Marketing
Geneza Ulaan Batora
Dok pušim drugu cigaretu sjećam se ljetovanja u Ulaan Batoru.
Kad je pala kiša, Ulaan Bator nije bio tu. Jednostavno je nestao iza horizonta gdje sivi oblaci stružu jaja o planinske lance.
Nije ni važno što smo i ona i ja umislili da smo ljetovali makar u predgrađu Ulaan Batora jer smo osjećali ljubav.
U jednom jedinom šatoru ulaanbatorskog predgrađa sjedili smo na koži nekog goveda i brojali žuljeve na rukama. Na sreću, onaj krvavi nije ispao na «Ne voli me».
Doduše, to nije ni bio rulet nalik ruskom jer jedan obojeni žulj u gomili bezličnih tvrdih koža ne predstavlja opasnost da nam se ljubav pretvori u masakr.
Ubrati maslačak…Ne, ubrati visibabu, jer ljubavni poker treba trajati što kraće, u predgrađu Ulaan Batora gotovo je nemoguće. Prije bi pronašli kobilu bez noge i nailaskom na batrljak brzo završili igru i vodili ljubav ili bi se razišli na dvije strane, možda i iste, ali kao prijatelji.
U predgrađu Ulaan Batora jedan je lokalni vlastodržac otvorio centar za igre na ljubavnu sreću. Taj nas je kroz rupu na šatoru promatrao i bilježio svaku vjerojatnost sve dok nije sakupio dovoljno pravila za igru.
Uskoro je dosmrtio bankrot.
Jedan šator u predgrađu nije nalik velegradu, ali sto i osamnaest kilometara dalje još je jedan šator. I to je onda zaselak. U krugu od tisuću kilometara sklepali bi gradić. Šator po šator, i stvorili smo Ulaan Bator.
I to ne bilo kakav. Mongolski Las Vegas u kojem svatko pronalazi ili ne nalazi ljubavnu sreću. Da nije bilo žuljeva od motike ili kompozicije hendikepiranih kobila još bi uvijek to bio samo Ulaan Bator.
Post je objavljen 03.08.2006. u 20:25 sati.