31.08.2006., četvrtak
Glupinov sešn
 Tko god da je meni dao digitalac u ruke (a bio sam to ja), sigurno nije znao da ću slikati sve što je neki od onih stotinjak bogova u historiji stvorio. Meni ne predstavlja neki problem predstavljati se samom sebi kao fotograf s dušom, umjetnik koji će i iz proljeva za povijesnu arhivu izvući materijal i smatrati sebe pravim smrziteljem vremena. U mojem se malenom albumu može naći svakakvih slika, od govana različitih veličina, tvrdoće i žitkosti, preko najodvratnijih i najljepših životinja, pa sve do pokušaja hvatanja smrti na djelu koji su možda i uspjeli, ali još nisam uspio pronaći vidioca koji će mi reći je li ono, što sam nizom škljocaja pratio, smrt ili sasvim običan zrak. Jednom sam, iznenađen trenutkom supernadahnuća, naslikao sebe i tako oduševljen i hipersretan, naslikao još jednom sebe. Neki zli svat rekao bi da je to narcisoidnost, ali ako jest, onda ta karakteristika i nije tako loša. Drugi put sam, bilo je to sutradan, naslikao isto sebe i neke ljude kako se nalaze u pozadini i onda sam shvatio da ako želim biti umjetnik moram izbjegavati pozadine koje će odvraćati pažnju od mojeg lika, a samim tim i djela. -Ne, nisam vidio tvoju košulju! (hitri odgovor najdražoj koja me ometa u trenucima hvalospjeva sebi) Eto, žene su toliko ljubomorne na muškarčeve rijetke izljeve sebeljublja da ga svim silama žele omesti, poniziti ili jednostavno pomesti njegove trunove sreće svojim nebitnim pitanjima, tako da sam izgubio nit i sad mogu više kurac napisati ono što sam prije nekoliko minuta htio. Hm… da… uslikao sam dva gola pedera na Jadranu. Hihihi.  Pederi na Jadranu. Hihihi. |
- 22:47 - Komentari (8) - Isprintaj - #
28.08.2006., ponedjeljak
Svadbeni vlak domoljublja
|
Vidim da hajka na homofobiju nije urodila plodom, odnosno, vrlo se malo pedera javilo da mi zahvali što sam na račun svojeg patriotizma pokušao omogućiti besplatni vazelin na Hvaru. E pa pederi, jebite se u ilegali jer vam je bitno samo ono što kažu popularni mediji, a ne č.Tarzan. Pičke snobovske. Nego, vratio sam se upravo iz Šibenika ne bi li sjeo za računalo i nadoknadio apstinente dane pisanja. To što sam danas morao biti na poslu druga je stvar i ne tiče se nikoga osim firme koju sam oštetio za par milijuna eura. Bio sam na piru. Jebate. Konj. Volim dalmatinske pirove jer se tamo može jesti besplatno ono što je inače skupoplatno. Bio sam upravo iznenađen količinom dalmatinskih delicija kojom su me obasipali konobari – od dobrog pršuta, sira, crnog i bijelog rižota, pašticade pa sve tamo do iza brda i pokojne jagnjadi koja je svoj život posvetila jedinom cilju u okviru antropofilske ideologije zadovoljenja ljudskih potreba za žderanjem. Slava im i hvala. Uz put, da napomenem, jedan detalj u svezi vjenčanja natjerao me da se u Šibenskoj katedrali prekrižim ali ne toliko u slavu boga oca svemogućega nego u nastojanju da molitvom pripomognem svećenicima da im bog oprosti što su svoju zadaću blagoslivljanja braka predefinirali u čistu materijalnu duhovnu stvar. Četrdeset i pet minuta blentave prodike i pretakanja šupljeg u prazno uz tihi politički obojeni ton začinili su nevjerojatno brzom ceremonijom vjenčanja koja je bila sve samo ne slavljenje tako važnog trenutka za novopečene mladence. Kad je gospodin Ford izmislio onu traku za ubrzanje proizvodnje sigurno nije računao da će katolički duhovni mešetari preuzeti isti princip kako bi u jednom danu izvjenčali što više parova. Da sam ja bio na mjestu mladenaca zatražio bih te stvarno silne pare natrag jer za koji kurac daju tolike pare ako je usluga nikakva i preko kurca. Dragi nas je svećenik sve skupa naprosto istjerao van. Lihvar. Što se tiče svadbe u kopnenim krajevima lijepe naše i onih u priobalju, razlika je u tome što se u mnogim dalmatinskim svatovima koje sam na sreću pohodio, rijetko mogla čuti narodnjačka glazba, odnosno uopće je nije bilo, dok su na kopnu dugmetara i truba sve više sastavni dio svadbenog glazbenog repertoara. Opet, zamjerka je što se u južnim krajevima previše prostora daje Thompsonu pa sam doživio da se na jednu njegovu vrlo borbenu stvar razvio vlak dug pedesetak metara što je ličilo na grotesku, svatovski gledano, neviđenih razmjera. Sva sreća da se kompozicija vrlo brzo raspala. Možda sam ja obuzet vragom pa ne znam kako se izražava domoljublje. Oprosti mi oče domovine. |
- 19:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #
19.08.2006., subota
Avet sotonske izopačenosti nadvija se nad najkatoličkijom zemljom Hrvatskom
 Sretnem jutros vlč. Josipa kako za sobom vuče svoj teški križ masti i čudim se kako taj dobrohotni čovjek može opstati u ovom izopačenom svijetu pederluka, poganstva i škrtosti. Prođem pokraj njega ne gledajući ga u lice jer me je sram – on znade da sam jednom u srednjoj školi pijan požvalio prijatelja i znade da smo to svi radili. Priznao sam to na jednoj ispovijedi i od tada me gleda nevjerojatno preciznom dijagonalom poprijeko.Pustimo dobrohotnog masnodonta vlč. Josipa neka nastavi sa svojim vjerskim misijama i sretnimo uvaženog profesora i nezavisnog saborskog zastupnika Slavena Leticu. On kaže u nepovjerljivom razgovoru, neprestano se ogledajući iza sebe i iza mene, da nas slučajno ne zaskoči neki homopiton, da je bio u gay kvartovima San Francisca i da mora priznati da djeluju jako šokantno. Osjećao se kao ugrožena heteromanjina i nije se osjećao ugodno. Dijelim njegov strah čak tu, u Hrvatskoj pet, šest tisuća kilometara dalje od San Francisca i odavno izopačene Amerike. Čak osjećam pederske vibre kako mi šire tkaninu na boksama, točno posred šupka. Kako li će tek bit kada se danas uputim u Šibenik što je kojih stotinjak kilometara zračne linije od Hvara? Morat ću si dildom zabrtviti šupak. Nema druge. |
- 10:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #
17.08.2006., četvrtak
Kratka književna propovijed – Sranje kao književna vrsta
|
… nije stao na kraj svojoj muci. Odonda se raspreda priča šireći svoj opseg neobuzdanim htijenjem za što većom sebevažnosti kao posljedicom ekskluzivne vijesti svake nove lajave jedinke prijenosa. A prije toga stajala je priča sa svojim nezanimljivim početkom, intrigantnom sredinom i spektakularnim krajem kao logičkim završetkom slijeda fabule. Konj. No, što sam time htio reći? Ništa. Tek da vas zaintrigiram nizanjem gluposti, a onda da se fino rasteretim od bremena koje sam si nevjerojatnim uvodom natrpao na leđa. Ovo je jedan od očitijih primjera koji opisuju Sranje kao književnu vrstu, iako ga teorija književnosti zajedno sa svojim teoretičarima ne spominje ni u tragovima osim pokojeg iskrenog filozofa ili depresivnog pisca koji nužno ne moraju u svojim esejima , ako ih uopće pišu, teoretizirati o književnosti, ali mogu na primjer znati razlučiti što je novela, a što priča i znati te pojmove koji u mojem slučaju poput maslina bježe po tanjuru ne dajući se probosti vilicom mojeg poluznanja. Sranjem se može, a i ne mora nešto kazati. Ono ne smije biti smisleno. U stvari možda u tragovima. Uzmimo za primjer rečenicu iz novele Sismira Bradice «Srob – rob sranja», «Konji su stajali razapeti na križevima s dvjema poprečnim letvama koje su izgledale poput međunarodnog znaka za tuberkulozu i nije bilo džokeja da im ljube kopita ili konjskog Jahvea da ih uskrsne u na zelene livade nebeske…» Ovdje je prisutna parabola i personifikacija kao trag smislenosti koja se ipak gubi u mlaćenju prazne slame, odnosno nestaje pod težinom posprdne alegorije koja i najobrazovanijem i najinteligentnijem biću ne može predstavljati apsolutno ništa osim još jednog Sranja iz kuhinje Č. Tarzana. Međutim, ako uzmemo u obzir da su ti veleštovani mudraci ustvrdili kako je gore spomenuta rečenica Sranje kao dio jednog velikog opusa Sranja, moje je stvaralaštvo i teorija Sranja dobilo legitimitet i samim tim postaje skoro književna vrsta te je pitanje trenutka kada će netko od uglednih teoretičara književnosti iz svojeg šešira raspravluka potegnuti pitanje o Sranju kao književnoj vrsti, a ne apstraktnom pojmu koji mnogi zamišljaju tek kao puku metaforu koja označava bezvrijednost. Dakle, štovano građanstvo, seljaštvo, banovi pučani, saborski zastupnici i homoseksualna populacijo, Sranje kao književna vrsta samo što nije…a vi ionako već odavno jeste pa pustite Sranju da ono to bude sada budući da je svježe i novopečeno. |
- 19:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #
15.08.2006., utorak
Sisajed suočen s opasnim terorističkim napadima
 Mongolski ministar domovinske zahvalnosti izumitelju wc-papira ponovno je u ponedjeljak imao proljev i upozorio na opasnu prijetnju terorističkih napada na javne i privatne zahode.Neimenovani izvori javljaju da je u pokušaju atentata na prst gospodina Sisajeda srećom stradalo tek nešto živčanih stanica i pokoji rasap srčanog takta, a posljedice su samo pranje dupeta vodom i izlizivanje sapuna za 0.3 grama. Razina terorističke prijetnje u njegovom zahodu na najvišem je stupnju te se umaljaju slučajni putnici namjernici i oni koji to nisu da izbjegavaju kucati na njegova vrata u nadi da će se neodgodivo posrati. |
- 09:08 - Komentari (7) - Isprintaj - #
14.08.2006., ponedjeljak
Mozak kojim huči Fortuna Imperatrix Mundi
|
Jeste li ikada sanjali ili zamišljali kako je to kad vas pogodi metak ili kako to izgleda kada vas udari lokomotiva, a za njom deset vagona? E pa ja to često svjesno ili nesvjesno radim. Neki dan parkiram auto pokraj ustanove u Vrapču i stanem bilježiti sve moguće propuste u osiguranju kako bih jednog dana pobjegao i ubio neko pseto koje govori ili se posrao ispred kućnih vrata J. Li. (nije Jenifer Lipez nego Josipa Lisac).  Zabilješke mi stoje evo tu na stolu pokraj monitora, a nije vas briga, stvarno vas nije briga što sam otkrio.Kad sam bolovao od depresije zbog suočavanja sa svojom nesposobnošću da egzistiram bez žena, shvatio sam na trenutak što se događa u mozgu jednog samoubojice i od tog se trenutka ne snebivam i ne zgražam zašto se netko ubio i izbjegavam ga nazivati kukavicom ili budalom. Sve je to kemija. Loši spojevi. Nerijetko se u meni nakupi toliko srdžbe i bijesa da bih bez ikakvog ustručavanja ubio na licu mjesta. Taj me osjećaj ubrzo prođe, ali ne garantiram za ubuduće. Aha. Često masturbiram. Pet puta na dan. Volim gledati susjedu kako plijevi vrt ili prostire veš. Dovoljno je da joj vidim grudnjak kad se nagne pa da svršim. Zadovoljenje ne traje dugo i ja trčim do prozora ostave iza kojeg skriven poluotkrivenim žaluzinama manijakalnim okom tražim susjedu. Ponekad razmišljam o seksu s gospođama od pedeset do šezdeset godina. Iako volim životinje, u stanju sam prebiti neposlušnu mačku. U stanju sam prebiti šefa. Možda ga i teško ozlijediti. U stanju sam zoljom raznijeti nečiju kuću. U stanju sam zaklati ćelavu đubrad nakrcanu zlatnim lancima i okruženu mutiranim majmunima. Još i sad ponekad zamišljam kako palim radionicu bivšeg poslodavca koji mi je bario bivšu djevojku. Ne trebate pogađati tko na užarenom tlu leži zavezan bodljikavom žicom i čeka da mu se beskonačna besvjestica smiluje. Često se prenem iz bjesnila i nađem sebe kako zgrčeno stežem volan automobila želeći pregaziti pješaka koji se lijeno klati preko zebre dok mu na semaforu svijetli crveno, a meni zeleno. Mogao bih kalašnjikovim pobiti sve lokalne i one na višoj razini mafijaše, dilere, one koji kradu pod krinkom vlasti, i još poneko đubre. Ne moram posebno spominjati da je smrtna kazna jedna od najpravednijih kazni za pojedince. Po ustavu sam zreo za Vrapče. Ne znam je li bolje da se uputim pješice ili da sjednem u auto i uz put se zaletim u neki narodnjački klub? |
- 20:16 - Komentari (10) - Isprintaj - #
13.08.2006., nedjelja
pušite penis, a ne travu
|
Djeco draga, nemojte pušiti drogu jer iako vas hiče z nogu postat ćete glupi baš kao što sam ja nekoć davno u jednoj stranoj zemlji glup postao i još i sada za sobom vučem tragove te gluposti. Jutvrdočer sjedim s prijateljem kojeg ovim putem nemekoću imenovati jer mi ide na kurac, a on mekoće se prepoznati ili osjetiti vršak pitona na tvrdočmaru zarez i razglabamo o današnjoj razuzdanoj ženskoj populaciji uzrasta od 16 do osamnaest godina, gledajući bujne sise kako zemljotresno skaču gore dolje dok one jebeno izazovno plešu. Trebam napomenuti da živim u skladnom neozakonjenom braku i da mi je dozvoljeno tu i tamo škicnuti koju sisicu ili dupe. Sve ostalo kažnjava se jajima u škripac i napojem za svinje ala plambirana kaša od testisa. Gledamo mi tako te tinejdžerice koje se već zasigurno jebu kao što su se jebale i naše generacije tinejdžerica no onda nije bilo bonova za mobitel kojima bi zaradili pušenje već smo im morali prvo polizati paperje na pubičnjaku kako bi nam dale jalovu pusicu u vrh penisa prostak. Gledamo mi njih i nadamo se da će im pristupiti netko njihovih godina jer će ih u protivnom obrlatiti neko đubre mojih godina, a to je stvarno gadno za vidjeti – mlado jedro meso pod naletom dlakave bradavičaste svinje – kako otporan želudac imaju te kurvice! Gledamo mi njih, kao i tridesetak drkadžija okolo u krugu, a one to kuže i još jebozovnije glume Šakiru. Nema veze više to što smo mi njih promatrali, već dođu dvije šmrkave šiparice od najviše Imam šesnaest godina i dva mjeseca, do nas i jedna upita imam li panj za prodati, pokloniti, štoliveć. Rekoh nemam, ali imam sjekiru pa si idi u park sruši koje drvo i eto ti panjeva. Moram promijeniti lični opis jer ličim na prodavača panjeva. |
- 13:32 - Komentari (7) - Isprintaj - #
12.08.2006., subota
Apsolutna tišina na Zemlji
|
Kada bi se posrali u jedinici apsolutnog vremena (što god to značilo - Wordova se spajalica češka po glavi – ima možda veze s Planckom), pomislili bi da eter u kojem ste stenjali ne prenosi zvučne valove i da se davite u mjesečevom Moru tišine i da takvo što na kugli zemaljskoj nije moguće. I tada bi se najčešće nerado prevarili, jer većina drži do svojeg mišljenja kao do nečeg božjim darom nazvanog, a iz mračnog prostora nespoznaje izronio bi prst providnosti i ukazao na zemljovid na kojem se krivudavo, meandrasto i razmetljivo geološkim nazivima izležava rijeka Kupa.  Ta svemirska tišina koja se nadvija nad zelenkastom vodom i staplja s obalnom florom često može zavarati pa se nacvrcani u ljuljajućem plovilu, sklopljenih vjeđa i skrušenih misli potaknutih alkoholnim emocijama, odjednom prenete kao iz najužasnije noćne more, misleći da ste nerado dospjeli na nebo iako ste planirali još neko vrijeme biti svjesni sebe i živjeti tuzemaljski život ma kako čemeran on bio.Ma čak i trijezni pomišljate da ste oglušili, a da su valovi čamca koji ga miluju iako ih ovaj razdire, posljednji zvuk koji ste čuli prije no što ste naprasno banuli u prostor vječne bezvučnosti. Tu prestajem biti poetičan i krećem sa zahvalama Supersaletu, ProfesorTu i Compovom te gospođi mami na gostoprimstvu i besplatnoj hrani. Gad bles (čitajući ove riječi netko bi zlobno rekao da vas netko naziva gadom blesavim) Hrvatska. |
- 15:57 - Komentari (7) - Isprintaj - #
11.08.2006., petak
Čuvaj se prodavačicine ruke
|
Čovjek optimistično kroči u šoping centar s naumom da će potrošiti par stotinjak kuna, a izađe van s debelim nanosom depresije na tikvi, živčanim slomom i gomilom nečega, koječega, svega i računom doslovno od pola metra. A na računu, majku im jebem lopovsku, među gomilom brojaka do deset, strši kao da vam je preko noći netko nasred dvorišta Himalaju od govana nasipao, konzerva nekih esktra posebno-specijalnih šamp. komada 1, za budale komada 1, koja košta nevjerojatnih 47 zarez 56 kuna. Ma da sam prokleti Rock jebi me u dupe avionom Hudson, da sam Abramović kupi si Ronaldinha da ti puši kurac Rus, da sam jednostavno Mida jebo ga prst u šupak i pretvori mu se u zlato, ne bih ni u najdubljem snu, snu kojeg mogu sanjati samo mrtvaci stariji od 3 zarez 8 tisućljeća, ne bih kupio konzervu koja košta skoro 50 kuna. Pa makar unutra bio dokaz da nas Bog trenutno ne motri jer je ostavio leće u konzervi koju će jednog kišnog dana uvaliti jednom glupanu. Netko je u sistemu gadno omašio. Bio on zasnovan na moralu, materijalnim vrijednostima ili platno-dohodnom čemuveć. Eto, zajebali me za skoro 50 kuna, što je preračunato u limenke graha od po 800 grama točno sedam komada istih. Ako pustim sad tu prokletu zgodu koja se nadvila nad moj čemerni svijet i odbijem nalet žudnje za nikotinom, mogu vam reći da svakakva svijeta u šoping centrima imade. Pretežno žene u potrazi za tekstilnim prijeko potrebnim inzulinom. I to je taj svakakav svijet. Ovim očima kojima trenutno tražim pravopisne greške, vidjeh scenu kako žena ispred trgovine mužu doslovno ugurava pune vrećice pizdarija u trbušni pokrov izazivajući bol u jajima i velikom mozgu dok je mali još na početku spržen, i bezobzirno ulijeće unutra, dok se na njemu vidi ubrzana izmjena boja na semaforu koja će nešto kasnije rezultirati još jednim obiteljskim nasiljem u kojem sigurno neće biti udarena lopta. Takva oštrokonđasta flundrača ispija svojem debilu koji je trpi, dnevno od 3 do 3 i pol litre krvi zajedno s mastima, ugljikohidratima, a genocid nad nervima da i ne spominjem. Pa jebo joj pas mater, meni je došlo da izvadim prst iz nosa i da je ošarafim onim pizdarijama iz vrećice, otrova se napila i podrignula te se napila i odapela. Uf, što bih sad zapalio sto i osam cigareta odjednom. Bojim se načeti bocu vina da si čašom nektara zasladim ovu predivnu večer kojoj ni ona kristalna nije ravna, jer ću potegnuti osamstodva kilometra kako bih kupio cigarete i pregazio pet dana staro odvikavanje koje se petodnevno ponavlja već dva mjeseca. Je li vrijedna apstinencija ove muke? Nije. |
- 20:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #
05.08.2006., subota
Novo iz Electroluxa
 ELEKTRIČNA STOLICA ZA MUHE ------ Photoshop pao na testu retuširanja Možda smo malo pregrubi prema čovjeku, ali što je to prema njegovu licu. Sisa feat Supersale  Prstaci su preselili na greben. --- P: Što bi Massimo glumio u Romeu i Juliji? O: Mjesec. --- P: Zašto se Massimo ne umiva? O: Da ne poreže ruke. --- P: Tko je Massimov idol? O: Sponge Bob --- P: Kako se zove Massimov vizažist? O: Pero Djetlić --- P: U što se Massimo maskira? O: U čokoladu bez riže. --- Čikove gasimo u pepeljari Massimo. --- Novo iz Dukata! Sir Massimo! --- Ribež Massimo. --- Massimodo. --- Masni Mo --- Massimo je na početku karijere radio kao disko kugla. |
- 23:47 - Komentari (15) - Isprintaj - #
--
|
|
- 21:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #
03.08.2006., četvrtak
Geneza Ulaan Batora
 Dok pušim drugu cigaretu sjećam se ljetovanja u Ulaan Batoru.Kad je pala kiša, Ulaan Bator nije bio tu. Jednostavno je nestao iza horizonta gdje sivi oblaci stružu jaja o planinske lance. Nije ni važno što smo i ona i ja umislili da smo ljetovali makar u predgrađu Ulaan Batora jer smo osjećali ljubav. U jednom jedinom šatoru ulaanbatorskog predgrađa sjedili smo na koži nekog goveda i brojali žuljeve na rukama. Na sreću, onaj krvavi nije ispao na «Ne voli me». Doduše, to nije ni bio rulet nalik ruskom jer jedan obojeni žulj u gomili bezličnih tvrdih koža ne predstavlja opasnost da nam se ljubav pretvori u masakr. Ubrati maslačak…Ne, ubrati visibabu, jer ljubavni poker treba trajati što kraće, u predgrađu Ulaan Batora gotovo je nemoguće. Prije bi pronašli kobilu bez noge i nailaskom na batrljak brzo završili igru i vodili ljubav ili bi se razišli na dvije strane, možda i iste, ali kao prijatelji. U predgrađu Ulaan Batora jedan je lokalni vlastodržac otvorio centar za igre na ljubavnu sreću. Taj nas je kroz rupu na šatoru promatrao i bilježio svaku vjerojatnost sve dok nije sakupio dovoljno pravila za igru. Uskoro je dosmrtio bankrot. Jedan šator u predgrađu nije nalik velegradu, ali sto i osamnaest kilometara dalje još je jedan šator. I to je onda zaselak. U krugu od tisuću kilometara sklepali bi gradić. Šator po šator, i stvorili smo Ulaan Bator. I to ne bilo kakav. Mongolski Las Vegas u kojem svatko pronalazi ili ne nalazi ljubavnu sreću. Da nije bilo žuljeva od motike ili kompozicije hendikepiranih kobila još bi uvijek to bio samo Ulaan Bator. |
- 20:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Omsk
 Sigurno se ne pitate zašto ne pišem ništa ovih dana, a. Zato jer sam trenutno poslovno u Omsku, Rusija. A što radim tamo? Ispunjavam obaveze utvrđene tijekom zadnjeg uredskog sastanka u Hrvatskoj. Idi na. Omščani su, kažu, dobri ljudi. Na žalost nisam ni na jednog još naišao, ali budući da ću u Omsku provesti niz poslovnih dana, vjerujem da će mi se posrećiti. Naime, da pojasnim situaciju. Još prije mjesec i nešto dana koji se mogu podijeliti s dva i s tri, prestao sam pušiti. Cigareta koju sad pušim na prozoru hotela «Zbornaja» nije ništa drugo do eksperiment. Znatiželja koju izaziva nejasnoća situacije u svezi mojeg putovanja u Omsk nije toliko važna da bi se čovjek potrudio razriješiti zagonetni čvor, a i količina napetosti u zraku koju osjećam čak i ovdje gdje pada siva kiša nije kvalitetna pa se odlomak završava i započinjem novi red. U novom redu dim cigarete koji se izvija preko visoko podignutih roleta ne vidi se u pravom svjetlu jer komunistička arhitektura ne poznaje dugine boje. Ako odjenete sivu kabanicu čak i dok ne pada kiša i nije tmurno, a puževi ne provode statističko prebrojavanje populacije, u odnosu na pročelja, fasade, mansarde i ograde vaša se pojava zamjećuje tek ako nosite dugački nož u leđima ili se preko leđa presavila crvena brazgotina s nizom krvavih rupa. To je stara pila za sječu debelih hrastova… kriva. Novi odlomak. Krovovi koji se vide s jednog od tristotinjak prozora hotela su brojčano dva. Ostalo su kockaste nastambe bez crijepne kose ili nekog glinenog pokrivala za kuće. Gledano iz zraka, omske zgrade poput crnih golf terena, a zastavice nekako asocirajte s dimnjacima ili dimnjačarima. Tu i tamo stari, uštirkani veš, kao mokra krpa na dnu mora, pomiče se samo kad kiša mijenja smjer padanja. Bliži se kraj. Omsk je velik. Ima hokejaški klub, a možda i rijeku. Konje su upregnuli posljednji puta davno, piljarice još uvijek prodaju korabu, a suncokreti su zamijenili boje. Kraj je tu. |
- 19:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
