Pozvan sam na promociju romana Luke Premera u izdanju Kulture snova


Roman u trapericama više ne pije vodu.
Prije bi to bio SMS roman. Gledam to u tramvaju, busu, na ulici, na promociji.



Nema se vremena za normalno druženje jer treba škicnut što je
na Istagramu ili Fejsu. Da li je koja poruka stigla?
Rade to i dokone gospođe koje su zaboravile na godine.
Bez šanka, cigarete jonta život više ne ide.
Ova proza omogućuje i izlike da su pogreške slučajne zbog prebrzog
dodira ekrana.


U to ne bih uvlačio ni Glumca ni Majdaka. To je jednostavno Luka Premer
i njegovo društvo. Zanimljivo, čitko i pitko. Jezik klape i psovke to je naša
savakodnevica, tako oni razgovaraju i zašto od toga bježati.


Bravo Luka!


_Fotografirala Lukina mama, Borna i ja

Hvala za ugodnu i nezaboranu večer

postoji životi koji želiš
tražiti i naći željeno
otkriti dušu bit će malo teže
njoj uvijek treba nešto svježe

preko naših dodira
igramo se svemira
zvijezda zvijezdi puno nemira
osmijeh sve prikriva

okom sve ćeš pročitati
dubinom srce otkriti
pitam se oduvijek zašto plamen oka
zašto iskra u njemu zna samo istinu

našim stazama želje su neizbježne
samo treba reći možeš mogu
ono izvan nas u nama ostaje
tako se kažu čovjek postaje

Sveta Lucija iz Siracuze
13. PROSINAC
Do današnjeg dana živi legenda o svetoj Luciji.
Kult ovog blagdana sa svojim raznolikim običajima i
ritualima što ga prate, datira iz predkršćanskog vremena
(Lutzelfrau,Berta, Crna Luce) do kršćanske sv.Lucije,
nositeljice svijetla.
Kršćanski je kult proizveo tisuće crkvi i kapelica diljem
Europe.
Benediktinci su u Jurandvoru, na otoku Krku osnovali
crkvu sv.Lucije 1070.
To je ista ona crkva gdje je pronađena slavna
Bašćanska ploča 1851.-najstariji dokument hrvatske književnosti.
Djevojka Lucija je stvarno živjela u Sirakuzi na Siciliji.
Godine 304.je mučenički umrla, kada je u Cataniji, na grobu sv Agate
molila i tražila lijek za svoju teško bolesnu majku. Odbila je bogatog
poganskog prosca i taj joj se osvetio, prijavio je i tražio da je odvedu
u javnu kuću. Ona se opirala, bace je na lomaču i polijevaju vrućem
uljem, ali joj ništa nije naudilo. Tad joj krvnik mačem probode grlo,
i takvih slika ima u nekim crkvama i knjigama.
Prema drugoj legendi je sama Lucija iskopala si oči i poslala na tanjuru
odbijenom proscu-da ga njene oči nikad više ne vide.
Zato je umjetnici prikazuju često kao nebesku ozdraviteljicu očiju.
Mnogobrojni i raznovrsni su običaji i tradicije slavlja ovog blagdana:
Kroz svoju dugu historiju Šveđani slave sv.Luciju na poseban način,
prilagodili su ga novom vremenu. 13.prosinca, rano u jutro jedna
djevojka ili više njih obučena u dugu bijelu haljinu, sa krunom od
gorućih svijeća na glavi i jednom zapaljenom svijećom u ruci pjeva
prelijepu pjesmu Sankta Lucia. Pjevajući serviraju kavu i lussekatter
(specfični kolači za taj dan).
1930.god. je zaključeno da se svake godine za taj dan bira Lucia-
u vrtiću, školi, uredima, poduzecu, turizmu i nacionalna Lucia.
Obično se biraju vrijedne i zaslužne djevojke, i naravno lijepe.
Svuda se širi miris šafrana u lussikatter. Sve je blagdanski svečano.

Sv.Lucija se slavi u mnogim krajevima Evrope, Portugal, Provanca,
Mađarska, naši priobalni krajevi, Karlovac, Đakovo i dr.
Na taj se dan preporučuje ženskom svijetu ne šivati, presti i prati veš.
Negdje je uobičajen post dan ranije. Darivaju se djeca kandiranim voćem,
bademima i orasima.

Proslava u Švedskoj

Darivanje u duge zimske dane i prigodom božicnog slavlja u evropskoj
civilizaciji datira još iz doba rimskih Saturnalija; tad su dječaci nagrađivani
orasima i voćem igrali se i veselili. Postoji zapis o tome u Šibeniku.
Dan sv.Lucije je također zadnji dan da se posadi žito, i da za 12 dana
poraste i ukrasi božični stol. Najraniji je dan za sadnju žita, sv.Barbare 4.
prosinca. Zeleno žito simbolizira plodnost, obilje slavlja.
Običaj datira iz drevne Indije do danas, gdje se slavi kao poticaj rasta I obilja.
Kod nas taj se običaj uklapa u temeljnu ratarevu egzistenciju, građansko
ga društvo prihvatilo kao simbol plodnosti i obilja.
Zeleno žito na tanjuriću i sa svijećom u sredini donosi nam u dom
istinski dah prirode.
A sveta Lucija daje nam nadu u svjetlije dane.


proslava u Švedskoj


Priredila, Slava Božičević
Hvala Slava!

Boje neba predvečernjeg
Poklope se jutarnjim navješćenjem
Zora novi dan nudi
Buka prometa I ljudi
Livada mokra mrazna
Utabanim stazama istražujemo
Pasji dnevnik propitkujemo
Bit će bit će sunca

O tišinama I modrinama nebeskog sjaja
Zapitam se često kad počinjem stih
Miri li me to prošlost sa onim sada
Uvijek ima negdje u riječima nada
Naznaka ljubavi I mira što u nama traje
Nemire mladosti leptire u trbuhu
Tamo negdje na životnim livadama
Ostavili smo da u miru blagujemo ljubav
Ne ide to više tako neiskusno trapavo
Prepustimo se dodirima što molitva su sada
Naš oltar ljubav je postala
Vječnost trajanja I opstanka
Šalica kave osmijeh poljubac
Kako se to potajno dovuklo u naše tišine
Sjećamo li se ili nas snašlo vrijeme buduće
Ono trajno sa sjećanjem podijeljeno

Malo je svetaca koji su toliko prisutni u narodnim običajima kao sv Nikola.
Svaka zemlja, svaki narod na ovoj planeti ima svoje verzije prikazivanja
ovog najpopularnijeg kršććanskog sveca.
Korijen mita, legendi i prapovijesti sv Nikole sežu do davnih poganskih i
sibirskih plemena.
Veliki autoritet na ovom području istraživanja je engleski profesor Roggan
Taylor. On nas upućuje na mnoga poganska obilježja "Djedice" i korijene
mita nalazi među nekršćanskim plemenima, koja obitavaju u tundrama
sjeveroistočnog Sibira. Njihovi pak običaju sežu u daleko ledeno doba-
pa je naš "Djedica" možda i najstarije mitsko biće.

Prof Taylor povezao je niz okolnosti i običaja tih plemena i današnjih božićnih
i novogodišnjih svetkovina. Ovi Sibirci (Korjaci, Čukči i Kamčadeti)slave
zimu od pamtivjeka.
Centralne figure su imali šamani, čija se složena uloga razvila kasnije u
mistike, travare, liječnike, pjesnike, svečenike, zabavljače. U njihovim
plemenima se posebna pažnja pridavala sobovima jer su u njima imali
personifikaciju Velikog Duha Soba. Za tih svećanosti i ljudi i sobovi su
konzumirali tekućinu od kuhanih gljiva muhara, koje u to zimsko vrijeme
rastu. Muhare imaju halucinogena svojstva. To je spominjao i šveđanin
F.J. Strahlenberg, koji je u Sibiru proveo 12 godina. kao ratni zarobljenik.
Prof.Taylor povezuje to halucinantno stanje u kom se ima osjećaj letenja
i nalazi ishodište "Djedice" koji stiže s neba letećim sanjkama što ih vuku
razigrani sobovi i svi su jako veseli. Odjeća i kapa (sam oblik kape)
odgovara bojama muhare, crvena i bijela. A i danas imamo običaj aranžirati
i kititi bor sa crvenim gljivama.

O sv.Nikolu postoje mnogobrojne legende, koje su se stopile sa božićnom
svetkovinom.
Ime NIKOLA u hrvatski jezik dolazi od latinskog Nicolaus, a izvorno od grčkog
Nikolaus. NIKO-pobjeda Laos- narod.
Ime Nikola su preuzeli mnogi narodi,na pr u Skaninaviji je to Niels ili Nicklas,
negdje Niko, Nike. Sveti Nikola je svetac katoličke i pravoslavne crkve.

U istočnom se svijetu sv Nikolu najčešce dovodi u vezu s istinitom ličnočnosti
biskupom Nikolausom, rođenom od kršcanskih roditelja iz Myre (danas Demra)
koji je živio u 4.stoljecu i bio suvremenik cara Konstantina Velikog.
Biskup je umro 6.Xll. to se taj datum slavi i dandanas kao njegov dan i kao takav
je uvod u božićne praznike.


Često se prikazuje u biskupskoj odori s štapom i tri vrečice s zlatnicima ili 3 zlatne
kugle, kao sponen na njegovo dobročinsvo.
Prije smrti sav svoj imetak razdijelio je siromasima.
Druga priča govori kako je biskup putovao u Svetu zemlju na hodočašće i na
putu ih uhvatilo nevrijeme. Oluja je ljuljala lađu čas na jednu i čas na drugu stranu.
Narod se počeo plašiti da ce brod potonuti. Biskup se okrenu moru, digne ruke
i zapovijedi da se valovi smire. More se smirilo. Ljudi mu se klanjaju i zahvaljuju.
Tako je postao zaštitnik mornara. Zaštitnik je i male djece.
U zapadnom svijetu je legenda o sv Nikoli vezana za sv Nikolu Tolentinskog
Iz 13.stoljeća , članu reda sv.Augustina. Njemu se pripisuju mnoga čudesa.
Prilikom njegova rođenja u St. Angelo in Pontara preletjela je zvijezda od rodnog
mjesta prema Tolentinu, gdje je i ostao živjeti.
Zato se on često pojavljuje na slikama sa zvijezdom na prsima. Kao znak čistoće
i nevinosti nosi raspelo okićeno ljiljanima, obučen u crni haljetak augistinskog reda.
Zaštitnik je kruha i duša u čistilištu. Slavi se 10.lX u Njemačkoj i dijelu Švicarske.
Švicarski glavni zaštitnik je Sanct Nikolaus iz Fluelia ( 1417-1487).
Njemačka carica Teofano, supruga cara Otona ll u 10.stoljeću jako se zauzela da
sv Nikola bude poznat. Danas se njemačka djeca vesele Der Weichnachtsmann
( Božičnjak ili Bijeli čovjek) koji dijeli darove, a prati ga njegova suprotnost
Knecht Ruprecht, a ponekad Krampus koji dijele šibe zločestoj djeci.
Evropa je kroz povijest poznavala razne nositelje poklona: mali Isus-Kristikindl,
u Francuskoj je to Pere Noel(otac Božic) u Engleskoj Father Christmens,
koji se pokazuje s božikovinom, bršljanom i imelom.
Talijani imaju Le Befanu-dobru vješticu, Nizozemci Sinter Klaas, Švedska ima svoj
Jultomte, Finci Joulu pukki- lik koji liči Coca Colinom Djedici obučenom u
crvenobijelu odoru.
U Australiji je sada ljeto i sv Nikola surfa oceanom.

RUSIJA I DJED MRAZ
Praiskonska narodna vjerovanja ostavila su duboke korijene u narodu, a isto
tako i kršćanstvo. U orjentalnoj ikonografiji svetac Nikola je često predstavljen
s mršavim izduženim licem, kratkom bradom, vrlo sličan Kristu.
Prema koncepciji pravoslavne crkve sveci uistinu odražavaju Iskupitelja i upućuju
na njega svojom svetošću, što je narod cijenio .
U razdoblju komunističkog režima često se sukobljavala politika sa crkvom,
pa se lik Djeduška Maroz-Djedica Mraz, pokazao političkim podobnim
i na svaki način zgodnim da zamijeni sv Nikolu, Božic Batu i druge likove,
tako nepočudne vezane za crkvu.
Iako umjetno stvoren Djed Mraz se s vremenom uspio udomačiti i čak poprimiti
priličan broj osobina, pa i izrazitu sličnost s prijašnjim predhodnicima.

Kako je sv Nikola došao u Ameriku
Ima raznih znakova o sv Nikoli u Novom svijetu. Vikinzi su mu postavili katedralu
na otoku Genlandu u 12.stoljecu. Holanđani su donijeli sv.Nikolu na pramcu svog
broda u New York. Prva crkva Novog Amsterdama-današnjeg NewYorka
posvećena je sv Nikoli i dandanas je zaštitnik grada.
Od tada su nicala imena ulica, trgova , luka, hotela imenom Nikola.
6.prosinca 1809. Napisao je učenjak Clement Clark Moor pjesmu
A VISIT FROM ST. NIKLAS- posjet sv Nikole, za šestero svoje djece.
Na božicnoj svečanosti bio je i njegov prijatelj kojeg je priča oduševila. On mu nađe
izdavača za priču i prvi puta je anonimno objavljena u lokalnim novinama.
Nitko nije ni slutio koliko ce tih 58 redaka postati u narodu omiljeni. Moore je
stvorio novu figuru sv. Nikole, nije imao nikakav biskupski izgled, naprotiv lik
malenog, debeljuškastog, veselog djedice, obučenog u krzno.
Inspiriran jednim crtežom dodao mu je 8 sobova da mu vuku saonice. Još su
neki novinari dodali ponešto i u svijet je lansiran novi lik sv Nikole, koji je
osvojio svijet i stekao svoj image.
Godine 1931 ilustrator Haddon Sundbllom po naruđbi CocaCole lansirao je
Djedicu sv Nikole obučenog u ouno crvenog, a malo bijelog, boje proizvoda
CocaCole.

Protestantska Skandinavija ima svog Tomte (zašticenog od Unesco) i ne
prihvaća naglašeni utjecaj iz inozemstva.

Tužno je što religija današnjeg potrošačkog društva banalizira i baca jedan
negativan ton na taj pozitivni sveti lik....jer sv Nikola je jedan pozitivan duh,
narodno vjerovanje u dobri duh, i dječje iskreno neograničeno povjerenhe
u prijateljstvo. Takvog ga voli i staro i mlado.
Ma kako da se zvao, ovaj dobroćudni bradati Djedica, ubundsn u crvenu
odoru s bijelim obrubima dijeli iz vreće darove djeci svijeta.
On je simbol dobrote, povjerenja, nade, veselja prijateljstva i radosti.


Preuzeto s FB - zabilježila Slava Božičević
Slike s neta

Ovoga petka družili smo se sa Zrinkom Šimunićem u Udruzi umjetnika Vjekoslav Majer


Nakon prezentacije



su nazočni čitali svoje radove


fotografirao je Borna