Kakav je doživljaj bio za mene, kad me je baba povela sa sobom kod svoje sestre u selo koje se nalazilo na krajnjem sjeveru naše općine..Zbog vrste prevoza: Iz dolnjeg dijela grada vozio je "vlakić" koji je povezivao mjesnu Šumariju sa dijelovima šuma na brežuljcima Moslavačke gore, a služio je za prijevoz trupaca u dolinu. Kad je vozio u brda vagončići su bili prazni, ili opterećeni samo s jednim redom trupaca, tako da se moglo i nešto drugo prevoziti na njima. Dakle baba je bila žena od kojih 100tinjak kg, ja dijete od 20tak, predškolsko, znam da nisam mogla imati više od 6 god. Dakle pošle smo, baba i ja, do livade, to je zapravo bila čistina, pokraj potoka, čiji tok je pratila "prugica", i čekale da se pojavi mala lokomotiva. Kako je mene bilo strah hoću li uspjeti uskočiti, jer doslovce je trebalo skočiti gore na trupce dok se vlakić kretao! Baba je uvijek prva naskočila i sjela na trupce, a onda me hrabrila da i ja odmah za njom, zapravo povukla me gore. Nisam puno tada razmišljala zašto prvo ona uskače na vlakić, a kasnije mi je sinulo..Naravno u slučaju da meni "pobjegne" i zadnji vagončić, ja bi se u tom slučaju vratila doma i nikom ništa. No ako bi se desilo da baba ne uspije, a da je mene stavila na trupce, tada bi ja otišla sama u nepoznato, to se moralo izbjeći. I tako nas dvije na vlakiću, oko nas izmiću polja, kuće, šumarci, povjetarac nam miluje lica, ja se stiskala uz baku na "opasnim mjestima", ako je vlak prolazio laganim zavojem ili pojurio brže, to mu je bilo moguće samo na ravnom ili na laganoj nizbradici.. Dovezle smo se tako našom lokalnom prugicom do odredišta, sišle s vlakića blizu tetkine kuće, a to nam uopće nije bio problem, jer ona se nalazila na vrlo strmom brežuljku, pa je vlakić ovdje morao jako usporiti. Ostale smo tamo nekoliko sati ( kod tetke u gostima ), a onda smo se vratile po "redu vožnje" koji smo samo mi znale. dojmovi: - veselje izleta u prirodi sa velikom dozom avanturizma - neopisiva radost i uživanje u događaju, nakon što se prebrodi prvotna nesigurnost i bojazan - uspomena na predivne trenutke koje mi je omogućila "ta maćeha moga tate", ali uvijek ponavljam, meni je bila prava baka jer druge nisam imala Još želim zabilježiti nešto u vezi ove šumske željeznice koja ja opstojala u mojem gradu polovicom prošlog stoljeća. Još i danas postoje ostaci željezničkog mosta na jednom dijelu toka rijeke Kutinice koji teče centrom grada, mada je pruga i željeznica odavno zbrisana s lica zemlje, a trgovinu koja se nalazi u mojem kvartu i danas nazivamo Trgovina kod Prugice. Sjećam se da je još dugo godina prugica sijekla cestu na tome mjestu, no kasnije je pobrisan i taj zadnji trag. Šine su izvađene kad se stavljao novi asfalt. Meni je ostala u živom sjećanju, a kako i ne bi?! Oznake: vožnja vlakićem, šumska željeznica, doživljaj iz djetinjstva |
a sad ću opisati jedan događaj kakav se inače ljudima usijeće u pamćenje kao jedan od najveslijih, ali ja sam tada doživjela, veliku "traumu", to je nešto što spada u događaje iz najranijeg djetinjstva... nešto jako smiješno, ali istinito.. Bilo ja to na svadbi moga strica Ćire (nadimak). On je mlađi brat mojeg tate i živio je u susjednoj kući s djedom, kao što sam već rekla. Meni su bile 4 godine, možda koji mjesec više. S obzirom da je u našoj novosagrađenoj kući bila velika prostorija namijenjena za stolarsku radionu, a djed i njegova druga obitelj živjela još u starom čardaku, odlučili su kako će se svatovi održati u našoj kući. Sve je to bilo normalno i prihvatljivo, ta mi smo se viđali svaki dan, voljeli smo našeg stricu, očekivali ga da se vrati iz JNA, i kad se vratio ubrzo se odlučio i oženiti. Ali evo što ću vam ja ispričati... Sjećam se ko danas, velikog mojeg plača, strašnih suza, i dernjave, tako da me nisu dugo mogli smiriti.. Dakle ovdje su bile uobičajene svakojake ludorije koje bi prijatelji priredili mladoženji, i to su manifestirali tako da bi upali usred pira, kad je bilo najveselije.. Nekoliko tih fakina kostimirali su se u Smrt sa kosom,Magarca i vodiča i oni su upali u našu kuću i kaao da će odvesti strica, MOJEG STRICU,k tome su i svi svatovi glumili, prihvatili igru kao da će odvesti mladoženju, i tak je to potrajalo, to natezanje, svi se uskomešali, dograbili ovi mog strica.. Kad sam ja udarila u dernjavu, plač, kričala sam, ne dam ga , ne dam ga, uzeli su moga stricu, ja ne znam ni sama šta je moja mama poduzela, ali za badava je bilo sve smirivanje, uzalud su mi dokazivali kako to nije prava Smrt, kako su to "maškare.. tek kada su izašli van nakon što su morali pustiti strica, jer nije im uspio "štos" nakon moje velike dernjave..tek tada sam prestala plakati.. no meni je bila pokvarena fešta, ono hopsanje, ples, muzikaši, sve mi je to izgledalo kao neka velika parodija, ostala sam oprezna stalno pogledavajući na vrata da se one strašne "prikaze" slučajno ne vrate" dojmovi- sjećanje na svadbu moga strica: - prvo veliko uzbuđenje zbog povećanje familije - prekrasna mladenka, moja buduća strina bila je jako lijepa djevojka tamne, bujne kose, tip grčke boginje - vjenčanica nije imala klasična obilježja, bez vela, samo tokica na glavi, kostim svijetlo bež boje, s ne predugom suknjom, sve je to meni izgledalo moderno, kao u američkim filmovima - a onda one "strašne" prikaze, Smrt sa kosom, "nepozvani gosti - poslije sam opet voljela takve običaje i budalaštine, jer imala sam iskustvo koje sam osjetila na vlastitoj koži, nitko me više nije mogao prevariti ni zastrašiti, kakvi Krampusi i vragovi Oznake: stric, svadba, smijeh i suze |
spominjući se djeda, predobrog čovjeka, moram napomenuti kako je on bio osoba koja je, uz mojeg tatu najsvjetliji lik moga djetinjstva, uspomene koje sam sačuvala na njega vezane su i uz najtužniji gubitak, prvi takav u mom životu, jer djed je umro kad sam imala 8 godina.. Ni jednu baku nisam upoznala, umrle su prije mog rođenja, a djedova druga žena bila je naša baka, a zvali smo je "baba" - tako ju je zvao njen pravi unuk, pa smo i mi prihvatili.. Moja mama, a niti njezina druga snaha nisu s njom bile u dobrim odnosima, njihove kontakte obilježavale su svađe, a s tim uvezi nastojale su i nas djecu navesti da se svrstavamo. Jedan događaj proizašao je iz takvih (ne) prijateljskih odnosa moje mame i babe: S obzirom da je urbanizacija našeg malog gradića uzimala maha, naš djed, na nagovor babe i sina (moga strica) rasprodavao je zemlju koja se sastojala od više njiva s ruba grada. Kako je to postajalo građevinsko zemljište tako su dobivali poprilične svote novaca. A naravno da su razmjerno tome - trošili, stric i strina pozivali goste, veselja je bilo u susjednom dvorištu.. Na nagovor moje majke skupila sam odvažnosti i upitala babu bi li meni nešto donijela sa sajma, na kojeg su se ona i djed spremali otputiti u susjedno mjesto (pa znala sam da idu trošiti novce). Ona mi obeća kupit veliku "bebu" (lutku). Kako sam s nestrpljenjem čekala njihov povrtak sa sajma toga dana! Evo, vraćaju se! Ugledam zaprežna kola u dnu ulice..Baba,baba! Jesi mi kupila bebu? Čekaj dijete, umorni smo...Silaze s kola, djed sprema vučne pogone (krave) u staju, baba u kuću..Tek nakon nekoliko dana usudih se ponovo pitati. Baba sjela na krevetu, raščešljava kosu, i govori: dijete, imali smo nezgodu, znaš ti kako treba biti oprezan kad se prelazi preko drvenog mosta s kolima.. djed je malo popio tog dana.. a na mostu se jedan kotač izmakao i skoro smo završili u jarku.. a šta je najžalosnije.. ma kupila sam ti lutku, ali je upala ispod mosta i više ju nismo mogli pronaći.. Pitala sam babu gdje se nalazi taj most pa da idem sama provjeriti, možda ja budem bolje sreće, možda pronađem "izgubljenu" lutku.. ne znam dijete, zboravila sam, bilo je mračno.. Vratila sam se doma tužna i razočarana, s jednim gorkim iskustvom, osjećala sam se prevarena, izigrana, nevoljena.. no prošli su i ti trenuci..Baba mi je kupila na dar zlatne naušnice, za moj 18.ti rođendan, djeda već odavno nije bilo među nama, od njiva i zemlje, moje djedovine, ostale su samo uspomene Oznake: uspomene na jednu jedinstvenu babu |