Na prvo skijanje s Janom, krenuli smo dan prije nego je navršio 7 mjeseci....
Svi su nam se čudili i pitali šta ćemo s takom malim djetetom na skijanju, ja sam rekla skijati i šetati...
Put od nekoliko sati nam je prošao super, Jan je oduvijek bio odličan u vožnji autom, dan danas kažem da bi mogla do Rusije s njim bez zaustavljanja....Ono što mi je tada najveći problem cijelog puta je bilo njegovo, kako sam tada zvala (prositite mi) "nacicavanje" budući da je tada još stvarno bio mala beba ovisna o mojoj c...okej, o mom mlijeku :) Išli smo s prijateljima koji imaju klinca malo starijeg od Jana i bilo nam je predivno, pratilo nas je savršeno vrijeme svih dana, dok su dečki skijali, mi smo šetale s djecom, a dok smo nas dvije skijale, dečki su šetali sa djecom i svi smo bili sretni....Sijećam se tada kao da je bilo jučer, rekla sam: Kada Jan bude imao 5 godina, biti će nam super na skijanju, biti će velik i nećemo morati više skijati na smjene...
Bili smo i godinu poslije i godinu poslije i godinu poslije...Svaka godina je donjela nešto novo, dečki su rasli, nas dvije smo sve više skijale, a sve manje šetale, obišli smo predivne gradiće i nosimo divne uspomene kao i sa svakog skijanja s našim (ski) prijateljima....
Ovo godine bila je ta THE GODINA.....Janovih 5,5...S obzirom da je prošle godine prvi puta stao na skije i jurio slobodnim stilom, mislila sam si: ove godine ću ga još malo ispraviti i juriti ćemo svi skupa plavim padinama....Doma sam mu objasnila kako se radi "TORTA" (jer djeci baš i nije neš' prejasan pojam tzv "ralice" i više se oslanjaju na poznate fraze: TORTA, PIZZA ili TROKUT)....Nije mogao dočekati doći na skijanje....Ali...od TORTE prvi dan ništa, samo bi jurio, bio prvi, neće da sluša, "Ja moram svih prestić", "Ja ću biti prvi", "Ajmo prestići tatu", nikakve Torte na vidiku....Odlučila sam ga staviti među noge kako je moj tata običavao skijati samnom i dan nam je prošao u bildanju mojih mišića podlaktice dok smo jurili padinama....Zabavljao se strašno....Kada god bi ja stala, pitao bi me: "Jesi se odmorila" i morali smo juriti dlaje...Sljedeći dan dogovorili smo "tortu" i zaista je lijepo skijao, samostalno se dižući žičarom/trakom i spuštajući se u ralici po laganoj padini....A onda TREN: Meni je dosta torte, ja bi igrao igriceeeeeeee, skidanje skija i nema više....Ja ljuta ko pas, pa Jan i doma možeš igrati igrice, došli smo se skijati, neeeeeee ja ću igrati igrice....I fino na 1.500 m, 400 km od Rijeke, Jan igra igricu, a The One i ja skijamo na smjene....I mislim si ja: Biti će lakše kada bude imao 12!!!!!

Vraćajući se doma, put nam je prošao u pitanjima: Koje je sad ovo selo?? Koje je sad selo prekriženo? Kad ćemo proći Italiju? Kad ćemo doći u Sloveniju??? Prolazeći preko jednog passa, odmah smo prepoznali mjesto i objasnili Janu kako je tu bio kad je bio mala beba i da smo morali stati da "cica" (okej, ipak smo mi ljudi sisavci, ne???)....I onda sam komentirala: Mislila sam da je Jan tada kompliciran jer je svaka 2 h tražio jest i ovisio o meni, a sad vidim kako je zapravo tad bilo jednostavno s njim jer je zaoravo samo spavao, smijao se i jeo :) Sad kada prasac odluči da će igrati igricu, nema šanse da ide skijati i u puno stvari je puno kompliciraniji.....I onda mi se posložilo samo od sebe: SVAKO VRIJEME NOSI SVOJE, neće s 12 biti ništa lakše, DA, možda će više skijati i neće igrati igrice, a možda neće uopće htjeti skijati s nama, možda će skijati "online" s prijateljima zatvoren u sobu pred kompom ili će možda ići skijati sam pa ću se još više brinut i mislit si: Joj kako je bilo lako s 5 godina dok je igrao igricu na terasi i spuštao se meni među nogama...Svako vrijeme nosi svoje, a ja sam tada, kao i mnogo puta ranije u doba "prosvjetljenja" :) odabrala SADA!!!!!