Sjećate li se prvog posjeta zubaru? Prvog ljetovanja? Prvog dana škole? Prve kazete koju ste dobili i stavili u kazetar? Prve simpatije? Prvog dana srednje škole?

Spremni smo...naravno bilo je i ljetovanja prije, ali nije da ih se sijećam...Odlazimo sestra, sestrična, baka i deda i ja u Lipice...Spakirala sam Barbie, sve drugo može ostati doma, ali ne i Barbie...Plastična je i ne miču joj se koljena, ali nema šanse da ne ide s nama....Svako jutro odlazimo na jahanje, sestrična (vršnjakinja) i ja izmjenjujemo se na poniju zvanom Frane...Frane je star i spor...Nakon toga odlazimo na predstavu konja svi skupa, poslije podne na bazen pa se sestrična i ja same usudimo otići na popodnevnu predstavu....OPET....14 dana Lipica, 2 puta dnevno ista predstava...Mi uživamo....S Barbie ne smijem na bazen, ali ju zato kupam u hotelskoj sobi u bideu...Kosa joj se totalno zapetljala...Sestrična i ja se tu i tamo posvađamo pa se baka naljuti na nas, a deda dobije žgaravicu i jede bademe...Koje mu i mi krademo pa se čudi što ih nema....

6. rođendan mi je...Stižu gosti, torta je spremna, ona ista koju ću jesti za rođendan i sljedećih 20 tak godina dok shvatim da ju uopće ne volim...Lijepo sam obučena, jedva čekam da mi sestrična dođe i susjed Hrvoje...koji mi je najbolji prijatelj, a možda sma malo i u njega zaljubljena...Dolazi i sestrina prijateljica iz kvarta....To je taj trenutak, na poklon mi donosi novu kasetu od Novih fosila. Sanja Doležal naslonjena je na biljarski stol, a dečki oko nje...Petre divlji vjetre sam otpjevala hiljadu puta...Tata tu i tamo izvadi kazetu iz kazetara kada mu dosadi i pusti Split 1985...U posjetu rođacima u Čehoslovačkoj ostavljamo kazetu rođakinjama jer im se jako sviđaju...Nisam to ni znala...Plačem putem doma...Tata stane u Karlovcu i za utjehu mi kupi kazetu Doris Dragović. I nije neka utjeha....

Stavila sam balerinkice. Znam točno kako izgledaju...možda po slikama, a možda ih se stvarno sijećam...Imaju kaišić preko rista, bež su i neke sitne rupice po sebi, naravno da uz njih idu i soknice s volančićima, gore bijele hlače i bijela košulja. Torba je veća od mene, ali ja osijećam da sam narasla 10 centimetara, pa idem u školu, velika sam. Mama dolazi po mene u školu svaki dan i u povratku stajemo u dućan...kupi mi jogurt koji pijem na slamku, a ponekad ju nagovorim da mi umjesto jogurta kupi sok u tetrapaku...Starija sestra već je 6. razred, faca....Jednog dana odlazim na 2. kat škole u sestrinu učionicu...Ona ima sat matematike....Pokucam, otvorim vrata i kažem: došla sam vidjeti sestru...Ali dušo, ima 30 učenika, ne znam ja koja je tvoja sestra dok se ne predstaviš....Sestri neugodno, malo smetalo ju je opet osramotilo, a meni nije jasno kako učiteljica ne zna tko sam ja??

Prvi osnovne....Zove se D.D. Crn dečko, drugo ne pamtim...Ja sam zaljubljena...Cijele školske godine...Na završnoj školskoj predstavi imamo i ples...Nekako zaplešem s D.D. Ajme uzbuđenja...Nakon toga selim se na drugi dio grada i u drugu školu i nisam ga više vidjela...Dolaze nove simpatije, nove ljubavi....15 tak godina kasnije na faxu upoznam dečka koji se zove D.D. Kažem mu: Ajme pa ti si bio moja prva ljubav, išli smo zajedno u 1. osnovne u školu "Vladimir Bakarić"...Jako me dugo uvjeravao da on nikada nije išao u tu školu, živio je u drugom kvartu i pohađao drugu osnovnu školu....

Imam 7 godina i pokvaren zub...Već je ionako bilo vrijeme za posjet zubaru. Sjeli smo u stojadina i tata me odveo kud zubara. Ako budeš dobra i ako budeš surađivala, kupiti ću ti "Mikijev almanah"....Uf, za to se isplatilo biti od suradnje...Ali zašto mi to ne biš kupio prije pa ću biti dobra i dok budemo čekali....Izlazim iz ordinacije s popravljenim zubom i držim čvrsto mikijev almanah u rukama....

Već idem u srednju školu...Na popisu učenica koje idu samnom u razred prepoznala sam poznato ime. Pa to je Martina iz 8 A razreda. Bila je zaljubljena u dečka iz mog kvarta pa nam je često dolazila u ulicu...Uvijek mi se sviđala, a bila je i popularna...Zovem ju na telefon i kažem joj da idemo skupa u razred. Sretna je i ona da ima nekoga poznatog...Prvog dana škole sjedamo zajedno u 2. klupu srednjeg reda...Tu ostajemo do mature...Za vrijeme nastave dok profesorica ne gleda u nas, a rijetko gleda, jer ipak smo odlikašice, dopisujemo se u moju bilježnicu....Ogovaramo cure iz razreda, pišemo o ljubavi, šalimo se na račun profesora...Pred neko vrijeme sam pospremala svoju dječju sobu i našla na te bilježnice i naše razgovore...I ona se smijala....I dan danas se dopisujemo....sreća za razne chatove i mailove...

Mogla bi prostresati sjećanja cijeli dan....ali za kraj ću ispričati nešto meni jako drago....Sestrična i ja nalazimo na njenom tavanu stari gramofon...Donosimo ga prašnjavog u njenu sobu, iako teta kaže da ne radi...Radi, ali se ne čuje...Kako bi išta čule, moramo leći na pod gdje ON stoji i slušamo....Smijemo se pjesmama Kiće Slabinca i Jasne Zlokić...Ipak mi sada slušamo The Canberries i njihovog Zobiea...ploče se vrte, a mi se davimo od smijeha....Nalazimo 20 godina staru singlicu koja nam se jako sviđa, iako pojma nemamo o čemu ženska pjeva...Vrtimo ju opet i opet i opet...Sve se manje smijemo, pjesma nam je fakat prekrasna...Na singlici piše Barbara Streisand "The way we were-Memories"....I sad ju slušam.....

Memories
Light the corners of my mind
Misty watercolor memories
Of the way we were
Scattered pictures
Of the smiles we left behind
Smiles we gave to one another
For the way we were

Can it be that it was all so simple then
Or has time rewritten every line
If we had the chance to do it all again
Tell me - Would we? Could we?

Memories
May be beautiful and yet
What's too painful to remember
We simply choose to forget

So it's the laughter
We will remember
Whenever we remember
The way we were

So it's the laughter
We will remember
Whenever we remember
The way we were

Neću pisati o tome da moj najdraži uskoro ima 3 godine....
Pisati ću o onome što me svakodnevno pitaju....ma ne pitaju, to bi još bilo i pristojno....što mi svakodnevno nameću....

Eto prolazim neki dan ispred ulice s Jakovom i kaže susjeda (koja ga btw svaki dan vidi), ajme što je velik, sad će skoro 3???!!! Ja se osmjehnem i kažem DA...I eto groma: "E sad je onda pravo vrijeme za drugo!!"
Muž i ja se već sami sebi smijemo i kažemo, a-ha, biti će pravo vrijeme i za nekoliko godina....Grom odgovara: Pa kako, pa zašto, pa znate.....
UFFF.....da se to desi jednom pa ja bi rekla ok, ali valjda ne možeš spomenuti da imaš 3 godišnjaka, a da te ne gledaju kao nekog vanzemaljca što u najmanju ruku već nisi okrugao (okej, u mom slučaju ja jesam sama po sebi :) i čekaš termin...A ako još bracu ili seku prolongiraš...Ajme....Kakve sebičnosti, pa kako misliš ostaviti Jakova samog, pa treba mu netko za igranje, pa sada treba to odjednom, znaš ono kada si u điru, pa kada imaš svu opremu, ono najbolje iz pelena u pelene i takve sugestije....Gledajte, ne mislim ja da to nije lijepo i imamo puno prijatelja koji imaju 3-godišnjake i čekaju prinovu i da, veselimo se s njima (iako ponekad ja na njih gledam kao na vanzemaljce mog svijeta)....Ali ja jednostavno ne osjećam potrebu jer nas Jakov ispunjava na svaki mogući način....I ja sada znam za što je pravo vrijeme....Želim putovati s Jakovom, želim da sjednemo nas tri na avion (kao što smo nekad nas dvoje sami radili) i posjetimo neku željenu destinaciju, želim da Jakovu kupimo skije i da na jednom od naših zimovanja proskija, želim da nauči voziti biciklu, da nauči plivati, želim da uživam u svakom momentu njegova rasta i da- želim jednoga dana osjećati želju i potrebu da Jakov dobije društvo....
Ali do tada, molim vas, nemojte me pitati kada će drugo jer JEDNO, najvažnije na svijetu, IMAMO!!!!!