Bačen sam s neba na komad zemlje, isušene od patnje i borbi, među drage ljude koji svrate u moju luku s vremena na vrijeme. Nekad je bura jaka, more olujno, svjetioničar je možda zaspao, pa ne vidite put, ali nemojte odustati.
Na koncu godine osim spremanja za Božićne blagdane i Novu godinu koja je postala "de facto" svaki dan kao i drugi, osim što ću se pošteno napiti i poljubiti dragu osobu i što neću pjevati onu od Crvene Jabuke (koju sam već prihvatio kao himnu za svaku Novu godinu):"Kad kazaljke se poklope i kad se čaša razlije, a moje želje krenu, krenu da te potraže..Hladni prsti Decembra ide Nova godina, ko će biti kraj tebe, kad kazaljke se poklope?" neću biti sam. Sam u smislu kojeg svi mi pokušavamo na neki način zaobići, onom trenutku kad kazaljka poklopi na ponoć, a vi ako ste na trgu, promrzli i malčice pijani, iako vam taj prelaz s trijest prvog na prvi možda ništa ne znači , ali ipak vas pecne što nema nikog da vas baš tad stisne i zagrli, blago protrlja kosu da se naelektrizira, da osjetite valove i oblačiće toplog daha kako paraju hladnu i vatrometima obasjanu noć, isprepletenu ljudskim emocijama, težnje za zajedništvom, toplotom, i onim najslađim ljubavlju.
Nekad davno u postu sam napisao jednu misao koja glasi otprililke ovako:
"Moj dom mi reče: "Ne ostavljaj me, ovdje je tvoja prošlost."
Moj put mi reče: "Pođi,slijedi me, ja sam tvoja budućnost."
Odgovorih im:"Ja nemam ni prošlosti ni budućnosti".
U domu svoje prošlosti ja težim budućnosti, a na putu prema budućnosti u kofer sam stavio svoju prošlost..
Jedino ljubav i smrt mogu sve izmijeniti."
Pošto pišem smrt nisam okusio, ali ljubav..Eh nekad mi se čini da mogu pomjeriti Sljeme, znate. Ma kakvo Sljeme to je obično brdo, mogao bi i Vlašić! Jebeš nadmorsku visinu od 1974 metra isve glečere i ledenjake ovog svijeta!!
Ponedeljak je inače kod mene jako zahtijevan i naporan radni dan. U mreži obveza, stvari koje su remetile moju pozitivnu vibraciju u zadnje vrijeme, misli s dozom negativnih naznaka, kao loša vremenska prognoza, koju vam izbifla napičkana Sopekica, se sjetih na wcu dok sam pišao, po nti put. Ej čovječe, pa nisi sam!Imaš nekog!Šta više očeš? Bori se, jer život je bespoštedna borba, uvijek s nekim i na to treba gledati pozivitvno. Danas je problem tu, sutra je problem ovdje, prekosutra ga nema.
Došla je kalendarska zima i dok ovo pišem, mrak je došao i uvukao se medju ,obavijene maglom, Zagrebačke ulice, ali mrak je tu da bi prizvao jutro i nevino rađanje sunca i novog dana.Zima je tu, duga i hladna da bi prizvala proljeće, godišnje doba kada svi trčimo vani, kao s lanca pušteni u potrazi za ovim, onim, napose sobom. Na kraju: "Tuge postoje da bi prizvale smeh" (Balašević)
Zato unatoč svemu, unatoč možda nekad i teškom bremenu koje nam život zadaje, Osmijeh na lice!
Jer to je najbolji lijek za dušu!
Nekad sam se bojao tunela. Znate dok sam bio mali, često sam putovao Bosnom i tuneli su bili većinom tamni, neosvijetljeni, iz njih je kapala voda, po zimi led..
Ova slika potječe iz tunela. Tuneli kao nešto strašno su za mene prošlost, jer i u najcrnjem tunelu nađoh svjetlo i ono obasja okolinu..I ne bojim se više kročiti tom stazom života..
