Ovo smo moja najbolja najstarija prijateljica i ja....
Neki dan poslala mi je sliku koju je našla, a ja sam ju namjerno malo obradila na ajfonu da još više odiše duhom 80-tih..
Po mojoj procijeni, ovo je njen 8. ili 9. rođendan, dakle 1987. ili 1988. godina....

Kada sam vidjela sliku, prvo sam se smijala ko blesava...Ovi moji zubi koji izgledaju veći od lica, ova njena mašna, kaže mi da se i sad sijeća kako joj ju je mama sa zihericom nakeljila oko vrata....A onda kada me smijeh prošao, me ulovila neka sjeta...Gledala sam u te iskrene osmjehe i pomislila kako smo tada bile bez ikakvih briga, opterećenja, samo smo živjele život, ne znajući za probleme....

Sijećam se kako smo 90-tih voljele New Kids on the Block, kako smo bile zaljubljene u Joea i kako smo plakale gledajući koncerte...Sijećam se kako smo se ljutile kada nam je treća prijateljica rekla da će nas euforija oko NKOTB proći i kako smo joj odgovorile: NIKADA.....Sijećam se kako smo u 1. redu HKD-a Sušak slušale koncet Novih Fosila, kako smo gledale Santu Barbaru i kako smo bile lude od ljubavi Edena i Cruza...Sijećam se kako smo upalile stari kasetofon i snimale se i puštale si kako pjevamo, a onda je njen koker španijel zbunjeno gledao u kazetofon čuvši naše glasove..Sijećam se i kako smo se jedno ljeto zbog gluposti posvađale i cijelo ljeto odvojeno provele i kako mi je pao kamen sa srca kada me na kraju ljeta (ipak škola počinje:) zvala njena mama da dođem u posjet i kako smo se pomirile.....Sijećam se i kada sam njenog dečkića prvi puta uzela u naručje, sijećam se njegovih prvih koraka jednako kako se sijećam i prvih koraka mog djeteta....


I nakon 26 godina još smo prijateljice i ima trenutaka da se i dalje ovako smijemo...

B, ova je za tebe!!!!

Uvijek se vraćamo malim stvarima koje nas vesele i drže i daju nam snage...

Ja sam jutros imala tako obično, a tako čarobno jutro....

Budila sam Jana da se spremimo za posao i vrtić i nikako se nije htio probuditi, kao da me ne čuje...
Onda sam uzela trenutno najdražu mu pjesmaricu i počela čitati...Očice čvrsto zatvorene, a usne su se širile u osmjeh...
Prvu pjesmicu je prespavao s osmjehom...
Kada sam ju završila, čekao je i započeo sljedeću i dalje sa čvrsto zatvorenim očima...
Kada sam i nju završila, započeo je opet sljedeću, sve dok nismo otpjevali 5-6 pjesmica i dok se vesele oči nisu otvorile budne kao dan ....

Volim te mala plava glavo!!!

Vjerujete li u nadnaravno, autosugestije ili slično?
Bez obzira u šta vjerujete, usuditi ću vam se ispričati što mi se desilo....
Jednog popodneva, pred nekih mjesec dana, otišla sam s Janom do parkića i dok sam čekala sestru da dođe sa svojim curama, gledala sam Jana kako se igra....Najednom sam osjetila kako me nešto primilo za ruku, a oko mene nije nikog bilo....Pogledala sam u dlan i kroz glavu mi je prošlo "Sve će biti u redu".....Nastavila sam gledati Jana i čekati sestru...Nekoliko dana nikome ovo nisam ni ispričala, iako i onima kojima jesam, su malobrojni.....Znam da se desila autosugestija i zapravo nije me briga šta mislite o tome....
Desilo se nešto lijepo i želim zadržati tu misao i taj osjećaj....

Jučer sam prošla jedan prilično napet dan, nemam snage čak ni objašnjavati....Bilo bi vam i prilično dosadno čitati, a možda biste se i nanervirali....Mogu reći da sam inače prilično realna osoba i da nisam paničar, ali kada mi se sve naslaže, jednostavno me počne boliti glava, jer mozak si i može sve izracionalizirati, ali tijelo se pobuni.....I znate šta sam napravila??? Pogledala sam u ruku, istu onu koja me onaj dan zažarila i rekla sam sama sebi: SVE ĆE BITI U REDU.....I glavobolja je prošla....

Realna kakva jesam, zaista mislim da se desila neka autosugestija, iako u trenutku dok se desilo, nisam imala ni najmanje primisli na moj problem, ali onaj romantični dio u meni želi vjerovati da je netko zaista uz mene, netko tko me drži za ruku, tko je shvatio da nam ipak treba pomoći i netko tko zna da će zaista sve biti u redu....

Želim zadržati tu vjeru, misao i osjećaj!!!