupila doma, ja sa malom sam u stanu. igramo se, zezamo, gilimo se, prduckamo jedno drugo usnama u obraze, širimo ruke na pitanje koliko me voliš, gledamo cutić, pa je okupam, presvučem i stavim spavati. smotam joint, ajebi ga, nema suzi, idem se napušit.
ujutro, oko zore, dok se pekari spremaju na počinak, evo nje, nemazna, nezadovoljena i neurotična. biće da nije bio dobar jebac. ja šutim, ona gleda pored mene. bili smo dogovorili da smo tu, rekoh. ona šuti, njene oči crnih zjenica zainteresirano gledaju moju ruku, moj šlic, moju majicu, podiže pogled k meni, ali me ne gleda, ne vidi. pijana je. mrmlja da se mora oprati i da je imala posla pa je ostala do jutra. idem ja, suzi, moram na posao, kažem. ona kimnu glavom. uopće ne registrira moju zajedljivost i zajebavanje. krene prema sobi. pade na krevet, mrtva i umorna, zaspe prije nego izjurim oslobođen iz stana.
sjedam na motor, zabacim guzicu iznad sica i po pedali. rokće kawa. trese se 120 konja pod mojim jajima. gas, mijenjam brzine i na autoput, zaobilaznicu. gas, još gasa. šaltam u višu, mašina divlja u okretima, pič se podiže u f. još gasa. diže se u fis. dodajem još gasa i vrišti moja mašina čisti g. vidim ga predamnom, negdje prije izlaza za opatiju, na mojoj strani. buljava dva svijetla oka u daljini, koja se pretvaraju u blizinu, ciljam ravno među oči. nema straha. kawasaki blues izlazi iz mene, ja i bajk pjevamo savršeni g do sraza. konačnog, definitivnog i neumoljivog. nema bola, osjećam, ćutim kako mišići više nemaju oslonca, mijenjam i stanje i konzistenciju i opis. kosti se mrve u pijesak, mišići se napinju oko ničega da bi me održali kako god, zubi se krše o upravljač. mozak se nagužvava o prednjicu lobanje. oči se izbeče od nagloga zaustavljanja, vektor gibanja u odnosu na gravitacijski moment čini svoje. letim, visoko, daleko. letim. još više, jako visoko i jako daleko. fade out u savršeno usklađenom duetu note g.
Post je objavljen 04.03.2011. u 16:54 sati.