Oni koji će ovo čitati, a koji su roditelji, možda će na kraju teksta shvatiti koliko su sretni što njihovo dosadno dijete viče: "mama, tata, ja bi da mi kupiš ovaj veliki crveni auto"...
Moje 3,5 godišnje dijete dođe u dućan, gleda u crveni autić i kaže: Cuuu TO....Crveni auto....Za nas kao roditelje, CU TO je ogroman uspjeh....
Dijagnoza (koju bi postavilo i 10-godišnje dijete): zakašnjeli razvoj govora, dijagnosticirano sa 2,5 godine.
Naravno da smo se nadali da će do 3 propričati u rečenicama, naravno da smo se ohrabrivali slučajevima dječaka od naših prijatelja koji su oko 2,5-3 godine progovorili praktički u rečenicama....Naravno da smo bili dovoljno odgovorni da ga vodimo kod logopeda (socijalnih i privatnih), naravno da radimo s njim, puno čitamo, ispravljamo kada krivo izgovori riječ (ne forsirajući, nego samo konstatacijom: DA, CRVENI AUTO), naravno da ne koristimo njegove izgovore u našem vlastitom govoru. Sve radimo ispravno, ali Jan ne priča onako kako se očekuje za dječaka od 3,5 godine.
Naravno da Jan radi i nešto što 3,5 godišnjaci ne rade...Jan pozna sva slova i slovkanjem zna isčitati bilo koju riječ pa nas je pred 15-tak dana iznenadio čitajući: T E R M A L N A R I V I J E R A . A onda nekoliko dana kasnije, kada je vlastitom rukom i trudom napisao JAN i MAMA....

Dijete od 3,5 godine praktički čita (slovkanjem) MEDO TOBI, a ne može isto izgovoriti, nego ostajemo na ME TO....
Naravno da se pitam ZAŠTO??
Naravno da to vuče neke druge probleme: socijalizacija u vrtiću, nedovoljno dobra uzajamna komunikacija, njegovo nezadovoljstvo i frustracije i nerazumijevanje okoline.

Ali svaki zašto ima svoj ZATO...
Pokušavam u dubini sebe naći svoj ZATO i često, kada ne osjećam žaljenje same sebe: "zašto baš nama", osjetim onaj polet i snagu: "zato jer mi to možemo podnjeti, zato jer ćemo i možda i griješiti, ali za Jana ćemo naći ispravan put, zato jer MI TO MOŽEMO"... Jednom mi je draga osoba koja zna kroz što prolazim rekla: "prihvati to kao Božji kompliment, dao je taj problem tebi jer je znao da netko drugi ne bi znao s njime, ali ti ćeš znati".

Sinoć nam je jednostavna misao proletjela glavom: možda se sve desi i samo od sebe, možda je dovoljno da jednom u 3 mjeseca idemo na kontrole, ali krajnje vrijeme je da mu pomognemo (iako smo to i dosada radili kako smo najbolje znali). Danas sam zvala institucije i mogu reći da je danas počelo naše novo putovanje. Putovanje do onog trenutka kada Jan bude toliko dosadan u dućanu i kada bude molio "Mama, tata, kupite mi ovaj crveni auto".
Svećano obećajem da mi neće biti dosadan.
Svečano obećajem da ću mu ga kupiti, iako mu možda i ne treba...
I svečano obećajem da svaki puta kada bude dosadan i kada budem umorna, da ću ga poslušati što god mi bude imao za reći....

Bože, prihvaćam kompliment, hvala, ali molim i snagu i mudrost za sebe, muža, a najviše za Jana na našem novom putovanju!