Prošli tjedan bila sam na poslovnom putu i na jednom neformalnom poslovnom druženju dotakli smo se NLP programa. Budući da ga jedna kolegica pohađa, a jedna jest prije nekoliko godina, zanimala me baza tog programa i tako su mi ispričale jednu vrlo zanimljivu stvar...Sada ću ja prepričati onako kako sma ja to shvatila, ne držite me doslovno za riječ, ali ide nekako ovako: između ostaloga, na programu se uči o prevladavanju stresa na način da svi moraju dobro zamisliti neki moment u kojemk su bili jako sretni i trebaju se jako koncentrirati i ponovno ga proživjeti....U tom trenutku, kada su na vrhuncu tog proživljavanja momenta, moraju se npr uhvatiti za nadlakticu i na taj način moment ostane duboko ukorijenjen u osobi...Kasnije, u stresnim situacijama, dovoljno je samo se uhvatiti za nadlakticu i osjetit ćete onaj osjećaj sreće i ispunjenja i prevazići stres....Tako sam ja to shvatila.....

Vozeći se doma nešto više od sat vremena u autu po dosadnom autoputu, bila sam sama sa svojim mislima i razmišljala sam koji je moj "moment"....Ne znam zašto, ali palo mi je na pamet ljeto 1994. godine kako se uz obalu mrežnice vozim sa sestričnom na ringišpilu, kako se smijemo, a iz lunaparka se čuje Tony kako pjeva "Ja sam zaljubljen"...Ali ne, taj moment nisam mogla ponovno proživjeti, jer mi je ta slika prekratko trajala.....Onda sam se sjetila, vjerojatno kao svaka mama, kako je moj mali lav zarikao kada je izašao iz trbuha i kako su mi najednom suze krenule niz obraze, kako mu je babica tepala: još što si zgodan, dok se on derao iz petnih žila i kako me anestezilogica gladila po glavi i na upit doktora jeli ona u redu, odgovorila: samo je sretna i kako su mi nakon toga prislonili Janovo lice uz moj obraz....To je isto moj moment, ali sekundu kasnije, odnjeli su ga, ja sam nedugo nakon toga otišla na intenzivnu i sljedećih 10-tak dana ne mogu opisati kao neki period koji bi voljela proživljavati ponivno pa sam odbacila i taj moment...A onda sam se sjetila....2007. smo muž i ja išli na putovanje u Egipat...Jedva sam ga nagovorila da idemo, te godine smo se već istrošili na 1 putovanje, bilo je ljeto, ma tko će na + 45 ići u Egipat....Dobila sam ga s najjačim argumentom budući da smo tada planirali bebu: ali kada ćemo, ako ne sada??? Okej, stigli u Sharm, prvi dan dolazili k sebi od toplotnog udara, dolazili k sebi na hotelskom bazenu, a već sljedeći dan smo se uputili u istraživanje...Obišli smo njihov nacionalni park Ras Mohamed koji je pun koraljnih grebena, išli smo na "snorkeling", doronili do pješčanog spruda usred otvorenog mora, išli smo na izlet u Cairo, razgledali Piramide o kojima sam sanjala od kada sam bila djevojčica (iako je bilo toliko vruće da nakon što me popustilo oduševljenje piramidama sam samo htjela ući u bus i kupoti pola litre vode), prvi put sam ušla u đamiju i razgledala ju, ručali smo na Nilu, bili u tvornici papirusa i vidjeli proces stvaranja papira....Sve je bilo krasno, ako sad tražim "moment", onda je Egipat definitivno bio "putovanje", ali najbolje je došlo kada smo se odlučili na noćni uspon na Sinaj....

Krenuli smo oko 10 naveče iz Sharma i vozili se nekoliko sati do Sinaja te smo u 2 sata u noći dobili svjetiljke i krenuli na Mojsijevo brdo...Ako se dobro sijećam krenuli smo sa 700 m nadmorske visine, a cilj nam je bio na 2.700 m n/v...Dakle trebalo je prevaliti 2.000 m n/v po cik cak putu u noći, samo sa svjetiljkom i dobrom voljom za usponom....I jednim ciljem: stići na vrh brda da doživimo spektakularan izlazak sunca....Uspon je trajao oko 3 sata, uz stalnu ponudu "Camel ride, Camel ride" ne bi li se ipak odlučili za uspon s devama....Polako se noć počela pretvarati u dan, na horizontu su se počele pojavljivati boje...u 5 ujutro stigli smo na vrh kraj crkvice te tražili mjesto kao da smo u kazalištu, ne bi li što bolje vidjeli.....Svi smo sjeli, ljudi iz cijelog svijeta smještali su se, grlili jer je najednom postalo jako friško, pokrivali se dekama, majicama, neki su si legli da odmore umorne noge od 3satnog hodanja....čuo se žamor....a onda, kada smo malo svi došli k sebi, sve je utihnulo....I Sunce je krenulo na put svog spektakularnog izlaza....Malo po malo dizalo se na horizontu i kada se cijela kugla pojavila, Japanci koji su sjedili iza nas, počeli su pjevati neku smirenu, prekrasnu pjesmu koju nismo razumjeli, a opet...pod dojmom izlaska sunca, razumjeli smo....

To je moj moment, moment koji želim proživljavati, ne samo kada sam pod stresom, nego kada god osjetim potrebu da se prisjetim kako nas jednostavne i naizgled obične stvari, čine sretnim....