Mmm daa...Ovo zvuči kao iz spomenara ili knjige aforizama...
Ali ispričati ću vam nešto...

2005. godine bila sam na velikoj životnoj prekretnici...Sa tadašnjim dečkom, sadašnjim mužem, došla sam do točke u vezi kada je trebalo ili ići dalje ili ne ići, bili smo u fazi traženja stana, dizanja kredita, odluci o zajedničkom životu i vjenčanju i budućnosti općenito...Uz to, moju firmu je kupila jedna druga, veća firma, i postojao je jedan period kada nam je posao visio nad glavom, dobili smo novu upravu, nove zahtjeve, sve je bilo novo i onako kako zaista nismo bili naviknuti raditi...Tada sam bila, možda po prvi put u mojih, tada 26 godina, pod strašnim stresom i iako sam si sve racionalizirala, nisam paničarila, tijelo se ipak bunilo i imala sam konstantne žgaravice, glavobolje...Kako sam oduvijek htjela penjati, upisala sam tečaj aplinizma...Svaki vikend odlazili smo na obližnja penjališta, kojih je u mom kraju jako puno i učila sam vještini penjanja...Kako sma već to, probala, godinu prije sa prijateljem aplinistom, mislila sam da je lako, obučeš pojas, malo se penješ po stijenama i spustiš se dolje. Penjala sam se tzv. tehnikom Top Roap gdje partner prije tebe ispenje smjer i sa zemlje te osigurava, a ti penješ, kada dođeš do vrha, sjedneš u pojas (laički, opustiš se) i on te spušta dolje....Vau...super....Sijećam se prvog penjanja na tečaju kada sam se spustila dolje i partneru M. koji me osiguravao rekla: ajme jedva sam čekala doći gore da se spustim, a on mi je odgovorio da je ljepota penjanja u tome da uživaš dok se penješ ka vrhu, a ne panično se penjati da biš uživao u silasku...Te riječi su mi se ucrtale, ali prošlo je dugo vremena, dok sama to nisam shvatila.... Na samom tečaju, mislim čak već 2. ili 3. vikend vježbi, dobili smo zadatak nakon što smo naučili, teoriju, da smo mi ti koji prvi penjemo (penjanje u navezu)....Dakle, ovaj put nemamo postavljeno uže, nego smo mi ti koji ga postavljamo, a partner nas, također sa zemlje osigurava...Kada dođemo na sidrište (mjesto na kojem se usidrimo da bi mi bili ti koji sada osiguravaju partnera dok on dolazi prema nama) smo sigurni, ali do tada, ako padnemo međuosiguranja, padamo onoliko koliko je bilo metara od osiguranja na koje smo bili prikopčani i još niže....Na vježbama, u tim lakšim smjerovima, to je oko 2-3 m uvrh glave....Ali, ajme straha, ne želiš pasti...Uglavnom, dan kada sam to morala naučiti, cijeli dan sam penjala kao druga (dakle na top roap) i skupljala hrabrost. Već se dan i vježba bližila kraju, a ja još nisam skupila hrabrost i ići prva.. Sjedila sam na vrhu Kamenjaka i gledala Kvarner i uživala u pogledu i sama sebi sam rekla: moraš, idemo...Parner mi je rekao, možeš ti to i krenula sam....I krenulo je mene...Strah se pomalo počeo pretvarati u čistu koncentraciju i cilj da dođem do vrha....Počela sam se dobro osijećati, ali i dalje sam imala jedan jedini cilj, doći do vrha bez da ijednom padnem...I sada, 7 godina poslije sijećam se kako me Vođa tečaja, koji na žalost nije više ovdje sa nama, ali nadam se da i negdje gore penje, čekao, i kada sam promolila glavu na vrh stijene, zaviknuo grupi: Evo jeeeee, stigla je!!! S vrha sam gledala kako sunce polako tone iza Učke i kako nebo postaje crveno. Osijećala sam se fenomenalno i sad se isto tako osijećam.
To cijelo ljeto, nastavila sma penjati, svaki slobodan trenutak, vikend, odlazila sam sa ekipom na penjališta, Kamenjak, Vela Draga, Rovinj, čak smo bili i u Paklenici, ispenjala sam 150 m stijene što je za mene vrhunac, ali znači mi kao nekome tritisućnjak :) Pomalo sam sve više počela uživati u samom usponu, u onoj tišini koju doslovno možeš čuti dok penješ, u onim sitnim bubicama koje gmižu po stijenama, u traženju dobrog puta za doći do vrha i u penjanju kao prva...Riješavala sam se svojih strahova, vlastitih osobnih problema o kojima sam na početku pisala, a uz to sam upoznala divne ljude s kojima sam dijelila svoju tadašnju strast....Spoznaja mi se desila u Rovinju, bio je već kraj ljeta...Penjala sam kao prva jedan, za mene teži smjer...(ja sam uvijek išla na one ipak lakše i prilagođenije mojim sposobnostima)...Negdje na pola puta do vrha, bila sam oslonjena na 3 točke, 2 nogama i 1 rukom i gledala sam u mjesto koje moram uhvatiti desnom rukom, koje je bilo tako blizu i gdje sma se morala osigurati...Ako ga promašim, padam dolje cca 2 metra, a tako mi se nije dalo niti pasti niti ponovno ispenjati tu, za mene, naporniju dionicu.....U jednom trenu sam se odbacila i uhvatila za hvatište desnom rukom i grčevito držala kako bi lijevom rukom sa leđa izvadila komplet i ukopčala se i osigurala...Ruka mi se već tresla, ali svom snagom sam držala...I najednom je popustilo i pala sam....Sunce je pržilo, bilo je vruće, bila sam umorna, htjela sam ići u more, htjela sam odmoriti i ruke i noge i sjela sam u pojas da skupim snagu i krenem opet gore....I dok sam sjedila u pojasu i gledala oko sebe, otvorio mi se novi pogled u smjer, tako jednostavan, tako lagan, sa odlilnim hvatištima koje sam prošla samo tako i nastavila sam na lakši način, sa boljim hvatištima i stigla sam do vrha...Sijećam se kako sam pomislila, a šta si bla blesava i tako se grčevito držala, a imala si lakši put. Ali da se nisam grčeviti držala i izgubila snagu, došla bi do cilja potrošeći snagu, a ovako sam pala 2 metra natrag i našla bolji i kvalitetniji put. I tada sam shvatila, nešto što me tada obilježilo, ali ipak često zaboravim i moram se podsjećati na to, a to je da nekad i korak natrag, znači naprijed. Sjećate se kako je u Alkemičaru glavni lik sanjao blago ispod nekog drveta dok je čuvao ovce i krenuo je na put u svijet tražeći blago, a kada je naučio sve što je o životu trebao znati, saznao je da je blago bilo zakopano ispod onog drveta na kojem je usnio san?? A da nije pošao na put, imao bi blago, ali ne bi imao iskustva, ljubav svog života, snagu i znanje?? Sjećate se.....To sam i ja tada osjetila...Shvatila sam da nije bitno pasti, bitno je sabrati se i krenuti dalje, naći snagu u sebi, naći način i naći put. I da zaista nije bitno koliko puta padnemo, nego koliko puta se dignemo, dapače, možda naša snaga i jest u tome da padamo, da učimo, borimo se i izađemo jači....Tada sam naučila ono što mi je M. rekao, da je bitno uživati u penjanju, a ne samo razmišljati o cilju. Hvala M. i hvala Z.V. za sve što su me tada naučili, ne samo o penjanju, nego i o životu....

Jučer sam se ove situacije sjetila pišući o svojim problemima kroz koje trenutno prolazim....Nije samo bitno stići do cilja, nije samo bitno da Jan propriča i kada će to biti, kada će Sustav sve to riješiti i odobriti...Bitno je kako providimo dane dok ne dođemo do cilja, bitno je kako osiguravamo vlastite male pobjede, bitno je kako se smijemo dok se lovimo po stanu i igramo skrivača, bitno je kako Jan vozi ride a bike dižući noge u zrak i uživajući u tome, bitno je kako uživamo u bazenu dok sve bolje i bolje pliva, bitno je kako Jan čita knjigicu i priča, reducirano, ali ipak priča sve više i i bitno je da smo zdravi, sretni i sigurni u sebe i da ćemo kad tad doći do svog cilja....

Sreća je putovanje, a ne odredište, zar ne??