Jan je neki dan istrčao cijeli krug oko riječkog stadiona..
Bila je to njegova želja kada ga je deda, inače stari atletičar i danas rekreativni atletski sudac, odveo malo u šetnju na stadion...Trčao je u kroksama iza nekih cura koje su trenirale i istrčao cijeli krug...Malo se odmorio i pitao: Deda, mogu još jedan krug? Deda je ovaj put upalio štopericu, iz čiste znatiželje i 400 metara u kroksama sa stalnim okretanjem iza sebe da li će ga netko prestići: 2.48 min....
U doba faxa, kada sam rereativno trčala minimalno 2 tjedno i kada sam bila dobro utrenirana, trčala sam 1 km za 6 min, možda nekad mrvu iznad...Pomislila sam: odličan rezultat za tako mala kroksasta stopala...I bila neizmjerno vesela...

Dva dana kasnije, 2. sat atletske igraonice...
Jan, inače nesklon novim situacijama i novim tetama, em zbog karaktera, em zbog utvrđene dijagnoze zakašnjelog govora (za one koji ne znaju, propričao sa 4 godine), PREradosno odlazi na atletiku, kaže: sad i ja imam trening...
Ozarenog lica odlazi i viče: Mama, ćeš me dočekati? Hoću naravno....
Nakon sat vremena, lice je i dlaje ozareno, ali...."Teta Iva se ljutila!"
-Znate nije on meni za ovo!
-Zašto? Šta se desilo?
-Nije slušao pa sam ga na kraju sata stavila na klupicu da sjedi...
-Dobro ste napravili
-Ali nije on meni za ovo
-Gledajte, mi se ovdje nismo došli igrati i zato jer ne znamo šta ćemo sami od sebe...Psihologica i vrtić i svi koji znaju su nam preporučili atletiku, otvorena srca i iskreno sam vam rekla sve janove probleme, ne možete tek tako odustati od nas...
-U redu, možemo probati još u utorak...

Srećom za našu TE BE (psihologicu) čiji malac ide na atletiku s Janom i koja je čula razgovor...
-Smiri se ja ću to riješiti kao Janov psiholog, ti si kao mama presubjektivna
Što je i napravila...

Utorak....
Jan je na satu bio super, slušao je, pratio pravila....Mali kiks mu je bio na kraju kada je zašvikao neku loptu, ali oprostila mu je.....Rekoh joj da ga svaki put stavi na klupu kada ju ne bude slušao....
-Jan će ili shvatiti da mora slijediti pravila ili neće trenirati, ali ako neće trenirati, onda će znati zašto ne ide na trening, da je to zato jer nije želio pratiti pravila, a ne zato jer nije dovoljno dobar.

Idemo dalje....
Umorna sam od silnih borbi jer nemam prosječno ili ako želite reći klasično dijete....
Imam inteligentno sposobno dijete s realnom dijagnosticiranom poteškoćom zakašnjelog razvoja govora.
Od 4 do 5 godina napravio je toliko strelovit napredak u govoru i ponašanju, da smo ostali na problemu slova R koje ima i veliki ostatak vršnjaka i tu i tamo na neki gramatički problem koji se jako lako ispravlja, već samostalno...Na ostalim problemima radimo, idemo naprijed stalno sve više i više, ali sve sam uvjerenija da ovaj naš svijet traži PROSJEK (nemojte me krivo shvatiti jer sam i ja bila sasvim prosječna djevojčica, a i danas sam sasvim prosječna žena kao i moja okolina).... Svijet ne traži predispoziciju, ne traži da 5-godišnjak pretrči 400 m za 2.48 min, ne traži da zna na sat, da zna slova, brojeve, zbrajanje. Svijet traži slijepo pokoravanje i sljedenje nametnutih pravila....

Kaže sestra da joj je teta u vrtiću rekla: Znate F je puno bolja od V?
Bolja u čemu?
Pa znate BOLJA JE! F je POSLUŠNA, V je uvjek radila po svom...
Reći jednom roditelju da mu je JEDNO DIJETE BOLJE OD DRUGOG????
Zato jer je poslušnije?
Ne bi li jedan pedagoški djelatnik trebao reći: F je bolja u crtanju od V, ali V je bila bolja u pomaganju drugima?
Svi smo BOLJI u nečemu...Ja sam BOLJA od mog kolege u organizaciji, nitko ne može u 5 min što mogu ja....To svi znaju....Ali jebiga, nemam pojma kako rade ustavi, kako leti avion i NE, NE MOGU SHVATIT Arhimedov zakon...ALI BOLJA sam u NEČEMU, kao i ONI.....

Najbolja prijateljica je ispisala F sa vjeronauka kada mu je časna sestra zaključila 4 iz vjeronauka jer "STALNO POSTAVLJA PITANJA". NIje li poanta da se dijete pita? Da istražuje? Ne poanta je da slijepo vjeruje u sve što mu se priča jer je očito poanta da se odgajaju djeca s kojima će se sutra moći upravljati...


Prije 5 godina, točnije 2,5 kada je počelo, dobila sam jednu misiju....
I mislila sam da je ona završila kada su nam prošle godine na jedvite jade odobrili logopeda...
Ali moja/naša misija je tek tada počela.
I ne, teta Iva, neću odustati, izdržala sam i gore od vas, vi ste mladi i slatki sa onim lijepo plavo našminkanim očima..
Izdržala sam i gore od vas...I Hoću opet.

Jer želim da 2.48 na 400m bude dovoljno BITNO, a ne samo slijepa sljedba pravila.