Čitam te dlanom dok ispisujem
Miris narančine kore nudim ti
Dodir poslije sočno istisnute
Nadom ispunjene s juga
More u tragovima malo soli
Doživljavam te takvu u osmijehu
Na mome dlanu i tvojoj svili
Srebro noći se taloži
Osvjesti me da vidim te
Osjećam te naravno čar je u dodiru
Plešem na rubu noći
skrivamo se pogledima
Cvijet zna bajku
treba je čitati
Dlanovi mi bride nadanjima
Još samo da ogulim NARANČU

izgubljena pjesma u bezglasju
tišinom obuzeta
pojavila se opet na obzoru
maštanjima nošena
sjećanja taktilna obnovljena
kako dodiri igraju igru nemira
neshvatljivo opiljivo u sjećanjima
umorno lišće
sumorni dan
pjesma koraka
prepoznajem u sjećanjima
danima te iščekujem
tišine u nama obnavljaju slike
idu dani nepovratno
a sjećanja stoje
ne miču se
i mirisi ostaju
ovaj
baš u prolazu
stvorio je pjesmu
koraci u lišću jeseni
a mi bismo opet proljeće

Kao što vraćaju se rode
Vratit ću se vjeruj i ja
Tako nam i pjesma kaže
Prekratak je bio san i tren
Nije razlog pravi da zaborav donese
Ruža uvijek ispraviti sve može
Ribar nisi da me mrežom hvataš
Ljepotu oka imaš
Ljubav je sve čega se primaš
Dirni me još jednom stoga
Putevi svi nekud vode
ne daj da sve to s pjenom ode
inat često zaboravu prijeti
možda ipak jednom
kad vrate se rode
i na tvoje srce ljubav sleti

Patim bezglasno u tminama noći
Onako u nadi da sve će proći
Bježati vjeruj niotkuda neću
O kako je lako izgubit sreću

Izazivaš tjeskobe tad u meni
Živio nisam da budem u sjeni
Ludost ljubav koju sa sobom nosim
Ne dam se tako ja svemu prkosim

Prosvjetli me uz put molim te Bože
Znam da životu spasit se sve može
Za oprost da l da nekog sada pitam

Stid me ponekad u greškama mojim
Natjerat može da za ljubav dvojim
Kajem se i istini pravoj hitam

Stihovi

Tako se jave porodi od tmine
Nanižu se riječi doda rime
Evo ti na kraju i prave plime
Prostor ovaj ispune igre od tišine

Snovite tek tako se srca prime
zaplovit će brodovi od papira
negdje će tiha glazba da zasvira
posložiš i note pa nema zime

brodit namreškanim morem ti treba
pamtit će slova ova baš do neba
poigraš li se pravim stihom tako
igrati se time ne može svako

Ma što je to iluzija
Privid vječnosti i sreće
Kretanja po rubu stvarnost i sna
Ono kad smo ti ja jedan ili dva
Dva u jednom u životu
A ipak dvoje osamljenih
Nenadano pripojenih
U riječima se nađemo
I sve dobro biva
I ljubav i strepnje
dok vrijeme ljubavi traje
pojavi se stvarnost
pamet je na djelu
i svako tijelo svom se tijelu vraća
brzo iluzija raspline se
mjehur sreće raspadne se
rijeka života dalje teče

Svaki život ljubav ima
Za to nam je sudba kriva
Kako smo posložili tu sitnicu
Bit će nam dano
Omest će nas krivi puti
Oluje neznane i znane
Tišine i tmine otkriju se same
Nije mi do tog da se patim
Pri kraju i ja životom platim
U toj igri vedar treba biti
Sve nedaće svijeta od nas će se skriti

Nije ona tvoja
Ne određuješ ti
Voljet ću
Ljubav
Ne šeće ona naredbom nošena
Ne sakriva se u tuzi oka
U tebi
U pjesmama
Tvrdiš da radost nose
Previše je tuge u njima
Želja
Imam je
Više nego ikad
Ne tajim
Ne sakrivam
Sjetu pogled nosi
Ono iznad osmijeha
Znam
Čekam riječi
Sigurno stižu
Omekšavaju se
U prikrajku
Srcu
Progovori
Ne možeš snove brisati
Zaboravi jednostavno
Možeš li
Ja ne mogu

ponekad nam tako malo treba
da dohvatimo zvijezde s neba
i snovi proriču nam vrijeme isto
sve je tako lijepo uredno i čisto

čemu onda gaziti uvijek riječi ove
gorčinu pravu uredismo si slovima
ponos nam preči od ljubavi i snova
gdje i kako sada ne ostaje mi nada

ma ne plačem ja to nema suza
tako mislim a tuga me svlada
možda ipak cvijet koju riječ ti kaže
moje srce tvome nikada ne laže

Kad zaigraš se snovima
Beskraj neodređen postaje
Neomeđen tako slobodu ti ponudi
I sad želja stvarnost prozirna postane
Rukama prolaziš kroz sjenke
Očekuješ dodire
hladnoća te oblije
Duh ljubavi u vrelini noći
hladi ko maestral u kasno podne
Buđenjem zbunjen ostaneš
Ničeg nema čak ni ljubavi
Zatvaraš oči pružaš ruke
Snovi da se vrate
neuspješne slike pokvare ti san
Tmina neobjašnjivo zatvara vidike
Očekuje da se jave sličnosti neke
U ovom trenu nedohvatno istina postaje
Snovi iza nas bježe u dan
rasplinu se tako
20200513

ne
ljubav bezuvjetna ne gradi se tako
ponovno ništa izmijenit neće
obrazac utisnut je negdje
pamet će opet činiti greške
nebo za sebe prisvojila bi
i što onda
u tom nebu nikog i ničeg nema
to je samo kazalište sjena
izgube se one lako
tek svjetlost
pod pravim kutom da uđe
a ljubav bez pameti sve može
ponavljanja nema
znaj
jer slično nije isto
ne želim ništa ponovo
moj život je jedan jedini
ponavljanjem bih ispravljao greške
one i tako nisu bile slučajne
snove čuvao bih
sreću donijela si jednom u životu
ne naiđe to tek tako
čuvati je nisi znala
pa sad trpi
ispaštaj
zadovoljsta
i tako si odnijela sa sa sobom
neka drugi vide
poželila si naravno
poruke riječima
znam čitati ih samo ja
život je stvar trenutka
sad bi htjela uhvatiti propušteno
vlakovi kad prođu
snijeg putove zamete
u nama nakupi se puno sjete
tuga se neka u srce uvuče
ne
povratka nema
nacrtaš si zidove bez pameti
pa onda pati
nitko za to znati neće

postoji netko
a možda ne
uvijek postoji netko
čita nas i čeka
čekam i ja
pismo iz daleka
iz blizine
piše ga nepoznat netko
možda i nije
oči plave crne zelene il smeđe
osmijeh tugu pregazi
znam da jesi
ne znam gdje si
ovdje blizu il daleko
postoji neka
njeno se pismo čeka
a možda ne
pismotvorne
rječotvorne
snovito blizudaleke
riječi
pjesma ljubavna naravno
plavom pisana o plavom
modro smiruje
a možda ne
iščekivanje
očekivanje
dočekivanje
i ostala čekanja
postoji pismo napisano
stići treba
čekam ga
jutra su najpovoljnija
lako je uručiti pismo sučekatelju
kada znaš
a možda i ne znaš
ti si negdje blizudaleka
otvaraš oči
snovi ti ne trebaju
pisma se mimoilaze
tko je od nas sučekatelj
ne znaš
ne znam ni ja
a ipak čekamo

vrijeme je da sjećanja ugradiš
u otvorenoj knjizi da stoje
ne daj da pobjegnu
dim u očima zadrži
vezu neraskidivu
postoji ljubav najljepša
neizbježna
ne daj da pobjegnu
ma tko te pita za gramatiku
asocijacije u ovom trenu su značajne

u svakom pokretu
vizuri
prošlost u misli dojuri
od igara u pijesku
čamcu za Paklene otoke Hvara
igrama na Ribnjaku
i školi
sve je to ljepota
u sjećanju se stvori
misao na majčine brige
u bezbrižnosti našoj se broji

to vrijeme što neumitno ide
u mislima našim stoji


mama ima 97 godina

Ne pada mi na pamet
Napisati pjesmu ljubavnu
Ne moraš ništa
Kažeš
Samo me ljubi
Evo ti pjesme nad pjesmama
U kojim smo to zorama ti i ja
Ne pada mi na pamet
Ni jedna riječ ljubavna
Usta oči ruke zagrljaj
Nije li to dovoljno
Nema riječi ljubavne

Ostala je slika
Riječi ne trebam
Misao na tebe
Prošlost bi htjela
Da izostavim trajanje
Pojavnost u noći punog mjeseca
Tišinu zvuka mobitela
Ljepotu trenutka
Ljubav poželjnu

Poremećaj veze zvuci odnijeli
Proletstvo novog doba
Želja starosti da mladost osjeti
Nitko i ništa ne može me promijeniti
A virtualu zaboraviš
Da misli netko za mene
Ne može do prvoga pijetla ujutro
Trenutak dovoljan
Zaboraviš na misli
Oni misle život zamjenski
Nema sjećanja
O kako glupo zvuči ono
VOLIM TE

Sveprisutnost breze podvlače
Podsjećanja nepoznata
Virtuala pojela

Brinu li potomci o nama
Zaboravili na nas
A zašto ti onda život određuju
Imaš li ti pravo na ljubav
Nemaš
Očito
Virtuala postaješ

Opet su jutros procvali
u žitu makovi sneni,
sve su nam njive ovili
cvjetovi njihovi crveni!


"Znaš li majko, majčice,
kakvi su ono cvjetovi",
po onim tamo njivama
takovi divni - crveni?

Gorki su, sinko, plodovi,
čemer je ono procvao.
Umjesto zlatne pšenice
- korov je tamo niknuo!

Seljak je polja stvarao,
hajduk je svijetom harao:
Oteo kmetu zemljicu,
gazio njegovu pravicu!

Baruni, grofovi vladali,
španovi pravdu krojili,
rabotat kmeta gonili,
krvcu mu poljem sijali!

Mnogo je kapi kapnulo,
njegove krvi i znoja,
ljeta ga duga mučile
batine teške bez broja!

Prokleo seljak zemljicu
vražjih gospodara,
niknuli crven-cvjetovi
umjesto božjeg dara!

Krvlju su kmetskom sijani,
kletvama, bunom miješani
suzama, znojem pojeni
zato su tako crveni...

Mihovil Pavlek Miškina

Sretan Prvi Maj