… nije stao na kraj svojoj muci. Odonda se raspreda priča šireći svoj opseg neobuzdanim htijenjem za što većom sebevažnosti kao posljedicom ekskluzivne vijesti svake nove lajave jedinke prijenosa.
A prije toga stajala je priča sa svojim nezanimljivim početkom, intrigantnom sredinom i spektakularnim krajem kao logičkim završetkom slijeda fabule.
Konj.
No, što sam time htio reći? Ništa. Tek da vas zaintrigiram nizanjem gluposti, a onda da se fino rasteretim od bremena koje sam si nevjerojatnim uvodom natrpao na leđa.
Ovo je jedan od očitijih primjera koji opisuju Sranje kao književnu vrstu, iako ga teorija književnosti zajedno sa svojim teoretičarima ne spominje ni u tragovima osim pokojeg iskrenog filozofa ili depresivnog pisca koji nužno ne moraju u svojim esejima , ako ih uopće pišu, teoretizirati o književnosti, ali mogu na primjer znati razlučiti što je novela, a što priča i znati te pojmove koji u mojem slučaju poput maslina bježe po tanjuru ne dajući se probosti vilicom mojeg poluznanja.
Sranjem se može, a i ne mora nešto kazati. Ono ne smije biti smisleno. U stvari možda u tragovima. Uzmimo za primjer rečenicu iz novele Sismira Bradice «Srob – rob sranja», «Konji su stajali razapeti na križevima s dvjema poprečnim letvama koje su izgledale poput međunarodnog znaka za tuberkulozu i nije bilo džokeja da im ljube kopita ili konjskog Jahvea da ih uskrsne u na zelene livade nebeske…»
Ovdje je prisutna parabola i personifikacija kao trag smislenosti koja se ipak gubi u mlaćenju prazne slame, odnosno nestaje pod težinom posprdne alegorije koja i najobrazovanijem i najinteligentnijem biću ne može predstavljati apsolutno ništa osim još jednog Sranja iz kuhinje Č. Tarzana.
Međutim, ako uzmemo u obzir da su ti veleštovani mudraci ustvrdili kako je gore spomenuta rečenica Sranje kao dio jednog velikog opusa Sranja, moje je stvaralaštvo i teorija Sranja dobilo legitimitet i samim tim postaje skoro književna vrsta te je pitanje trenutka kada će netko od uglednih teoretičara književnosti iz svojeg šešira raspravluka potegnuti pitanje o Sranju kao književnoj vrsti, a ne apstraktnom pojmu koji mnogi zamišljaju tek kao puku metaforu koja označava bezvrijednost.
Dakle, štovano građanstvo, seljaštvo, banovi pučani, saborski zastupnici i homoseksualna populacijo, Sranje kao književna vrsta samo što nije…a vi ionako već odavno jeste pa pustite Sranju da ono to bude sada budući da je svježe i novopečeno.
Post je objavljen 17.08.2006. u 19:39 sati.