Nedavno sam pročitala zanimljiv tekst koji me dosta dotaknuo i objasnio mene samu...

Zamislite da imate doma vazu...
Svakodnevno u nju stavljate friško cvijeće i njegujete ga i tom divnom vazom vaš dom izgleda predivan, savršen...
Onda ju jednoga dana slučajno u prolazu nespretno dotaknete i vaza se razbije na tisuću komadića....

Što možete učiniti?

Zalijepiti da izgleda kao prije? (neće, nikada koliko god pokušavali....)
Skupiti komadiće i baciti ih u smeće?
Skupiti komadiće i od njih pokušati stvoriti nešto novo?

___________________________________________________________________________

Kada su 2010. godine počeli problemi s Janom, odnosno kada smo ih se osvjestili, osijećala sam se kao da sam ja upravo razbila tu vazu....Njegova tada već vidljiva dijagnoza zakašnjelog govora bila je u eskalaciji, on se sve više zatvarao u sebe, odbijao je sve što mu se nudilo od igranja, hrane, čak smo cijelo ljeto proveli doslovno na plaži jer se nije htio kupati...Kada vam dijete nešto odbije, pustite to i kažete: nema veze, nije spreman, biti će, ali kada vam dijete sve odbija i vi pomalo postajete jednako frustrirani kao on....Što je vrijeme više prolazilo, sve sam manje prepoznavala tog 2,5 godišnjaka u onom mom veselom dječarcu s kojim sam provela 13 mjeseci porodiljnog....
Slijedili su pregledi: logoped na audiologiji, logoped privatni, psiholog, nikakvih pametnih novosti, osim da se radi o zakašnjelom razvoju govora i da ga treba pratiti...Onda se poslije 3 godine javio skok (nama tada ogroman) u kojem se počeo izražavati na 1 slog: ja sam bila MA, on je bio JA, a boje su bile: PJA, ZE, ŽU i CU i ja sam se pretvorila u Enigmu koja je dešifrirala Janov govor i izražavanje....Već s ovim poletnim govorom, stvari su se poboljšale i krenuli smo u akciju za odobrenje logopedske terapije u jednoj riječkoj ustanovi koja se upravo time bavi...S 4 godine se njegov govor raširio na dva sloga, a kretanjem na rehabilitaciju Jan je propričao u nekoliko mjeseci.... Svo vrijeme pitala sam se zašto se nama to desilo, imala sam svoje teorije, od šoka u vrtiću i nerazumijevanja u istome, do gentike jer mu je nono isto kasno propričao....Zašto nama? Pa mi smo ga tako željeli, planirali, tako smo se bavili s njime dok je bio novorođenče i beba....Osijećala sam se kao da me netko kaznio, a nisam znala zašto...Na umu mi je samo bila molitva: Samo da Jan propriča, sve će biti ok, samo da Jan propriča, sve će biti ok....Svi mi želimo neka instant riješenja, a najćešće baš tako i ne ide....Za to da Jan propriča morali smo proći veliki proces mijenjanja sebe, pogleda na svijet i kada smo to počeli raditi, usporedo s time je Jan razvijao svoj govor....Tek sad vidim da smo malo po malo skupljali komadiće razbijene vaze. Zamislite jedno slikarsko platno, na njemu je puno šarenih komadića razbijene vaze, izgleda kao kaleidoskop...To je naša nova vaza.....

Da me netko danas pita u kojem trenutku si na sebe bila najviše ponosna, iste sekunde bi rekla odgovor....
Ne bi to bilo kada sam završila srednju školu oslobođena mature, ne bi to bio upis na fax, a diploma još manje....Ne bi čak to ni bilo naše predivno vjenčanje, niti trenutak kada sam Jana prvi puta vidjela...Bio bi to trenutak kada je Jan 15 dana prije 4. rođendana rekao prvu riječ na dva sloga: JA KE (RAKETA)...I znam da ću u životu biti još milijun puta ponosna na njega, ali taj tren biti će THE TREN, tren u kojem je moja razbijena vaza postala kompletna na jedan novi način.....

_____________________________________________________________

Zapamtite ovu priču o vazi....
Ili ako ste ju možda razbili davno, izvadite slomljene komadiće iz smeća i dajte im novi smisao.....