"Kad Sadama ne bude"
Na sam kraj godine kad većina ljudi spokojno dočeka Novu godinu i vjerski praznik Muslimana, a uoči Nove godine koja je "slučajno" i izborna najdemokratskija zemlja na svijetu ubija nekadašnjeg diktatora, a u zadnjih godinu dana bespomoćnog starca Sadama Huseina.
Gdje idu čovječanstvo i ljudi ako se na ovaj način riješavaju zločini, ako se na videu snima ubojstvo jednog čovjeka i prikazuje cijelom svijetu, bez obzira koliki zločinac bio?
Zar se ovo doba sveopće demokracije, suvremene misli bitno razlikuje od vremena Srednjeg vijeka kad su se ratni neprijatelji vješali na trgovima? Razlika je u nijansama, s tim da je ljudska svijest danas kudikamo "veća", a djela gnusnija?
Ja znam da ću se večeras pomoliti za ovog čovjeka. I sve žrtve njegovog režima.
VIDEO
.."Često mi se desi da ne znam što reć, samo to kažem s puno riječi"(Neko nekada)..
Uvijek mi svira blues na rastancima. Ne onaj blues mutne vode kojeg većina zna, nego drugi negdje iz doline Missisipija "I can live in my lonely place" blues u kojem zamišljeni crnac pjeva u polupraznom zadimljenom i tamnom baru još jednu u nizu pjesama. Blago nakrivljene crne naočale su na njemu kao maska da sakriju trag vremena i boli na očima.
Svi imamo neke male tajne rituale kojima se služimo ili koje koristimo u raznim situacijama. Nazvao bi to neuobičajenim navikama. Često, gotovo uvijek, na rastancima ostanem par trenutaka na mjestu i promatram osobu s kojom sam se pozdravio, zagrlio ili izljubio kako odlazi na drugu stranu. Ne bi li se okrenula i ne bi li uhvatio zadnji treptaj oka, njihanje kose, uobičajenog poznatog hoda, grimase, na kraju pogleda koji bi se okrenuo i iznenađeno ugledao kako pogledom prilijepljenim od žudnje iskorištavam vrijeme koje klizi kao niz kapaljku. Lagano, ali nepovratno.
Bačen sam s neba na komad zemlje, isušene od patnje i borbi, među drage ljude koji svrate u moju luku s vremena na vrijeme. Nekad je bura jaka, more olujno, svjetioničar je možda zaspao, pa ne vidite put, ali nemojte odustati.
Na koncu godine osim spremanja za Božićne blagdane i Novu godinu koja je postala "de facto" svaki dan kao i drugi, osim što ću se pošteno napiti i poljubiti dragu osobu i što neću pjevati onu od Crvene Jabuke (koju sam već prihvatio kao himnu za svaku Novu godinu):"Kad kazaljke se poklope i kad se čaša razlije, a moje želje krenu, krenu da te potraže..Hladni prsti Decembra ide Nova godina, ko će biti kraj tebe, kad kazaljke se poklope?" neću biti sam. Sam u smislu kojeg svi mi pokušavamo na neki način zaobići, onom trenutku kad kazaljka poklopi na ponoć, a vi ako ste na trgu, promrzli i malčice pijani, iako vam taj prelaz s trijest prvog na prvi možda ništa ne znači , ali ipak vas pecne što nema nikog da vas baš tad stisne i zagrli, blago protrlja kosu da se naelektrizira, da osjetite valove i oblačiće toplog daha kako paraju hladnu i vatrometima obasjanu noć, isprepletenu ljudskim emocijama, težnje za zajedništvom, toplotom, i onim najslađim ljubavlju.
Nekad davno u postu sam napisao jednu misao koja glasi otprililke ovako:
"Moj dom mi reče: "Ne ostavljaj me, ovdje je tvoja prošlost."
Moj put mi reče: "Pođi,slijedi me, ja sam tvoja budućnost."
Odgovorih im:"Ja nemam ni prošlosti ni budućnosti".
U domu svoje prošlosti ja težim budućnosti, a na putu prema budućnosti u kofer sam stavio svoju prošlost..
Jedino ljubav i smrt mogu sve izmijeniti."
Pošto pišem smrt nisam okusio, ali ljubav..Eh nekad mi se čini da mogu pomjeriti Sljeme, znate. Ma kakvo Sljeme to je obično brdo, mogao bi i Vlašić! Jebeš nadmorsku visinu od 1974 metra isve glečere i ledenjake ovog svijeta!!
Ponedeljak je inače kod mene jako zahtijevan i naporan radni dan. U mreži obveza, stvari koje su remetile moju pozitivnu vibraciju u zadnje vrijeme, misli s dozom negativnih naznaka, kao loša vremenska prognoza, koju vam izbifla napičkana Sopekica, se sjetih na wcu dok sam pišao, po nti put. Ej čovječe, pa nisi sam!Imaš nekog!Šta više očeš? Bori se, jer život je bespoštedna borba, uvijek s nekim i na to treba gledati pozivitvno. Danas je problem tu, sutra je problem ovdje, prekosutra ga nema.
Došla je kalendarska zima i dok ovo pišem, mrak je došao i uvukao se medju ,obavijene maglom, Zagrebačke ulice, ali mrak je tu da bi prizvao jutro i nevino rađanje sunca i novog dana.Zima je tu, duga i hladna da bi prizvala proljeće, godišnje doba kada svi trčimo vani, kao s lanca pušteni u potrazi za ovim, onim, napose sobom. Na kraju: "Tuge postoje da bi prizvale smeh" (Balašević)
Zato unatoč svemu, unatoč možda nekad i teškom bremenu koje nam život zadaje, Osmijeh na lice!
Jer to je najbolji lijek za dušu!
Nekad sam se bojao tunela. Znate dok sam bio mali, često sam putovao Bosnom i tuneli su bili većinom tamni, neosvijetljeni, iz njih je kapala voda, po zimi led..
Ova slika potječe iz tunela. Tuneli kao nešto strašno su za mene prošlost, jer i u najcrnjem tunelu nađoh svjetlo i ono obasja okolinu..I ne bojim se više kročiti tom stazom života..
Izlomljeni svjetovi
Izlomljeni kristalići jutarnje svjetlosti koja sa rađa iznad brda i nestaje iza susjednog, svakog dana neizmjenično, stvara oko nas osjećaj prolaznosti. Ona kola što su maločas prošla, vidjela si, vozio je onaj stari čovjek. Znaš, on je najstariji u selu, ima devedeset i dvije godine i ima samo konja. Nema rodbine, ove bližnje mislim, a daljnja samo čeka da ga pokopa i da kao vukovi na cičoj zimi razgrabe njegov imetak. Kaže mi baka da je u mladosti bio najpoželjniji mladić u devet sela, ali da je previše prelio i nakon dvajest pete mu se sva ženskadija koju je gledao poudala. I tako je ostao sam s majkom koja je umrla prije tridesetak godina. Svako jutro ga čujem da ustaje u četiri da bi dao konjima zobi, da cukama mela i svako jutro zviždi istu veselu melodiju, već godinama.
Njegov susjed ispod, onaj u onoj ograđenoj uvali je sagradio ogromnu kuću nakon devedestih, poslije rata je na pijaci prodavao prvo voće, pa auto dijelove, na kraju alkohol i cigare i sad je sa svojim carstvom jedan od moćnijih u gradu. Prošle godine je napravio kuću u selu, na četiri kata i s mnogo malih tornjeva, kaže da su mu se svidjeli oni dvorci u Švicarskoj koje je vidio kad je išao u posjetu tetku. I veli:"Zašto ne bi ja takav toranj napravio kod nas u selu?" Ne moram ti reć što su seoske babe pričale kad je sagradio dvorac. I on se budi često noću. Ali on ne zviždi. Nekad me probudi glasan mlaz vode koju pušta noću da bi zalio ogromnu živu ogradu koja ga štiti od neželjenih pogleda izvana i asfalt koji je nedavno dao napraviti. Veli da liječi živce noćnim zalijevanjem.
Treća kuća je Mirkova, on je taksist, vozi djecu u školu iz susjednih i našeg sela. Kaže mi da ima problema s naplatom karti, posebno kod ovih mališana s brda. Al kaže da mu glupo derat se na djecu radi petnest maraka i da će radije zaustavit kombi i reć ćaći ili majci kad ih vidi da idu iz prodavnice. Bio je na opasnoj funkciji u vojsci pa je malo oćelavio, svakog Božića zakolje krme na ražnju i nisam ga nikad čuo da je rekao neku suvišnu riječ. Već dvije godine ima kako je kupio neki pokvareni auto i svaki dan se bakće oko njega i pokušava ga kresnuti, ali ne ide. Jedan od onih koji su šutili i kad je bujica riječi plutala oko njih.
Ne bi ja rekao da je on zlopamtilo ili zao, jer obično tako misle kod nas za ćudljive i šutljive ljude, ali znaš kakav je naš svijet, ako mu ne sviraš kako oće, gotov si. I u najfinijoj puri nađu trnja.
Četvrta kuća u šoru je Budimirova. Ona je već desetak godina prazna, otkada je otišao Anto u Hrvatsku. Nakon smrti mame mu nije više mogao živjeti sam u trošnoj kući i otišo e negdje na obalu raditi. Drugi brat, onaj svećenik, je misionar i nema ga u Bosnu po dvi-tri godine. Otišo u svećenike u dvajest šestoj poslije fakulteta, nakon tog u misionare i cijeli život je u Ruandi. Ako dođe kući onda ne ide puno iz dvorišta, veli da voli sjesti sam u prazno dvorište zažmiriti i osluškivati graju i zvukove iz prošlosti. Kad je dvorište bilo puno, a graja i dreka insana tolika da bi te uši zabolile. I njega su u selu uzeli na zub kao poluludog, jer tako sjedeći zna provest sate i sate. A vide ga par dana u par godina. Štaš našem svijetu.
Sad bi ti trebo na kraju dati kao neki zaključak što ti pričam o njima. Jednostavno mi došlo. Nema zaključka kao što nema ni utabanih puteva i cesta kojim ćemo ići i koje se znaju. Taman kad mislimo da smo upoznali put i utabali stazu, naiđe netko i trgne nas malo udesno i pokaže nam livadu koju nismo vidjeli. Kad sam krenuo u svijet mislio sam da će me voditi putevi koje su gradili ljudi prije mene, mučeći se u vrućini znoja i asfalta. Ali ne vidjeh nigdje te utabane puteve. A da sam iskren i kad ih vidim nastojim da ne kročim na njih. Nekako mi je finije kad odam sam nekom svojom neugaženom stazom, pa što bude bit će.
Često mi padnu na pamet, vidim ih kad sam tu, vidim ih kad sam isto negdje daleko, jest u mislima, ali vidiš i sama, tako su blizu, rođeni u dva koljena, a putevi su im se zapravo razdvojili davno na početku priče. Zapravo prije nego je priča i započela.
.
Nije me bilo određeno vrijeme..Pripisat ću to nagomilanim obvezama. Mada, znam i ovaj virtualni svijet je jedna vrsta obveze, poput zalijevanja cvijeta, ako zaboraviš par puta zaliti - suši se..Evo zalijevam nakon dužeg perioda, znate nisam htio tek tako radi reda zalijevati..Nije to to..
Vidim na internetu, po gradu, obližnjiom placevima i dućanima, seoskim i malo ušminkanijim birtijama svi se naveliko spremaju za Blagdane. Božić, Nova godina dva najslavljenija blagdana ili ti ga praznika u godini, obasuta sve rjeđe pravim, a češće umjetnim snijegom, zelenim eko borovima, a i onim pravim posječenim (ne kupujte takve-), mnoštvom darova ispod bora, u čizmi, iza vrata, u kutu kauča ili gdje već, te opustošenim novčanicima, džepovima, karticama i ostalim surogatima suvremenog plaćanja stvari, dijela, usluga..
Božićna groznica već naveliko trese svaki slobodni i zauzeti reklamni prostor,od Tv-a, preko interneta, do najčudnijih mjesta gdje se oglašavaju suvremeni trgovci. Krenem pišat u obližnji kafić poslije kave, kad iznad školjke reklama:"Darujte dragoj osobi nešto iz našeg asortimana za Božić! (a reklamira se obližnji sex dućan")..Poštanski sandučić ne otvaram već nekoliko tjedana jer je već nakrcan i pretrpan raznim Božićnim popustima, poklonima, idealnim darovima baš za svakoga .Od igle do lokomotive. Idealna cijena za blagdane.
Ne znam u kojem ste Vi okruženju odrasli, ali mene ovaj način promoviranja blagdana živcira. Užasno. U današnje vrijeme ako se na vratima doma za Božić ne pojaviš s poklonima, par ljudi će biti uvrijeđeno, ljuto, da ne kažem neku težu riječ..
Poimanje Blagdana kod mene je imalo malo drukčije značenje..Toplina u kući ugrijana suhim bukovim drvima koja su pucketala u peći, drvce ukrašeno svijećicama, snijeg po obližnjim brdima i krovovima, večera i razgovor pun toplote i nasmijanih lica, šale, napose i poklona, ali koji nisu bili u primarnom planu, bar dok se ne otvore..
Ne želim ulaziti u tuđe privatne živote, ali bi Vam preporučio da se u ove "tople" dane pokušate sjetiti barem jedne osobe koja je sama i nema nikoga, te da je razveselite bilo kakvom lijepom gestom..Bili vjernici ili ne.Totalno nebitno. Sjetite se priče o "Djevojčici s šibicama". Možda upravo neko sličan živi u našem okruženju..Ne dajmo mu da se smrzne..
Sjećam se prije par godina kad smo ja i prijatelj za Božić skupili nešto love i s fratrom kupili jednoj jako siromašnoj baki koja je živjela iznad mene sama u trošnoj kući, vreću brašna, šećera, ulja i malo kave..
Sjaj i Sreća u njenim očima zbog našeg posjeta i poklona se ničim nije mogla platiti. Nikakvim Novogodišnjim ili Božićnim poklonom. Ničim materijalnim niti opipljivim.
Sljedeći Božić je ona dočekala par stotina metara od svoje kuće, ali dva metra pod zemljom..
