27.02.2007., utorak
Kraj jednog jelenskog buta
|
Štovano vegetarijansko pučanstvo, a i ono makrobiotičko, štovani izbjegavači svega što ima oči i crveno meso, štovani biljojedi i poneki skatofag, danas je u teškim ključajućim mukama, sred ekspresnog lonca kojem se zagubio poklopac, u 17 sati i 30 i još nešto minuta, sirovost izgubio but jednog jelena koji je još prošle godine šetao šumama i livadama podravskih ravnica, mlatio slabije od sebe i rikao kad je htio raditi ono s košutama. Nije da mi je svejedno što sam baš ja krivac za dinstanu jelenetinu u umaku od suhih šljiva koji se kao takav nekako gusto prelijeva preko njoka, ali kao prokleti štovatelj delicija progutat ću tu spoznaju i sutra se fino posrati u slavu svih papkara koji su svojim dijelovima tijela kročili kroz moj ekspresni lonac bez poklopca. Ako ikada dođem pred strašni sud odgovarat ću za svu divljetinu koju sam tako gramzivo žderao i isto tako probavljao, a drugi dan, uz čitanje niza reklamnih brošura, ispuštao u kanalizaciju i tako zauvijek zatirao postojanje neke srne, jelena, divlje svinje ili zeca. Odgovarat ću i za nemaštovitost u programu posljednjeg ispraćaja gore spomenutih životinja jer moje je kulinarsko umijeće obavezno povezano s dodavanjem deset suhih šljiva i finalno dolijevanje dva decilitra crnog vina. A što ćeš, kao što u čovjeku malo-malo, prirodom usađen, proradi seksualni nagon, tako i u mene kao takvog proradi mesožderska prošlost pračovjeka koji je travu pasao samo kad bi se skrivao od sabljastog tigra, zlog namjernika, a u ostale trenutke gladi neprestano bio u potrazi za crvenim komadom hodajućeg mesa. Pa u to ime, štovani preče mesojedu, u slast! |
- 21:41 - Komentari (19) - Isprintaj - #
26.02.2007., ponedjeljak
...
|
Čovjeku se dugo vrijeme ništa ne događa u životu, a onda u par dana promijeni mu se mnogo toga, nagore, nabolje, kako god… Dobio sam novi posao. Drugi od kada sam prije točno godinu dana došao u Zagreb. Plaća nije baš onakva kakvu sam očekivao, ali za 33,3333 posto jest bolja od plaće na ovom poslu kojeg radim još vrlo kratko vrijeme. Osim toga još ću i raditi neki honorarni posao pa će u hladnjaku uvijek biti svježeg parizera, rumene boje, a ne onog trotjednog, zelenog u sredini, a tamnosmeđeg na rubovima. Na drugom razgovoru za posao, saznao sam jednu bitnu stvar koja nam govori kako Hrvatska slonovskim koracima, gledano iz perspektive jedne vinske mušice, grabi prema blagostanju – u današnje vrijeme prijava na pun iznos plaće jest bonus, beneficija, prednost, kako god hoćete to nazvati. Umjesto da to bude podrazumijevano, to je luksuz koji si ne može svaka firma priuštiti, uuuu! To je kao da kupujete novi automobil kojem su kotači dodatna oprema ili kao da vodite ljubav s ženom, a diranje sisa jest pogodnost koju ne može svaki muž ostvariti. U kurac. Druga stvar koja mi se dogodila jest da ovaj tekst kojeg tako lakomo gutate nastaje na novom lapiću-topiću kojeg je vlasnica moja jedina ljubav, gledano iz točke parenja i reprodukcije, i sada mogu biti kompletna svinja: ležati u krevetu, žderati i pisati. Nije li to predivno. |
- 18:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #
19.02.2007., ponedjeljak
Dok čekam kosca
 Ako niste pročitali ovu predivnu priču, možete je pročitati kao i ostale moje dvije priče u Balkanskom književnom glasniku na adresi www.glasnik.org gdje ćete naći mnoštvo eminentnih i priznatih pisaca s područja Balkana i onih prostora koje neki mrze nazivati Balkanom, a nekako ih sila teže i jezika vuče tamo. Kao što vidite potkrade se tu i neki amater poput mene. Alehluja! |
- 19:07 - Komentari (26) - Isprintaj - #
18.02.2007., nedjelja
Mačja posla 2
|
Naprosto vam ne mogu opisati kakav je to osjećaj imati tuđu mačku pod okriljem svojeg idiličnog plafona u čijim se kutcima pauci na svojim svilenim nitima igraju Tarzana, a ružan im luster izigrava sunce im jebem, da im jebem. Nakon što smo se četiri nezaboravna sata upoznavali, gdje sam ja izigravao instruktora za pišanje i sranje i nakon što se životinja pripitomila te je čak i spavala pokraj mene, jutros ustanem i neki mi čudan miris svojim molekulama uznemiri nosnice. Što je, o što je to, pitah se kao što se pravi Romeo pitao o kakav li je to ružan bršljan izrastao na balkonu njegove ljubavi, a ono, Julija bez krabulje. Što me u tom mirisu tjera da se vratim u prošlost i zateknem se u hramu kravljeg božanstva kako punim plućima udišem amonijačne pare netom olakšanih krava? Je li to možda miris nečijeg urina? Mačjeg možda? Ma je li se to drago, čupavo biće pomokrilo u moj krevetac? Ma jest, jadničak ima slab mjehur, buci-buci… (ovdje slijede najogavnije psovke koje je ljudsko uho ikada čulo) |
- 11:26 - Komentari (20) - Isprintaj - #
16.02.2007., petak
Mačja posla
|
Već sam pomislio da ću ovaj vikend biti sam u stanu i baviti se organiziranjem svojeg porno albuma koji duže vrijeme punim opscenim fotografijama lezbi i dobrostojećih gospođa, kad sam, eto, dobio nenadanog gosta – mačku. Ako ste pomislili da je to ono čudovište koje mi nije dalo spavati gotovo mjesec dana i koje me natjeralo da preispitam svoj odnos prema životinjama, na svu sreću ste u krivu. Ova mačka je jedno sramežljivo i uplašeno biće koje već tri sata čami u mraku ispod kreveta i ne mogu je nikako izvući van. Zovem je najpitomijim «mic» koje ste ikada čuli, nosim joj najfinije mačje delikatese pred krevet, vučem sve moguće konce, špage i niti, ali ona ne izlazi. Ma nije meni baš toliko stalo da ona upozna prostor u kojem će obitavati par dana, nego hoću da izađe na balkon da joj pokažem gdje će srati i pišati jer ako to ne učinim nije isključeno da će se olakšati ispod kreveta, a noćas kad se vratim u stan polupijan ili pijan ne vjerujem da će mi prijati čišćenje mačjih govana. Razmišljao sam da je na silu izvučem van, ali ako to učinim nije isključeno da ću kad dođem kući svakakav, ugledati prizor mačke koja se objesila o špagu vodokotlića zbog posttraumatskog sindroma, a onda bi snosio kojekakve posljedice gdje ni voodoo mađijanje nije isključeno, a možda bih bio i slučajno pregažen, recimo, bagerom koji se, vidi vraga, nezainteresirano šetao nogostupom, s kotača na kotač i zviždukao neku svoju radnostrojnu himnu. Pokušao sam stati nasred sobe i ukipiti se, a da bih lakše podnosio ukočenost ugurao sam si metlu u dupe da se ne moram previše naprezati. Uzalud. Umjesto da se pojavi mačka, iz kuhinje se čulo komešanje žohara. Izvučem metlu iz dupeta i potrčim prema kuhinji, a kad tamo đubrad slave kukčnu Novu godinu. Ubio sam im mater. Valjda. Ako im i nije roditelj, barem je najveći žohar kojeg sam vidio u svojoj kuhinji. No, pustimo sad žohare. Tim ću se problemom sutra baviti. «Mic, mic, MIIIIIC! Pička ti materina! Daj izađi, pliiiizzz! Idi u kurac!» Znam! Uzet ću posudu s pijeskom, postaviti je ispred kreveta i za primjer mački posrati se u nju. Budući da sam nedavno odložio kapitalca, par kamenčića neće prepuniti kutiju. … Jebote, puknut će mi žila posred čela. Očito je da je nosač zrakoplova za sobom povukao i krstarice i razarače. U crijevu nemam ni za kaić. Ajde maco, izađi. Molim te. Ako izađeš pustit ću ti Garfielda. Ili još bolje, pustit ću ti The Best of «Tom ubija Jerrya». Kupit ću ti zlatnu ogrlicu za buhe optočenu dijamantima. Evo, zalajat ću i baciti se sa šestog kata na asfalt. Što da radim? Da pripremim lopatu, vile i krpu za pod? |
- 20:32 - Komentari (22) - Isprintaj - #
14.02.2007., srijeda
...
|
Ispričavam se štovanom čitateljstvu što ne pišem iznimno predivne priče, ali trenutno sam podložen strahovitom pritisku jer tražim novi posao, budući da ovaj stari radim skoro godinu dana na crno i za plaću od 3000 kuna što mi pokriva samo egzistencijalne potrebe, a i to nedovoljno, odnosno tjedan dana prije plaće nemam za sendvič pa se šlepam uz ljubav. Danas sam, hvala sebi, bio na razgovoru za posao i priznajem da sam ponosan na sebe. Bez obzira hoću li dobiti taj posao ili neću, ispunio sam tri osnovna zadatka koje sam si zadao: razbiti zadani problem, šarmirati i srati do iznemoglosti, a da ne lažem. Da. Srao sam. Filozofirao. Prodavao sebe kao najumjesniji trgovac. Djevojka koja je vodila intervju bila je osupnuta mojim razmišljanjima i na kraju je rekla da se mnogo kandidata prijavilo, ali da se iskreno nada da ćemo se ponovno sresti. Klap, klap, klap meni. Ako je glumila dobrohotnost, onda je predlažem za ovogodišnju nagradu Hrvatskog posloprimateljskog glumišta. Pod laganim stresom izađem van iz kancelarije i u hodniku vidim poznatu osobu s kojom sam se svakodnevno družio gotovo šest mjeseci kad sam živio u Osijeku (riječ je o ljubavnim zavrzlamama koje sam opisao u jednoj priči), ali očito da je stres bio jači no što sam mislio jer iako sam tu osobu zadnji put vidio prije gotovo dvije godine neki crv mi zagrizao moždane da to nije ona. Priđem joj i upitam je «Ti si Greta?», ona mi zbunjeno zanijeka, ja se ispričam, kao pogriješio sam i odem. A, jebote, kao da joj je blizanka. Možda i jest to ona i možda nije mogla doći k sebi kako mogu biti tako bezobrazan i postavljati takva pitanja, a skupa smo kuhali, jeli, šetali se, slušali moja klasična glazbena izdrkavanja, čitali moju kurčevu poeziju i kupali se u Dravi, pa me jednostavno odjebala. A možda je to bila vješalica na kojoj je bio obješen kaput s naočalama. Tko bi ga onako stresan znao. |
- 19:57 - Komentari (14) - Isprintaj - #
11.02.2007., nedjelja
Apokalipsa
|
(evo se starom pričom pridružujem akciji gospodina Strokea) Fiću sam kupio za 1100 maraka. Mogao sam kupiti stojadin ili peglicu, ali Fićo je ušao u desnu pretklijetku i oplodio je. Ljubav na prvi karburator. Ja i Fićo, Samson i njegova kosa koju je samo policijska patrola mogla ošišati, jurili smo ravnom cestom prestižući bicikliste, nestrpljive stopere i vlakove koji staju. Letjeli smo brzinom govora Ivice Račana, bilogorskim gudurama berući između kestena potočnice i visibabe. Brujali smo poput teških bombardera koji su nosili pismo-bombu narodu gdje sunce zalazi. Pretvarali se u predatora, nemilosrdnog lovca na lake pičke, jebavši ih u duetu – ja u pičku, Fićo svojim mjenjačem u dupe. Svaki njihov strasni vrisak davao je struju, svaka kap iz venerinog gejzira uljila je klipove. Izvodili smo grandiozne piruete pod ručnom, na snijegu, pravi vrtuljak kojem je susjeda isključila struju zbog buke i neprestanog «Dva rade, dva se hlade! Tko uhvati Lepu Brenu, nagradna vožnja! Kiki-riki, rumba-samba! Još samo danas…još samo danas… (i tako danima) »U prometnoj babilonskoj kuli mi smo govorili jezik slaloma. Parkirali na nogostupe u međunožje A-bandera, brzali jednosmjernom u našem smjeru, gonili kokoši znajući da će jednog dana baš one ubijati ljude, Fićo i ja smo to znali još dok su se mornari borili sa skorbutom, a Boccaccio s kugom. A onda je jednog dana zamračilo. Sve se zbilo u momentu koji bi jednoj kornjači bio prilično izvjesna vječnost. Rano, izjutra, kad se krave spremaju na orgazam, a pijevci uvježbavaju partiture, kada Martin i Ignac počinju svoj alkoholni derbi, a Ilija preusmjerava zadnji vlak u noćnoj smjeni, Fićo je zaorao svoju posljednju brazdu na nevinom travnjaku milozvučnih decibela. Zadnji smo put pobijedili Štefovog wartburga ometani metrom istočnonjemačkog lima i pet metara ugljičnomonoksidnog dima, ostavljajući iza sebe podli trag ulja ne bi li Štef pokucao na ulična vrata direktora Sloge, lopova i vlasnika desetaka apartmana u zoni gdje su Mleci nekoć davno, spasivši se od strašnih neretljanskih gusara pili more i jeli priljepke. Bilo je to jutro kada je Lola svojim tužnim zavijanjem rastužila ionako tužne sove učinivši im počinak dnevnom morom što je uzrokovalo «dođe maca na vratanca» i «sve se vraća, sve se plaća» pa je, gle ironije, zloslutni huk smrti bio uvertira u operu «Sova s onoga svijeta». Jutro koje će osvanuti u lokalnoj crnoj kronici, između oglasa za prodaju odojaka, šest jutara njive, kuće i okućnice i članka o izboru za sportaša godine našeg kraja u kojem je laureat ponio Marijan Šegrt, kuglaš s 685 oborenih čunjeva u finalu radničko-sportskih igara četiriju općina i desetak mjesnih zajednica. Da je Nostradamus predvidio kob koja će zadesiti čovječanstvo tog toliko kobnog jutra da ne postoji kobniji početak dana u povijesti Zemlje, Mjeseca i svekolike planetarne zajednice, ne bi se ljudi klanjali muci jednog optimiste u zabludi, već njemu, a Dan bi Brown Bibliju zamijenio za Proročanstva. Ništa se strašnije nije dogodilo čak ni u sazviježđu G5-Century Fox MGM Jadran film, a razina strave i užasa u području crne rupe koja je netom usisala osam galaksija poznatih po isključivo malodobnom stanovništvu, u usporedbi s ovim armagedonom, samo je plahi prdac vilinog konjica. I sam bi Shakespeare, da je znao što će slijediti pet stoljeća kasnije, napisao: «Ne biti il' ne biti, nije u pitanju, od zvukova svih, samo tišina vječna jest…», a Galileo Galileji, umjesto da baci pijesak u oči onovremenoj crkvenoj sviti i omogući inkviziciji još nekoliko mjeseci radnog staža do mirovine, prešutio bi da se Zemlja ipak kreće i zakopao po nosnicama ne bi li shvatio da je jedenje smole posljedica nedostataka nekih vitamina. Eh, da su primati, Sumerani, Filistejci, Juda Iškariot i Erazmo Roterdamski znali što će se jednog naoko uobičajenog jutra , 14. ožujka, druge polovice dvadesetog stoljeća, dogoditi, oblim bi kamenom rezali žile, a ovčjim mijehom kopali si oči. Ma ne bi bilo kasno ni da su vidioci Majke Božje Međugorske, umjesto Bogorodice vidjeli Fiću i razmilili se svijetom obznanjujući proročanstvo i konačan obračun kod «što nas bre zavadi na svetskoj bazi» korala. I tada bi se lakše disalo, ne bi porasla stopa samoubojstava zbog 2K problema, a ljudi bi se širom šorom uhvatili za ruke i stvorili lanac posljednjeg sveljudskog sjedinjenja u kojem je popu pop, a bobu bob, Sir Oliveru Bing, a oko oku, zubu zub. Ne, ne bi bilo nikako kasno. NIKAKO. Ne. U krivu su oni koji misle suprotno. Žive u zabludi. Neznanju, a neznanje je majka zbijanja u stada. A stado je podložno klanju. Pa bilo to i klanje praznovjerjem. |
- 20:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #
06.02.2007., utorak
E baš je glupa
|
Ne znam je li par vjernih čitatelja, bez kojih bi moj spisateljski entuzijazam odavno splasnuo, primijetilo, moj novi projekt je zbirka pomalo bizarnih i nadam se duhovitih priča iz autobusa. Ukoliko nisu ili neće biti duhovite, barem ćete naučiti nešto o zdravlju i međuljudskim odnosima. Ukoliko nisu ni priče, barem ćete naučiti neke riječi koje se ne spominju često u svakodnevnom govoru. A ukoliko stvarno nema ničeg zanimljivog u ovim retcima, onda ćete naučiti da ne valja gubiti vrijeme na gluposti. E baš je glupa Lamentacije o vidu Čim sam je vidio na autobusnoj stanici znao sam da nisam izgubio vid. Ma da je i nisam vidio, opet bih znao da nisam slijep, jer, na primjer, u mrklom mraku, u 3 sata i 46 minuta, bez javne rasvjete možeš biti samo vidovit, a ne i vidjeti. No, opet, da je nisam vidio u, recimo, 8 sati i 23 minute, pod dnevnim svijetlom, pretpostavio bih da je tu, na autobusnoj stanici, ni nema; jednostavno, danas ne radi ili u nekom izgužvanom krevetu smišlja način kako bi otišla bez pozdrava. A možda se sklonila od neželjenih pogleda znatiželjnika koji svoj vid testiraju na njenom zategnutom dupetu. Priča Eno je. Vidim je. O bože. Danas je… Da. Radim na betonskoj miješalici. Onaj tko nikada nije radio taj posao rekao bi da je to lak posao, za one bez mozga i perspektive, ali takvo površno razmišljanje rezultat je nepromišljenosti i pretjeranog izdizanja sebe kao pametnjakovića. Ali samo ću mu reći: «ne trči pred rudo ako si konj, a ako nisi, ne kudi tog konja ni ikojeg drugog kojeg nisi nit jahao nit mu vidio zube». Lako je lopatom bacat šljunak. Najlakše. Lako je i vodu lijevat. Ali cement… e to je malo teže. Ne jednom, nego tri puta, napravih od miješalice ventilator. Progutalo mi ždrijelo lopatu i okreće je, a ja blentavo skačem i pokušavam uhvatiti držalo. Pa kad ga nakon nekog vremena uhvatim i istrgnem lopatu iz usta zmaja koji riga beton, i uvidjevši da je alat iskoristiv jedino za uzgoj graška, uzimam blajštift, pljujem mu u špic i pišem u bilježnicu još jedan nepredviđeni trošak. Na kraju mjeseca imat ću plaćene sendviče od pola kruha i petnaest deka tirolske. I ništa više. Danas je predivna. Danas tankom štiklom uništava trud neimara koji su prošli tjedan šarenim ciglama popločili nogostup, a zamamnim mirisom uništava trud debilnih tinejdžera koji su pijani razbacali smrdljivo smeće. Tu neodgojenu telad treba šamarat. Preventivno ograničeno nasilje? Da. Obrazovanje navlačenjem ušiju i kose. Svakako. Terezijansko-spartanski odgoj (bez produbljivanja istospolnih odnosa u svrhu «ljubavnici stavljaju ruku u vatru jedan za drugoga») s malim modifikacijama – dopušteno, ponekad poželjno. Samo… zašto nosi sunčane naočale kad je djelomično oblačno? Ne skriva li ispod tamnih stakala neko voće od kojeg se dobra rakija destilira? Nabacam tri naprama jedan, pet puta, i zapalim cigaru. Sunce prži, kazaljka tjelesne tekućine ulazi u rezervu, gdje je pivo, jebote? Ja kao da sam izrod u ovoj maloj zidarskoj zajednici. Konobar koji poslužuje beton rado bi bio ugostiteljski konobar koji ispija ostatke sa stolova preračunatih lakomaca. Ostavim miješalicu da žvače i odlazim po pivo. Nakon što bivah izjeban zidarskim forama («jesi našao mjesto? Kakvo mjesto? Gdje ćemo te jebati» etc, etc) vraćam se miješalico tebi, tebi pod razlio se beton. Svih petnaest lopata šljunka, pet lopata cementa i osam litara vode čeka da glavom uronim u nj i prekrižim barem dva dekagrama tirolske. Ljubomorni ljubavnik? «Rekao sam ti da ne trpim da se družiš s drugima» «Ja i Kruno smo samo prijatelji» «Nema muško-ženskih prijateljstava. Muškarci hoće samo jedno – jebati» «Družit ću se s kim hoću. Ne možeš mi to braniti. Nismo u braku. Mi se samo po potrebi jebemo» «To ćemo još vidjeti» Dolazi majstor i jebe mi sve po spisku. Kaže da je beton rijedak. Kako rijedak kad stavljam tri naprama jedan. Tko ti je rekao tri naprama jedan majmune? Pa taj i taj. On je budala kao i ti. Pa koji kurac, ovaj mi kaže ovako, onaj onako, ma koji me kurac jebete u mozak. Slušaj ti konju slinavi, skrati tu tvoju poganu jezičinu jer ideš doma, nema dnevnice i nema više posla za tebe. Ili radi kako ja kažem ili se goni. Ne. Nisam buntovnik kojeg boli kurac. Meni lova treba. Kako da pozovem onu djevojku na piće, ako nemam ni za tirolsku? Začepljujem gubicu i pokunjeno punim miješalicu. Prolazi pokraj mene kao da ne postojim. Sigurno se grozi tipova kojima je odjeća ponekad uprljana. Sigurno se grozi i taloga života pod noktima. Kako bi moja žuljevita, mukom ispucala ruka izgledala u mekoj i njegovanoj kosi? A tek grubi dodir težačke kože koja nema osjećaja za nježan dodir kremicama i pilinzima tretirane puti? Postoji li uopće ikakva šansa da jedan zidarski konobar uspostavi ikakav kontakt s ovakvim dražesnim bićem? «Bok» Ja sam potencijalni neprijatelj, nasilnik, klošar, prosjak. «Ja sam Siniša» Ja sam nametnik, dosadnjaković, seljačina, primitivac. «Ovaj, ne znam kako da…ehm… jesi li možda za piće?» Ja sam kreten, debil, umišljena kuga, malouman. «A, onda ništa, oprosti na smetnji» Ja sam popušio, pojeo najveće govno, zagrizo u truli krumpir, nesvjestan svojeg položaja u društvu. Ponekad, kad nema posla na miješalici, pomažem u armiranju. U mojoj zidarskoj družini mnogo je zajebanata. Njihove su šale sirove, sirovije od njihovih kletvi. «Daj mi dodaj ta kliješta» «Ova? U pičku materinu, o jebem vam sunce da vam jebem!» Idioti se valjaju po daskama i željezu od smijeha, suze im naviru na oči. Baš kao i meni. Netko je upaljačem grijao dršku kliješta. Neće iskočiti mjehur jer naša je koža pretvrda čak i za opekline, a kako ne bi za ono nedostižno biće. «Što hoćeš? Rekla sam ti da me više ne zoveš» «Oprosti, bio sam malo uzrujan. Posao i te spike» Sad slijedi muljaža većih razmjera. Blagoglagoljivost, iskustvo jednog muljatora koji prodaje maglu, poslovno i privatno. «Neće se više ponoviti. Znaš da te volim» «Ne, ti mene ne voliš, ti me hoćeš samo jebati» «Nisi u pravu, nimalo» I onda ona nakon još par redaka smekša, on joj obećava brda, pašnjake i krda, putovanje za vikend «ti i ja, more, zalasci i izlasci». Ona pristaje. E baš je glupa. |
- 22:34 - Komentari (15) - Isprintaj - #
03.02.2007., subota
Glavni kolodvor - Velika Gorica
|
«Znaš, hemoroidi su najčešća bolest u analnoj regiji!», ispalio sam kao iz «debele Berte», a ona je okrenula glavu na drugu stranu i hinila da je zanimaju dva šlepera bosanskih registracija. «Rekoh, hemoroidi su najčešća…» «Znam, čula sam, i nije baš da me interesiraju tvoji analni problemi», odgovorila je bezobrazno, ustala i sjela dva sjedala ispred, pored babe koja je spavala i kojoj su špage sline podrhtavale na nosnom vjetru. Dva bosanska šlepera, jedan iza drugog još uvijek su vozila paralelno s autobusom, a onda više nisu jer je autobus stao na stanici. «Slobodno?», upitala je sredovječna dobrostojeća gospođa. «Naravno», veselo odgovorih. Umalo sam zalajao. Gospođa se činila dobrom u duši. Sjela je preko mene, skupila noge i na koljenima prekrižila dlanove. «Ja imam faraonsku bolest», rekoh važno nadignuvši obrve. «Da?», pogledala me u čudu i zbunjeno. «Da», odgovorih još važnije, «faraon Mikerinos imao je hemoroide još tamo 2500. godine prije nove ere» Gospođa se nelagodno osmjehnula i primijetih više bora pored očiju. «I njegov ga je liječnik izliječio, za što je bio i nagrađen» «Interesantno», odgovorila je kao da je zanima, ali shvatih da glumi. «Oprostite», odjednom je ustala i krenula prema vratima. Nije izašla na slijedećoj stanici, nego je stajala i piljila u prljavi pod. Na sjedalu pored mene sjedio je mladić u odjelu i čitao novine. Strpljivo sam čekao da završi i kad ih je položio pokraj sebe učtivo ga prenem iz samoće «Ovaj, jesi li čuo za Hipokrata, onog grčkog lječnika?» «Jesam», odgovorio je pomalo začuđen i iznenađen, «što s njim?» «Pa on je čak u dva spisa opisao liječenje hemoroida i fistula», bio sam neumoljivo informativan. «Da, i?», upita me još uvijek zbunjen. «Pa i dan danas hemoroidi se liječe jednom od njegovih metoda podvezivanja i sklerozacije, iako u malo izmijenjenom postupku», sad sam znao da je mat neizbježan. «I to bi mene kao trebalo zanimati?», upitao me osorno. «Samo ti kažem, što se odmah pjeniš». Neki stvarno nisu dorasli informativnom šahu. Odjednom ustadoh i stanem se meškoljiti i češati šupak. «Perem analno područje čak sedam puta na dan i to sapunom pa me valjda zbog toga malo svrbi», rekoh djevojci u zelenom kaputiću koja je primijetila moju nelagodu, a sjedila je iza mene. «ili je to od čepića protiv hemoroida?» Djevojka je ostala zatečena i napola razjapljenih usta. Nije znala što da kaže pa sam nastavio ne bi li prekinuo neugodnu šutnju i naveo je na razgovor. Izgleda mi kao osoba koju treba informirati. «A možda je i od Fitorektala, biljne masti protiv hemoroida, tko bi ga znao», nastavih. Djevojka je još uvijek držala razjapljena usta i ukočeno zurila u mene. «Možda je bolje da sam slušao babu. Ljudi se sprdaju iz narodnih lijekova, ali, vjeruj mi, ima tu nečega. Jednom kad me je nepodnošljivo bolio zub, rekla mi je moja baba da odem u štalu i u krpu zamotam svježe kravlje govno i stavim ga na obraz. Prvo sam se smijao, ali kad me vrag posjeo u bostanište, trčao sam do štale kao sumanut i van sebe od bola gotovo luđački nestrpljivo čekao prvu kravu da se isere. Možeš li vjerovati da je bol prestala?» Djevojka se stala nekako nervozno migoljiti pored suputnika i iskobeljavši se iz klinča uskog prostora kojeg je zauzeo punašni gospodin otišla prema prednjim vratima. Baš su ti današnji ljudi otuđeni. Svak bere svoju brigu. Svak oko sebe vidi tuđinca i neprijatelja. Ubrzo je na stanici ušla kontrola. «Karte molim na pregled» Izvadio sam pokaz i sjetio se da je danas prvi. Nisam kupio markicu za veljaču. «Ovaj, ja vam, znate, imam hemoroide trećeg stupnja», objavih žalosno. «Kartu molim», odgovori mi kontrolorka. «Ti se hemoroidi mogu prstom vratiti nazad» «Vašu kartu molim. Ako nemate, kazna je 150 kuna», gospođa je bila neumoljiva. «Oprostite, samo malo», stadoh prekapati džepove, a onda me opet zasvrbi rektalno područje. Ovaj put tako snažno da sam zgrčio prste i divljački se počešao. Odjednom osjetim bol i toplinu krvi koja se stala lagano slijevati niz bedro. «O bože, puko mi je!», uzviknuh, «u pomoć, puko mi je, joj!» Kontrolorka je bila gospođa - zaključio sam prema zlatnom prstenu na ruci. |
- 21:35 - Komentari (22) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
